Piše: Eneida Alibegović
Ako krenete ka srcu Bosne i Hercegovine, onda svakako trebate doći i u Bugojno, jer to je grad u srcu naše zemlje. Mali princ nas je naučio da se samo srcem dobro vidi, a srce ovog grada čine i zaljubljenici u pozorište, lutke, zaigranost i dječiji svijet. Jedna od njih je i Sanja Krnjajić, koja je želeći djeci u godinama ne tako dalekim od rata, vratiti zaigranost i zabavu osmislila kreativne radionice „Zabavnice“. I od te 2004. godine do danas, Sanja i volonteri čine dječiji svjet maštovitijim. I ne samo to. Bio je to i podsticaj za razvoj dječije scene i dječijeg lutkarskog teatra u Bugojnu, gradu koji je bio, a i opet je poznat i kao Lutkarska republika. To je i početak priče o Dječijem pozorištu „Eko Art” u Bugojnu i onima koji su dobar primjer kako pojedinci i grupe donose pozitivne promjene u svom okruženju.
Od zabavice do ozbiljne igre
U Eko Art-ovim „Zabavnicama” je tokom ljeta 2004. učestvovalo 100 djece uzrasta 4 -14 godina. Sve radionice su održane u nedovršenom Zanatskom centru, a izložbe i predstave je vidjelo više od 200 djece i građana. I tako je počelo i traje do danas, volonterski, a uspješno.
„Dječije pozorište Eko Art postoji već 18 godina i za to vrijeme je na veliku i malu scenu postavilo 30 predstava, i to 14 namijenjenih djeci, 10 autorskih predstava mladih za mlade i 4 koprodukcijske predstave sa Udruženjim za djecu i osobe sa posebnim potrebama „Leptir” i Teatrom FEDRA. Kako je Bugojno i Lutkarska republika, sa ciljem oživljavanja lutkarstva u Bugojnu, stvorili smo i 5 lutkarskih i kombinovano igrano-lutkarskih predstava.
Redovno učestvujemo i predstavljamo Bugojno na festivalima dječijeg i srednjoškolsog dramskog stvaralaštva, dramskim susretima, festivalima autorskih radova i predstavljamo važan dio mreže amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine pod vodstvom Centra za dramski odgoj Bosne i Hercegovine i možemo se pohvaliti time da do sad nismo učestvovali niti na jednom takmičarskom festivalu, a da u naše Bugojno nismo donijeli neku nagradu. ”, ističe Sanja Krnjajić, dramska pedagoginja i jedna od osnivačica ovog pozorišta.
Nema priče bez lutaka
I dok bilježim ovu priču, negdje iz pozadine čuje se žamor. Lutke žele ispričati svoju priču, jer one su kao i djeca, u Eko Art-u dobile glas i s djecom i mladima govore o svim značajnim temama. U Eko Artu svi su ravnopravni, samo je poneka lutka malo glasnija od drugih.
Slušajući taj žamor Sanja podsjeća:
„Neka su davna djetinjstva bila posebna – sjajucava i lepršava. Puna lutaka i njihovih lutkara, puna smijeha i radosti u polutami velike, prave pozorišne dvorane. A nekim je djetinjstvima ranih 2000-tih prijetilo da će unaprijed biti opljačkana od takvih uspomena.
I tada ustajemo mi. Iz inata, bunta i potrebe. Potrebe da nekim novim bistrookim uljepšamo djetinjstva, da ljepotu postavimo naspram svih ružnoća i strahota koje su im date.“
A ona, malo glasnija lutka dodaje:
„Zovem se L. Ja sam lutka. Sasvim sam majušna, imam samo 4 godine. Imam prijatelje. Puno. Volim da pričam s njima. A, znaš šta? Sad imam i prrraaaave prijatelje. Aha! I igramo seee….. jooooooj, i pričamo priče, i igramo priče i svašta… Najvažnija je mašta! Aha, tako svi kažu! Samo treba maštati, i namaštavati, i igrati se i nikad ne prestati da se igraš! U pričama uvijek bude neko ko je zločest i neko ko sve na kraju podobri. E, takve priče najviše volim, i tad se najbolje igramo! I onda, kad se dobro, dobro uvježbamo, onda – tra ta ta ta – nastupamo! Pred praaavom publikom! I onda se ugase svjetla, i onda ta publika koja dođe sjedne i bude mirna i onda mi pričamo priču. I kad bude kraj, onda se poklonimo.“
„Pričati priče je važno, jako važno. Važno je djetinjstvo protkati gusaricama, prinčevima, ubogim, a bogatim djevojčicama… Magičnim konjima i žabama, zvucima fanfara na otvaranju festivala ili zvucima zastava koje radosno kuckaju o jarbole, kao da se svima žele pohvaliti još jednom predstavom, još jednim festivalom…dodaje Sanja.
