Autor teksta: Ajdin Kamber, eTrafika; Foto: Časlav Šobot
Na strmoj litici u kanjonu rijeke Visućice nedaleko od Drvara u srednjem vijeku izgrađena je tvrđava Visuć grad ili u narodu poznata „Crna kraljica“. Kroz vijekove stvarane su brojne priče i legende o ovoj mističnoj i nedovoljno istraženoj utvrdi. Jedna od njih je vezana i za samo ime tvrđave i vjeruje se kako je tu svoje posljednje dane provela i posljednja bosanska kraljica Jelena Branković koja je nosila crninu zbog stradanja muža – kralja Tomaševića Kotromanjića i njihovog sina. U utvrdu su se sklonili za vrijeme dolaska Osmanlija i tu negdje je vremenski i vjerovatno lokacijski prestalo da postoji bosansko kraljevstvo. Prema jednoj od priča i sama kraljica Jelena je okončala život skočivši sa litica Visuć grada u provaliju i na mjestu stradanja je naraslo stablo dunje koje je živjelo sve do nedavno.
Kao i u mnogim pričama o srednjovjekovnim dvorcima i ovdje postoji ona o skrivenom blagu. U Drvaru se priča kako je polovinom proteklog vijeka stanovništvo išlo u potragu za blagom i da su znali pronaći novčiće.
Utvrda Visuć je dugo vremena bila zaboravljena i zapuštena. Tek su se u posljednjim godinama angažovali stanovnici sela Nagrađe, koje se nalazi nedaleko od utvrde, koji su vlastitim trudom, novcem i entuzijazmom skrenuli pažnju i započeli aktivnosti oko utvrde.
I već su osjetni rezultati jer se stanovništvo počelo vraćati u selo, obnavljaju kuće, grade ugostiteljske i smještajne objekte, a i turista je sve više i u selu i okolici.
„Smatra se da je tvrđava izgrađena kada i Momčilove kula, negdje u 11 ili 12. vijeku i onda su je dograđivali kako je koja vlast dolazila“, pojašnjava predsjednik Udruženja “Nagrađe Crna kraljica” iz Drvara Časlav Šobot i dodaje kako dolaskom Austro-ugarske ovo utvrđenje gubi na značaju i pada u zaborav.
Od arheoloških i restauratorskih radova na utvrđenju za sada nema ništa dok se ne riješi imovinsko pravni status objekta.
„Tu bi se moglo mnogo toga raditi. Prvenstveno je naš cilj da se zaštiti utvrda. Prije ovog rata bio je jedan objekat, koji je vjerovatno služio kao svečana sala, i postojali su dijelovi iznad prozora koji su se u međuvremenu urušili. Bitno je za početak zaštititi utvrdu jer propada“, upozorava Šobot na trenutno stanje i zapuštenost izuzetno važne srednjovjekovne utvrde.
Stanovništvo se vraća u selo, a razvija se i turizam
Sav trud aktivista i volontera koji su radili na uređenju i promociji utvrde u konačnici se isplatio i otvorio brojne mogućnosti u selu kojem je do jučer prijetilo izumiranje.
„Počela je obnova gore tih starih ognjišta, neko pravi vikendice, neko obnavlja kuće, neko pravi bungalove. Imamo ove godine tri nova temelja, tri nova krova, pa je sve to zaživjelo i ljudi dolaze“, optimistično govori Šobot.
Smatra da je ovo sada priča za udruženje ili firmu, na kojoj bi ljudi bili angažovani za neki ozbiljniji i profesionalni rad.
„Mi smo entuzijasti i amateri u tome svemu, imamo svoje obaveze, svoje porodice. Živimo od Drvara do Banja Luke i nemamo dovoljno vremena za to sve, ali uspijevamo nekako“ govori Šobot i dodaje kako je vrijeme da institucije preuzmu brigu i nastave raditi na očuvanju i promociji Crne kraljice.
I tu dolazimo do problema, uglavnom birokratske prirode, ali i uz uplitanje politike, kako to obično biva u Bosni i Hercegovini. Trenutno je nejasan imovinsko pravni status utvrde i često, kako govori naš sagovornik, dolazi do preplitanja nadležnosti države, entiteta, kantona, opštine.
„To je nama, malim ljudima, veliki problem jer sve što želimo da se ova priča spasi od zaborava. Mi radimo posao i turističke organizacije, opštine, turističkog vodiča, istoričara, ekonomista, pravnika…“ kaže Šobot.
Nedovoljno istražena srednjovjekovna utvrda
U knjizi „Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini“, autora Husrefa Redžića, koju je 2009. godine izdao Sarajevo publishing, se navodi kako je utvrđenje kod Drvara, koje narod zove Crna Kraljica, nesumnjivo srednjovjekovno iako ne raspolažemo pisanim istorijskim podacima o njemu. Nije poznato vrijeme nastanka niti ‘ko su bili tadašnji vlasnici.
