Socijalna nepravda i ekonomsko nasilje iz perspektive penzionerki
U Bosni i Hercegovini je 2019. godine živjelo 689839 penzionera.[1] Ovaj sloj društva predstavlja sve veću i značajniju kategoriju društva. Kako žive penzioneri u Bosni i Hercegovini, a naročito penzionerke koje su statistički imale niže plate od muškaraca, pa samim tim imaju i niže penzije, kakvo je njihovo viđenje položaja u kome se nalaze, njihovo viđenje društva i kakve ih nepravde pogađaju dale su nam odgovor dvije ispitanice sa dva kraja Bosne, iz Velike Kladuše i iz Tuzle. Osim što se slažu da im je penzija mala i da bez pomoći djece ne bi mogle da prežive, ispitanice iz Velike Kladuše i iz Tuzle dijele još mnogo zajedničkih briga, problema i nepravdi.
Autorica: Ana Vujković Šakanović
Velika Kladuša – Photo Stari Grad Velika Kladuša Facebook
Na pitanje da li joj je penzija koju dobije dovoljna, ispitanica iz Velike Kladuše odgovara:
Normalno da nije dovoljno. Eto, ja sam radila, naprimjer, 32 godine, otišla sam 2011-te i imala sam 296 maraka, sada imam 445. Znači da je to za deset godina koliko je to, da je po 10 maraka išlo. Normalno da to nije ništa.
Dalje ističe da ona ima sreću da ih je u kući više i budući da njeno zdravlje nije drastično ugroženo, da njena situacija nije ni izbliza tako loša kao drugih penzionera u Bosni i Hercegovini koji kada plate lijekove i račune, ne mogu da prežive od same penzije. Dalje se pita kako ljudi u većim gradovima uspijevaju i da se griju sa tako malim primanjima i da prežive zimu. Nad njima se dakle vrši ekonomsko nasilje i financijska nepravda jer su oni u penzioni fond godinama odvajali od svojih plata da bi imali dostojanstvenu starost.
Emina Busuladžić iz Tuzle, penzionerka i borkinja za radnička prava smatra da je socijalna nepravda kad čovjek radi četrdeset godina i da sebe, da sebe za tu firmu, za taj posao i dobije na kraju penziju od koje ne može ni najosnovnije da plati, a ne da bi kažu, živio od te penzije.
Ona dalje navodi da je radila u fabrici Dita, koja je bila jaka fabrika i da je pritom imala sjajnu platu, a da penziju ima jednaku kao nekvalificirani radnik sa minimalnom platom. Ona se za svoju penziju borila i žalila na obračun penzije. Tom prilikom žalba je usvojena pa je rečeno da ne bi trebala da prima 260 KM, nego 350 KM, ali to je i dalje zagarantirana minimalna penzija koju svi primaju. Istovremeno zaključuje da je plata jednog parlamentaraca dvadeset puta veća od njene penzije i penzije mnogih njenih kolega pa se pita: Da l’ ona baš vrijedi dvadeset penzija plata jednog parlamentarca. Dvadeset, znači, ljudskih života, hajmo reći po četrdeset (godina staža za svaki život op. aut.), to je osamsto godina radnog staža. Osamsto godina radnog staža jedan parlamentarac vrijedi!
Sa njom se slaže i ispitanica iz Velike Kladuše koja zaključuje da niko ne predstavlja interese penzionera. Ona smatra da nju treba da predstavlja neko ko ima jednaku platu kao što je njena penzija. To bi im bio motiv da se bore za boljitak. Umjesto toga, funkcioneri imaju plaću po nekoliko hiljada maraka i stoga ih za penzionere i nije briga te pesimistično dodaje da smatra da se u ovoj državi niko i ne bori ni za koga, već samo za sebe.
Emina Busuladžić smatra da ne samo penzioneri, nego svi stanovnici Bosne i Hercegovine trpe ekonomsko nasilje. U usporedbi sa Njemačkom, gdje povremeno boravi kod djece, cijene namirnica su u preko 60% slučajeva niže nego u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, tamo je jedna pristojna plaća oko tri hiljade eura. Zaključuje da nije cilj da njoj bude bolje, nego da svima nama treba da bude bolje.