Jedva čekajući da Sanja završi lutka nastavlja:
„Ćao, ja sam L.! Sad sam ja već velika – idem u školu! Pravu, pravcatu školu za lutke! I učim slova i učim kako mahati rukom, i učim kako stajati i spavati i sve…. Malo mi je teško, sad ima puno svega: učimo o jednoj ružnoj ljepotici i o jednoj dobrotici… Ja mislim da su sad sve moje drugarice i drugari – lutke naučili da se ljepota nosi unutra, u srcu, a ne na licu… I znam već pravilno govoriti. To je važno, znaš, to je jaaaako važno… jer, sad me biraju i u školi da vodim programe, kad tako lijepo govorim. Zato sam ponosna. I bude mi baš onako, drago kad me pohvale!“
A kako to u Eko Artu i lutke i djeca i mladi rastu?
„Mali, magični svijet Eko Art-a stvaramo dramskim radionicama, proigravamo i propitujemo bajke, mitove i kulture, istražujemo dobro i zlo i stvaramo neke naše priče. Pričamo o ljubavi, dobroti, zlu i strahu. O vilenjacima, ali i čarobnjacima; o svijetu bajki, ali i stvarnosti. I uvijek, uvijek pričamo o drugačijim od nas, uvijek stajemo na stranu dobra i pravde, uvijek učimo o razumijevanju i poštovanju. I svakom novom pričom učimo. I dajemo glas onima čiji glas se ne čuje”, naglašava Sanja.
Od 2010. godine, kako djeca u Eko Artu, rastu u najboljem i najširem značenju te riječi srednjoškolci stvaraju svoje predstave. Istražujući dramske tehnike, pod vodstvom dramske pedagoginje, Sanje Krnjajić, mladi govore o svojim osjećajima, strepnjama i problemima, na njima svojstven način – vrlo strastveno i snažno. Ovi autorski projekti nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, pa su tako osvajali i najveći broj nagrada, čak 12 dosad!
„DP Eko Art je društveno odgovorno i osviješteno amatersko pozorište za djecu i mlade, i svoj rad zasnivamo na dramskom odgoju. Dramski odgoj je odgoj za život, u kojem se djeca i mladi inspirišu da promišljaju i aktivno učestvuju u stvaranju kreativne zajednice, otvorene za različitosti i posebnosti. U sigurnom okruženju propituju i istražuju, usvajaju saradnju i kompromis kao tehnike življenja, navikavaju biti dijelom zajednice, ujedno i izrastaju u zdravije, pametnije, saosjećajnije i bolje osobe.
Ovome u prilog govore i teme kojima se predstave DP Eko Art bave: od najmanjeg uzrasta podučavaju djecu osnovama morala, poštenja, ekologije; mladi kroz teatar propituju pritisak sredine i vršnjaka, nasilje – pojedinačno i sistemsko, kritički propituju današnje obrazovanje i istražuju nefunkcionalnu porodicu, školu i neprilagođenost, ovisnosti. Iniciramo, organizujemo ili se pridružujemo važnim događajima u zajednici: organizujemo performanse o društveno aktuelnim temama: protiv rodno zasnovanog nasilja, obilježavamo 16 dana aktivizma, Noć teatra, podržavamo aktivnosti Asocijacije srednjoškolaca BiH, bugojanskih udruženja „Leptir” i „Sunce” u promociji kulture i sporta i druženja među djecom i mladima”, pojašnjava Sanja.
A svoje će reći i lutka:
“Ćao, ja sam! Kako ko, pa L. Pa daaaa…. Imam već 15 godina! Da, da, pa još sam tu, pa gdje bih drugo bila! Sreća pa sam tu… Ma, znaš, ono kad svakim danom pred sobom imaš sve više raskrsnica, sve više izbora, a ne znaš koji je pravi? Puna mi je glava briga… pa, svašta… brinem hoće li me voljeti. Brinem jesam li dovoljna. Brinem da li dovoljno znam. A onda, ponovo sam u svom svijetu, u svijetu lutaka i znam – sve će biti u redu. Opet sam ona stara: razigrana, rasterećena, okružena lutkama koje me sasvim razumiju… i koje imaju iste brige… I radujemo se zajedno… brige tjeramo zajedno. Moj mali, magični svijet. I nekako, baš kao čudom – uvijek sam baš tako i saznala koji je onaj, jedan, pravi put na raskrsnici.”