„Ovaj utvrđeni grad pripada tipu srednjovjekovne utvrde sa kulom unutar obora nepravilnog oblika, bez bedemskih kula. Centralni dio grada predstavlja branič-kula, u tlocrtu šestougaonog oblika s ovalnim manjim oborom na sjeveroistočnoj strani kule. Prosječna dužina ovog obora je oko 15 m, a njegova prosječna širina oko 10 m. Mali obor je sa sjeverne, istočne i južne strane opasan prostranim dvorištem zaštićenim vanjskim bedemom. Unutar ovog dvorišta u istočnom uglu nalaze se ostaci jedne zidane pravougaone zgrade dimenzija oko 14,8 x 7,5 m, koja je sigurno služila za stanovanje, ali ne znamo vrijeme njenog nastanka. Na zapadnoj strani je još jedno dvorište ograđeno zidom koji se prekida na istočnoj strani jer na toj strani postoji prirodna zaštita“, navodi se u knjizi.
Prema autoru Redžiću, utvrđeni grad kod Drvara spada u red gradova srednje veličine.
„Prostire se dužom stranicom u pravcu sjever-jug, koja iznosi prosječno oko 60 m, širina grada iznosi prosječno oko 33 m, debljina bedema obora i vanjskih dvorišta varira od 1 do 1,2 m. Debljina zida šestougaone branič-kule iznosi oko 1,5 m. Njen vanjski prečnik je oko 7 m, a prečnik unutrašnjeg prostora oko 4 m. Visina branič-kule do krova iznosila je, s dvije etaže, a prema odnosu dimenzija tlocrta, vjerovatno oko 12 m. Krovni pokrivač šestovodnog krova bio je od šindre, koja je bila, kako u srednjem vijeku, tako i u doba turske uprave, skoro isključivi pokrivač u bosanskim krajevima“, napisao je Redžić u knjizi „Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini“.
Autor zaključuje kako bi arheološka i arhitektonska istraživanja mogla dati odgovor na pitanje vremena nastanka i osobenosti ovog tipa grada.
Prilika za Drvar i okolna sela su u turizmu
Grad Drvar prije rata je bio industrijski kraj i drvna industrija je imala vodeću ulogu u razvoju. Naš sagovornik kaže kako mnogi radili u industriji, a ljudi sa sela bi se pomalo za vlastite potrebe bavili stočarstvo i poljoprivredom.
„Ljudi su fino živjeli i nije bilo puno Drvarčana koji su išli na privremeni rad u inostranstvo“, objašnjava Šobot.
Danas je situacija umnogome drugačija. Rat i poslijeratna katastrofalna privatizacija ostavili su neizbrisiv trag na ovom prelijepom gradu u sjeverozapadnoj BiH. Industrija je desetkovana, kao i stanovništvo. I danas odlaze mladi, neki i trajno.
Grad je to bogate prošlosti, kulturnih i prirodnih bogatstava i njegove prave vrijednosti u smislu korištenja u svrhe turizma su tek u začetku, ali obećavajuće. Nekoliko je već dobrih novih primjera – od paraglajdinga do utvrde Visuć.
„Klima je ugodna i umjerena, čist je vazduh, sa brda je prelijep pogled na grad Drvar i okolicu. Ima veliku perspektivu i velika je gore kulturna, istorijska vjerska i duhovna vrijednost. Imamo tih lokacija koje se mogu uvezati poput paraglajding poletišta gdje se održava svjetsko prvenstvo, imamo izvorište Bastašice, Prekajsko jezero, tako da bi se mogao napraviti krug interesantnih stvari gdje bi ljudi mogli dolaziti, posjećivati Drvar na više dana“, pojašnjava Šobot i dodaje kako bi u svemu bi pomoglo osnivanje turističke organizacije na nivou opštine, ali izgleda da je i tu zapelo u odnsima opština – kanton.
„Mi sve radimo iz entuzijazma. Neko nas nazove i mi gore vodimo ljude u potpunosti besplatno. Više iz neke volje i želje da se to sačuva i promovira“ kaže Šobot koji zna po pet puta mjesečno iz Banja Luke otići u Drvar i voditi turističku turu ili novinarske ekipe u razgledanje i snimanje.
„Veliki je značaj utvrde i na specifičnom je mjestu pa je pogodna i za sve vrste turizma, dolaze biciklisti, planinari, alpinisti i drugi. Pogotovo sada kada su obnovljeni temelji crkve pored pa je vjerski turizam baš zaživio. Dolaze ljudi sada i autobusima. Mi smo u početku htjeli da malo to zaštitimo i vidimo što se može sve napraviti i onda je nastala ekspanzija i malo nas uhvatila nespremne jer nismo očekvali posjete u tolikom broju“, kaže Šobot i dodaje kako im je jedan od ciljeva bio da asfaltiraju put do sela Nagrađe što su na kraju i uspjeli.
Priča iz sela Nagrađe i stanovništvu koje se angažovalo oko utvrde Visuć je jedna je od pozitivnih i svijetlih primjera kako se može i kako mala lokalna zajednica uspijeva pokrenuti inicijativu i aktivnosti koje će definitivno otvoriti druge mogućnosti i pružiti priliku za ugodniji život i svjetliju budućnost.
Ovaj medijski sadržaj nastao je u okviru projekta Centra za građansku suradnju „Promoviranje participacije građana u lokalnoj upravi“ uz financijsku podršku Nacionalne zaklade za demokraciju/NED. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne mora nužno održavati stavove NED-a ili CGS-a.
Korištenje sadržaja i njegovo ustupanje trećim stranama je moguće uz prethodnu suglasnost Centra za građansku suradnju, Livno.
Izvor: cgslivno.org
