Bojanin život bez zvuka

Udruženje žena sa invaliditetom „Podstrek“ Tuzla: Ne želimo sažaljenje, želimo posao

„Kad sam taj dan krenula u posjetu Udruženju Podstrek s prijateljicom, nisam ni slutila da će jedan susret u tom danu odrediti moju budućnost. Pošto sam živjela daleko od grada i morala puno pješačiti, blizu autobuske stanice sakrila sam svoje gumene čizme u grm i obula čiste cipele. Željela sam ostaviti dobar utisak“, počinje razgovor o svojoj borbi za osnovna prava, dvadeset jednogodišnja Bojana Ljubojević, koja je kao trogodišnja djevojčica uslijed dječje paralize, ostala bez sluha.

„Vrlo rano sam naučila čitati sa usana i nosila sam slušni aparat, ali sam, nažalost, završila specijalnu osnovnu školu. Bez obzira na to završila sam srednju medicinsku školu i tek u tom periodu stekla prave prijatelje. Prijatelje koji su zbog mene naučili znakovni jezik. Baš kao članovi moje porodice, baš kao članice moje druge porodice ovdje u Podstreku“, priča Bojana i dodaje kako je u njenom životu diskriminacija bila sveprisutna.  A, ona je, dodaje, uprkos teškim uslovima i okolnostima u kojima je odrastala, oduvijek bila ista kao druga djeca i samo htjela biti shvaćena.

Iscrpljujuća borba za osnovna prava

Iako se žene sa invaliditetom konstantno susreću sa predrasudama, otporom i strahom, njima najteže pada sažaljenje i to što ih društvo ne vidi onakvima kakve one zaista jesu. Nepravdu trpe često, kaže Bojana: „Nedavno sam imala jako neugodnu situaciju na Komisiji za procjenu radne sposobnosti. Bilo je to u toku pandemije i ja sam došla sama. Fizička distanca od članova komisije je bila zaista velika i ja sam ih zamolila da skinu maske, jer sam morala čitati sa usana. Tada su me doslovno izbacili van. Izašla sam sva uplakana, jer mi je taj procjena invalidnosti bila potrebna da bih se zaposlila u Udruženju.“

Predsjednica ovog udruženja, Enisa Bratanović pomogla je tada Bojani i zajednički su uložile žalbu, a Bojana je ubrzo dobila procjenu i rješenje na osnovu kojega je angažovana.

 „Susret s Bojanom je bio klik na prvu. Ja sam u njoj vidjela kulturno dijete, veliki potencijal i želju za napretkom. Odmah sam joj rekla da ćemo je zvati prvom prilikom da sarađujemo. I jako se iznenadila kad smo je pozvali, jer je mislila da je to samo još jedno pusto obećanje. Bojana je prošla dvomjesečnu obuku i sada izrađuje većinu suvenira koje možete vidjeti u našoj suvenirnici“, kaže Bratanović.

Ona dalje objašnjava da su korisnice Podstreka žene s različitim vrstama invaliditeta, od kvadriplegičarki, paraplegičarki, amputirki kakva je i sama, do različitih kombinovanih smetnji. Najvećim brojem su to, navodi ona, invaliditeti nastali na samom porodu:  „Meni je pupčana vrpca bila omotana oko noge i prilikom presijecanja pupčane vrpce sam ostala i bez noge. Sve su to velike traume, ali mi ih kroz život nekako nosimo i borimo se s njima. A, potpuno ih savladamo tek onda kad prihvatimo sebe baš onakvima kakve jesmo.“

Neophodna podrška porodice i veća vidljivost u društvu

Naše sagovornice slažu se u tome da su im zbog njihovog invaliditeta oduzete mnoge prilike u životu, ali i da su im date neke druge. Enisu posebno raduje što je novo vrijeme iznjedrilo mnogo veću vidljivost osoba s invaliditetom, u odnosu na vrijeme u kojem je ona odrastala. Pa, iako su same sebi najveća podrška, smatraju da je jako bitno u životu imati tu jednu osobu koja je bezrezervna podrška.