“Neupitna je činjenica da djeca rastu. Tako Eko Art od dječijeg postaje i teatar mladih, teatar u kojem predivne mlade duše stvaraju svoje autorske komade već jedno desetljeće. O svemu što ih fascinira, boli, brine ili raduje. A to uvijek i boli i raduje i one koji gledaju. Propituju, tako, mlade zrele duše pritiske sredine i vršnjaka, okruženost i bezglasno pristajanje na nasilje svih vrsta i oblika. Žestoko propituju mlade zrele duše nefunkcionalnu porodicu, današnje obrazovanje, vlastite škole, otuđenost i neprilagođenost.
Kroz lutke, igru, zbilju ili maštu, Eko Art živi dramski odgoj.”, dodaje Sanja.
Među onima koji su rasli u Eko Art-u je i Lejla, koja sada već ima 2 godine više od pozorišta dakle 20, i studentica je koja s širokim osmijehom na licu priča:
“Znam da vrijedim, znam da sam vješta, sigurna sam da mogu uspjeti u onom što želim. Govorim rado i često. To mi je dala moja sigurna zona, moj bijeg od stvarnosti, moj drugi dom. U Eko Art-u sam mogla biti ja, ona prava, pravcata ja, bez zadrške i straha. Naučila sam srcem gledati i govoriti. Naučila sam govoriti, uočiti i saosjećati. Kao da se na jednom mjestu sastala moja omiljena igraona, moja obitelj, psihologija i omiljena profesorica… Škola izvan škole, na potpuno drugačijim stubovima. Jačim, stabilnijim, što u nebo idu, vrha im ne vidiš… Eto, tako rastu djeca u Eko Art-u.”
U Eko Art-ovim predstavama, radionicama i brojnim aktivnostima je u dvije starosne grupe od 2004. godine do danas učestvovalo 140 djece, a predstave u svakoj sezoni pogleda 800-1000 gledalaca u Bugojnu i na gostovanjima u Travniku, Vitezu, Mrkonjić Gradu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu-Uskoplju, Jajcu, Tuzli, Gračanici, Živinicama, Goraždu, Banjaluci, Srpcu, Novom Gradu, Konjicu, Novom Travniku…
Uspješnost ovog pozorišta prepoznata je na brojnim festivalima
DP Eko Art je u Bugojno tokom proteklih 18 godina donijelo niz nagrada, pohvala i zahvalnica za učešće i podršku (ukupno 26). Posebno su ponosni na to da njihove predstave dobijaju priznanja za dramsko-pedagoški rad i odgojne elemente. Treba reći da su 4 predstave nagrađene za teatarsku edukaciju najmlađih; 2 za lutkarske i kombinovane tehnike; 6 autorskih projekata mladih je nagrađeno za ideju, predložak, tekst, kolektivnu igru, predstavu u cjelini, kao i za 5 glumačka ostvarenja.
Posebno treba izdvojiti priznanje za sistematičan dramski odgoj koje je dodijeljeno predstavi „Na rubu” na 47. Festivalu dramskih amatera BiH FEDRA 2018, a koja je prvi put kao omladinska predstava uvrštena u takmičarski program FEDRE. DP Eko Art je također nagrađen od strane Centra za dramski odgoj BiH, i to za „uspješan stvaralački, stručni, metodički i organizacijski dramsko – odgojni rad u lokalnoj zajednici u Dječjem kazalištu Eko Art” 2016. i priznanjem za sveukupan doprinos razvoju dramskog odgoja Bosne i Hercegovine 2018. godine.
Posebna priznanja za promociju lutkarstva kroz dramski odgoj su dodijeljena DP Eko Art-u i na Susretima lutkarskih pozorišta/kazališta (2012) i na X Lutkarskom bijenalu 2019. godine.
Zaigranost i ljubav prema pozorištu doprinosi i izgradnji mira i umrežavanju
Kao važan dio promocije teatra i Bugojna u drugim sredinama, DP Eko Art je organizovao Omladinski teatarski kamp BuJaMo (2017 – Bugojno, Jajce, Mostar) i BuJaMo 2 (2018 – Rostovo, Bugojno). Učešće na kampu je uzelo 6 omladinskih ekipa iz Bugojna, Jajca, Mostara, Banjaluke, Živinica i Ljubuškog. Boravak u Bugojnu i domaćine Eko Art-a sve ekipe su smatrale izuzetnim, a vrijednost ovakvog kampa, u kojem se mladi upoznaju i zajedno stvaraju, te razbijaju predrasude i stvaraju trajna prijateljstva, neprocjenjivom.