Kao jednu od glavnih poteškoća u životu penzionerki identificira se loš sistem zdravstvene zaštite. Emina Busuladžić navodi da je, uz izuzetke, medicinsko osoblje totalno nezainteresovano, nema poštovanja prema pacijentu. Posebno je izdvojila događaj sa jednom medicinskom sestrom u Domu zdravlja sa kojom je više puta imala neprijatnih situacija. Navodi jednu naročito stresnu situaciju kada se dan prije putovanja naručila kod ljekara kako bi dobila lijekove koji su joj potrebni kao hroničnom bolesniku. Ona ih tog dana nije dobila, iako je bila naručena kod doktorice, jer je ista naprasno otišla. Medicinska sestra nije imala razumijevanja da je u pitanju hronični bolesnik koji na preko 40 stepeni celzijusa ne bi ni smjela biti napolju, vratila ju je i rekla joj da dođe sutra. Kada je ona rekla da sutra putuje i da nije u mogućnosti da sutra dođe, te da ode do neke druge doktorice sa njenim kartonom i uzme joj recepte, medicinska sestra je odvratila neću ja, idi ti, bez ikakvog persiranja i profesionalnosti prema pacijentici. Emina Busuladžić toga dana je doživjela traumu uslijed takvog odnosa i više nije išla po lijekove koji je održavaju u životu. Umjesto toga, sin joj je te iste lijekove slao iz inostranstva. Kupovala ih je jer nije bila spremna na još jedno takvo ponižavanje, omalovažavanje i iživljavanje medicinskog radnika prema bolesniku. Znači, čovjek koji je ulagao 40 godina u zdravstvo, od kojeg ona prima platu, kupuju se aparati, edukacije i sve, i tako da mi se opet neko, ne znam ni kako bi reagovala više. Mislim ne garantujem za njih, mislim za neke mogu garantovati, ali za sebe ne mogu garantovati. Šta će biti moj sljedeći. Tu bahatost, bezobrazluk, nekultura. Nemaju edukacije, one moraju se edukovati za rad sa pacijentom, za rad sa bolesnim, a ne kao stoka. I veterinar bolje priđe životinji nego što pojedinci priđu bolesnom.
Pomenuta kupovina lijekova nije joj lako pala i svakako nije kompatibilna sa minimalnom penzijom koju prima, te da joj nije djece, koja su u inostranstvu, ne bi mogla ni da ih kupuje. O cijenama lijekova Emina Busuladžić kaže sljedeće: kad sam ja imala infarkt ima neki lijek, zaboravila sam kako se zove, ali ima 28 tableta u kutiji i ja sam tad tu kutiju plaćala 64 marke, jer sam imala infarkt, a nisam imala zdravstveno. Taj lijek, koji se proizvodi u Francuskoj, meni je sin donio za 11 maraka. Za 11 maraka! Taj isti lijek, naprimjer, u BiH i u Srbiji, razlika je ogromna. Ja te lijekove, sve što mi treba, dobijem od sina. Da kupujem sama to jako puno košta. Koliko mi donose lijekove, toliko mi donose i suplemente koji su za moje stanje, moje godine, ne samo meni, svima potrebni. Svima su nam potrebni dodatni vitamini i suplementi i to sve, da ojačamo malo. I samim time što taj penzioner ne može kupiti sebi kvalitetno meso, ne može kupiti voće da jede redovno, da se kvalitetno hrani ne može, a ne može sigurno imati ni to dodatno jer je to jako skupo. Dodatno uzimam magnezijum, kalcij, vitamin… Emina Busuladžić zaključuje da u vrijeme pandemije, dok su sve avionske linije bile zatvorene, svi su se ti vitamini morali kupovati u Bosni i to je bio ogroman izdatak.
Obe ispitanice navele su da rade neplaćene kućne poslove. Ispitanica iz Velike Kladuše navodi da ona radi većinu kućnih poslova i dodaje da ti poslovi nisu cijenjeni, nego se to smatra sve kao normalno i nigdje se ne računa, te dodaje žene bi trebale da imaju beneficirani staž jer koliko provedu na poslu, toliko provedu kod kuće, al’ to je nešto što se baš nigdje ne ubraja. Dalje zaključuje da su domaćice, žene koje nisu radile mimo kuće najgore prošle jer nemaju ni penziju, iako su čitav život radile.
Svijetlu tačku obe ispitanice vide u svojim porodicama i potomstvu, koje ih usrećuju i koje im pomažu finansijski i materijalno. Ispitanica iz Velike Kladuše potiče iz mnogodetne porodice i ispunjava je da putuje, kako do rodbine, tako i sa penzionerskim društvima koji organizuju putovanja po pristupačnim cijenama. Ona ističe da su svi oni veoma povezani i to predstavlja pravi mali svijet za sebe. Emina Busuladžić, pak, smatra da je zaposlena iako je u penziji, te da radi 24 sata čuvajući unučad. Ipak, to je posao koji se ne može novcem platiti i koji je čini sretnom.
[1] https://balkans.aljazeera.net/teme/2019/12/29/bih-se-vec-pretvorila-u-zemlju-staraca
Izvor: www.mreza-mira.net
