Aktivizam i COVID 19 – 12 dana ženskog izolatorijskog aktivizma

Zovem se Elvedina Alić, aktivistkinja sam iz Konjica, male lokalne zajednice pune velikih izazova za aktivistkinje.

Ženski aktivizam je neizlječiva ljubav, borba, strast i patnja. Ono što je važno je da se od toga ne umire, ali borba dugo, dugo traje. Žene buntovnice su naročito podložne obolijevanju od ovih teških bolesti.

I nije lahko kad uz sve simptome ženskog aktivizma usput dobijete i koronavirus i kada vas uz srednje tešku sliku smjeste u izolatorij u maloj lokalnoj zajednici koja je pogođena Covid-om 19  i faličnim bosanskohercegovačkim sistemom.

E baš to mi se desilo. Neočekivano, kao što ni putne službe ne očekuju snijeg u zimskim mjesecima.

Tu večer, u petak 13. novembra 2020.god., dovezli su me u izolatorij. Hladni motel na kraju grada u slabo osvijetljenoj zoni, odmah  uz Neretvu. Ta nevjerovatna zgrada u narodu je prozvana „Čistilište” jer su pacijenti s izrazito teškom kliničkom slikom bivali upućivani u Mostar, oporavljeni su išli svojim domovima, a dosta njih je svoj ovozemaljski put završilo upravo u ovoj zgradi.

Tužno je da se stari motel koristio kao improvizovana Covid bolnica. Sve nekadašnje svirke, vjenčanja i silne lijepe uspomene, pandemija je zbrisala stvarajući užasno teške uspomene onima koji su imali nesreću da budu pacijenti ovog izolatorija.

Obostrana upala pluća, s otežanim disanjem, ekstremno rizična grupa, s temperaturom, nakon šest sati dijagnostičkih pretraga i bez popijene kapi vode, ulazim u ledenu sobu izolatorija. Infuzija koja mi ulazi u tijelo je također hladna. Osjetim je.

Noć je i ja sam skupljena u jakni jer moja soba nema nikakvo grijanje. Gladna sam i žedna.

Svaki dan, u 14 sati, ležeći pacijenti dobiju ručak i konzervu poput nareska ili sardine koju ostavljaju  za večeru. Svi koji budu hospitalizovani nakon 14h ne dobiju ništa da se okrijepe.

U torbi imam 3 soka, ali su toliko ledeni da ne mogu da ih pijem. Kašljanje se pogoršava. Sve se pogoršava, sve je gore, osim revolta unutar mene koji samo buja. Bar je aktivistkinja u meni zdrava k’o drijen.

Pristajem na duplu ulogu – Dina nek’ se liječi, aktivistkinja nek’ diže revoluciju. Zaspale su obje. Biće da su spokojne, jedna od straha, druga od sreće jer će tražiti bolje uslove za sve pacijente. I započelo je odbrojavanje dugih 12 dana u izolatoriju.

Jedino oružje koje sam imala je nešto giga interneta i profil na FB.

I počeh pisati ljudima. Onako iskreno. Da mi je hladno i da sam bila gladna i žedna. To je civilizacijski poraz u ovom 21. vijeku. I najnehumaniji način da se pokaže pacijentu,koji se boji ući u ove zidine da ste ga zbrinuli i da je siguran i pažen.

Ujutro zamolih ljude da pogledaju po ormarima i ako imaju trošne deke da ih operu i donesu. Bez ičijeg odobrenja to radim. To je radila aktivistkinja u meni koja namjerno prkosi štabovima svih svjetskih kriznih situacija. To isto poslijepodne miris osvježivača se proširio izolatorijem. Deke i jastuci su bili dostavljeni i mali improvizovani magacin je bio popunjen. Čak su stigle i grijalice za sobe koje nemaju grijanje. Protivno svim kodeksima, za koje ne znam ko ih je napisao, ustajem i obilazim sve pacijente. Ulazim u svaku sobu. Sve što sam vidjela je strah u očima ljudi koji leže na krevetima. I neopisiva zbunjenost kad su mene vidjeli jer su im dosad u sobe ulazili samo uniformisani medicinari kojima se ništa osim očiju pod zamagljenim vizirima ne vidi. Smijem se, bodrim ih. „Niko od nas neće umrijeti”, govorim. Tad nisam znala da će od 22 pacijenta koja su tu, osam izgubiti bitku i postati samo cifra za statistiku  svjetskih organizacija i izvor neprestane tuge za one koji su ih kući čekali. „Mi ćemo se skupa boriti!”

Tog prvog dana prijateljica mi je poslala 100 €. Dovoljno da svim pacijentima kupimo voće i sokove. I naravno, da ne zaboravimo to malobrojno osoblje našeg zaraženog motelčića na kraja grada. Nevjerovatno šta se uradilo za jedan dan zahvaljujući informaciji i angažmanu žene aktivistkinje. Već drugog dana stigli su paketi voća, sokova i sirupa za lakše iskašljavanje. Počeli su da se javljaju ljudi iz Amerike, Njemačke, Austrije…

Dina nije imala kad biti bolesna. Dozvolila je „ludoj” aktivistkinji u sebi da je vodi kroz tuđe oporavke i tuđe brige. Sreća je imati porodicu koja voli svoju aktivistkinju. Kompletan pribor za kafu odjednom je dostavljen u motel. I zamirisa bosanska kafa u izolatoriju. Jednom jedinom na svijetu! Tvrdim!