U 2019 je, sredstvima donatora, upriličen i 3 dnevni SolidArt festival: „Solidarnošću i umjetnošću do razumijevanja”, u kojem teatarske grupe iz Mostara, Banjaluke i Bugojna predstavama govore u ime manjinskih, zanemarenih i zapostavljenih grupa u društvu: djece i osoba sa posebnim potrebama. Predstava „Severinov san” je prva predstava u kojoj na sceni zajedno učestvuju mladi iz Udruženja djece i osoba s posebnim potrebama „Leptir” i DP Eko Art. Predstava je izvedena više puta, a u Mostaru je nagrađena nagradom „Mravac” za edukacijski učinak.
Kreativnošću protiv pandemije
Uprkos pandemiji i potpunom prekidu direktnog rada i nemogućnosti igranja pred publikom, DP Eko Art 2020/2021. na scenu postavlja čak 4 premijere: predstavu za djecu, dvije predstave za mlade i premijeru teatra u zajednici sa Udruženjem „Leptir”, na koju su izuzetno ponosni.
„Kontinuiran rad sa djecom i mladima od ključnog značaja se upravo u ovako teškim i neizvjesnim periodima mora nastaviti, kao vrsta brige o mentalnom zdravlju djece i mladih. Iako u izmijenjenom obliku, uprkos pandemiji učestvali smo u projektu TRANSFORM koji okuplja mlade iz preko 20 gradova BiH i pomogli našoj članici Semini Sadiković u izdavanju prve knjige poezije. Učestvovali smo i na 18. Festivalu srednjoškolskog dramskog stvaralaštva u Konjicu, i u Bugojno donosimo 3 nagrade. ”, ističu u pozorištu.
I filantropija je u Eko Artu punoljetana
DP „Eko Art” od samog nastanka vode isključivo volonteri i od 2004. godine nije isplaćen ni jedan honorar niti naknada za rad, već su sva sredstva uvijek usmjerena na stvaranje i prikazivanje predstava, kako u Bugojnu, tako i na gostovanjima. Zahvaljujući saradnji sa KSC Bugojno, DP Eko Art besplatno koristi skladišnu prostoriju, svi administrativni poslovi se obavljaju volonterski bez naknade i u privatnim prostorijama, kao doprinos odraslih volontera čime su operativni troškovi znatno umanjeni. Od prošle godine, cijeneći značaj rada sa djecom i mladima dio sredstava se za Eko Art izdvaja iz Budžeta Općine Bugojno. Ono što ovo pozorište čini drugačijim i značajnim za lokalnu zajednicu, izmedju ostalog je i poticaj dječijoj kreativnosti i mogućnost da djeca i mladi sami stvaraju predstave, skrećući pažnju na probleme i pojave koje oni smatraju važnim.
Potiče to i one iz „svijeta odraslih i odgovornih” da lakše promišljaju svijet djece i mladih, tražeći način da im pomognu i podrže ih u svijetu u kojem je odrastanje puno izazova.
I ako se zapitate zašto sve ove godine – jedini pravi odgovor je: U Eko Artu djeca RASTU!
“Važni smo jer djeca i mladi savladavaju strahove, suzbijaju tjeskobe i ruše zidove, svoje i one oko sebe. Razvijaju moć prosudbe, kritičku misao i saosjećanje.
Važni smo ako se oslobađaju treme, savladavaju vještine govorništva i kulturu dijaloga. Postaju dijelom tima i dišu kao jedno.
Važni smo jer uče da vole drugo i drugačije, čak iako je strano i nepoznato. Otvaraju nove vidike i uče da jedino “srce dobro vidi”.
A možemo biti i najvažniji: i da je samo jedno dijete savladalo strah i postalo sigurnije u sebe. I da samo jedno mlado biće više ne lomi prste i diše bez okova. I ako svoje mračne i bešumne špilje ispunjene strahovima zamijene svjetlošću i bukom radosnog dana.
I uspjeli smo samo ako smo srušili zidove i granice one i oni mogle letjeti dalje i više.” , ističe Sanja Krnjajić.