„Mene je tata gurao da idem naprijed i nikad nije dozvolio da budem sa strane. Uvijek me poticao da pokušam i nudio pomoć onda kada je trebam. Prošla sam 8 operacija i reamputacija i već sa 5-6 godina sam počela nositi protezu. I ja se, moram priznati, ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi, a ni na fakultetu nisam osjećala drugačijom. Ljudi su me prihvatali, a ja sam s protezom vozila čak i role“, priča uz smijeh Enisa, prisjećajući se dana iz mladosti.

Iako se širom zemlje formiraju aktivi mladih sa invaliditetom, koji se bore za svoje pravo na obrazovanje, Enisa se plaši da će te mlade ljude društvo i dalje stigmatizirati u smislu zapošljavanja. Ona smatra da se to može promijeniti jedino donošenjem zakona o socijalnom poduzetništvu, te promocijom prava i mogućnosti osoba s invaliditetom.

Jedinstvena suvenirnica „Naš Podstrek“

„Mi moramo pokazati koliko možemo. Moramo naći načina da iskoristimo preostale radne sposobnosti, da se osjetimo korisnima, da nam se podigne nivo samopouzdanja, samopoštovanja, da na kraju krajeva pokažemo svojim porodicama da mi to možemo. Kao pravnica sam 18 godina bila na birou za zapošljavanje, samo zato što sam osoba sa invaliditetom. I onda sam svu tu negativnu energiju koja se godinama gomilala, kada sam 1997. godine došla u Lotosice, iskoristila da pokažem šta mi sve možemo“, priča Enisa.

U okviru radno okupacione terapije i drugih aktivnosti žene se u Podstreku okupljaju, druže  i stvaraju različite suvenire od drveta, magnete, nakit i ukrasne predmete. Kao pravni nasljednik Udruženja Lotosice osnovanih 1997., Udruženje Podstrek od 2018. godine nastavilo se aktivno baviti socijalnom inkluzijom, profesionalnom rehabilitacijom, prekvalifikacijom, kao i zapošljavanjem osoba sa invaliditetom. Uskoro će ponovo registrovati preduzeće za zapošljavanje osoba s invaliditetom, gdje će izrađivati suvenire za šire tržište. Za suvenirinicu „Naš Podstrek“ lociranoj u samom srcu grada imaju velike planove, a želje za novim vještinama i znanjem im ne nedostaje.

„Nisam ni znala koliko sam kreativna, dok nisam počela da radim na suvenirima. Bilo mi je jako zanimljivo to učiti, jer većinom radim u jednom kompjuterskom programu. Trenutno radim i kao pomoćni knjigovođa u Udruženju. To sam također naučila u Podstreku!“, oduševljeno priča Bojana, sagovornica s početka naše priče. Enisina vjera u ovu mladu djevojku  promijenila je jedan život i stvorila vječno prijateljstvo. Kako bi i drugi dobili slične prilike, od velike je važnosti udruženjima koja se na sistemski način bave pitanjima i problemima osoba s invaliditetom pružiti podršku i osigurati opstanak.

Related Posts

Filantropsko veče sa Mayom Sar & Nerminom Puškarom

Još uvijek možete osigurati svoje ulaznice na Filantropsko veče sa Mayom Sar & Nerminom Puškarom. Ovaj kulturni događaj pod nazivom “Darujem zajednici koju volim” organizujemo 27.5. u Hotelu Garden u Tuzli, kako bismo se povezali s vama u trajno partnerstvo za budućnost. Pridružite nam se i rezervirajte svoje ulaznice do 16.5. https://www.fondacijatz.org/page/41/22896 Slavimo prošlost Oblikujmo budućnost zajedno https://www.facebook.com/watch/?v=5420627894616300 […]

FOND VOLIM SVOJ GRAD

 Komisija za dodjelu grantova pri Fondu Volim svoj grad donijela je Odluku o podršci za 14 projekata. Aplikantima sa najinovativnijim idejama biće dodijeljena podrška u iznosu od preko 44 000 KM. Potpisivanje ugovora održaće se 18.5.2022. godine u Međunarodnoj galeriji portreta u 13:00 sati. Podrška se realizuje u okviru projekta “Naša zajednica je naša odgovornost” kojeg provodimo[…]