I od mirisa kafe i smijeha i najteži pacijenti, oni što su bili za kisik vezani kao za pupčanu vrpcu, su ustali. Svi su se pokrenuli. Pili su kafu, a u sobama gdje su po dva pacijenta počeo je razgovor.

Ovo je sad naša kuća i biće nam u njoj najbolje što može jer mi to zaslužujemo.

Nikada više poslijepodnevno mrtvilo nije bilo nečujno. Dijelila sam topao čaj pacijentima i uz čaj besplatnu pošalicu, smijeh i poneku ludost. Krv je kolala u ljudima. Živjeli smo…živjeli!
Organizovala sam tople večere u izolatoriju kako nikada više niko napaćen i bolestan ne bi ostao bez večere i kako bi svi pacijenti bili zbrinuti. Na moj poziv se odazvalo toliko donatora da je topla večera obezbijeđena za pacijente konjičkog izolatorija za tri mjeseca! Do kraja januara 2021.godine!
Moj poziv na solidarnost je i dalje otvoren. I više nije važno što sistem zakazuje, već je mnogo  važnije što empatija ne zakazuje i da se zajedno i solidarno može mnogo postići.

Kad sve ovo prođe onda ćemo napasti sistem, a sada ćemo paziti naše oboljele. I voljeti ih i donositi svaku večer tople večere. Sad im pod glavu možemo staviti dva jastuka i ako im je hladno donijeti rezervno ćebe. Sigurna sam da je sve to ljekovito. Vitamini, lijekovi, higijenske potrepštine, voće i sokovi zatrpavali su izolatorij.

Lavina ljubavi je najveća pokretačka snaga na svijetu. Moja aktivistkinja je bila sretna, a ja pomalo iscrpljena. Zbog neprekidne brige za druge pacijente moj oporavak je bio duži, ali ne žalim. Već četvrti dan boravka u izolatoriju svi portali prenosili su moje statuse s društvenih mreža.

Sve velike medijske kuće došle su da snime priču o izolatoriju u kojem se pije kafa i vodi bitka za život. O kako je glupa riječ suživot! Onaj ko je prošao iskustva borbe za vlastiti život nikad o suživotu neće razmišljati na način na koji nam se to plasira.

Postoji samo život! Bilo čiji! Bilo kakav!

Ona moja aktivistkinja je čak odlazila u sobe da drži za ruku pacijente koji su se spremali na drugi svijet. Do pred zoru, tu u tuđoj sobi, uprkos upozorenju, uprkos zabrani. Dina je plakala, a aktivistkinja je tješila bolesnika, smijala se i pričala mu kako će jednom kad odavde izađu pojesti tepsiju najmasnije krompiruše s jogurtom.

Tog dana kada sam krenula iz izolatorija, znala sam da je jedan dio mene zauvijek ostao dolje da čuva sve one koji dođu. I znam da se i sad po noći budim jer brinem je li  Dedi iz sobe 106 u snu ispao kisik. A kad se probudim, znam da je sad gore, i da odozgo pita:„Što mi bona Dino slaga da ćemo onu krompirušu pojesti.?”

Moja borba još traje, jedna za zdravlje, druga za ljude koje ne smijemo zaboraviti.

Informacije o autorici:

Elvedina Dina Alić je aktivistkinja za ženska prava i socijalnu pravdu iz Konjica. Pjesnikinja, motivaciona govornica, predsjednica Udruženja NERA, mama, prijateljica. Dinine priče iz izolatorija pokrenule su lavinu promjena i ljudske solidarnosti.

zenskamreza.ba

Related Posts

“Bosonogi dječak” humanista velikog srca

Čovjek velikog srca, predsjednik humanitarnog udruženja “Mozaik prijateljstva” i autor knjige “Priča o bosonogom dječaku”. Znate li o kome je riječ? Sigurni smo da znate! U nastavku pogledajte video priču sa Miroslavom Subašićem koji je o teškim iskustvima svog života s ulice napisao knjigu: „Priča o bosonogom dječaku“.https://www.youtube.com/embed/OF-3o5sUFI0?feature=oembed Autorka: Nataša Gavur mladibl.com

EU4Tech PoC: Novi poziv za inovativne ideje

Nastavljajući raditi na svojoj misiji pružanja podrške razvoju inovativnih poslovnih ideja, INTERA Tehnološki Park ostaje uključena u regionalne i europske inicijative kroz koje timovi i poduzeća mogu dobiti značajnu podršku u ranim fazama razvoja svojih ideja. Jedna od takvih inicijativa je i projekt EU4Tech PoC čiji je glavni cilj pružiti timovima tehničku podršku kako bi, prije izlaska na tržište,[…]