Vlast sve tromija, učionice sve praznije, a lokalne zajednice kaskaju s ispunjavanjem međunarodnih zahtjeva.
Piše: Dženeta ROVČANIN
Mladić[1] s tek navršenih devetnaest godina već dvanaest mjeseci dana radi u „NenoLine enterijerima – Studiju 8“ u Sarajevu, koje se bavi izradom pločastog namještaja. Završio je Srednju školu metalskih zanimanja u Sarajevu i ubrzo je našao posao.
Njegov opis posla zasad uključuje obavljanje „jednostavnijih“ zadataka – poput kantiranja drveta ili rezanja aluminijskih pločica. Još uvijek asistira iskusnijim bravarima koji se bave ovim poslom preko trideset godina.
Iako je stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini na visokom nivou, mladi bravari lako pronalaze poslovne prilike i izobrazuju se dodatno nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, o čemu svjedoči i ovaj mladić. Međutim, unatoč poslovnim prilikama – na oglase za posao rijetko se jave mlade osobe koje su voljne raditi posao za koji su se školovale.
U razgovoru za „Mrežu za izgradnju mira“, bravar Galip, koji se bravarskim zanatom bavi duže od trideset godina, otkriva nam da su mladi željni novih izazova i voljni učiti.
„Ipak, početno nesnalaženje – u neku ruku – normalno je kod svakoga, a pogotovo kod mladih koji se nisu prije susretali s ‘ubacivanjem u mašinu’. Vremenom će postati dobri majstori, ali potrebno je da svi podjednako, kao društvo, učestvujemo u tom procesu“, poentira.
U Bosni i Hercegovini, stanje u oblasti kvalitetnog obrazovanja prilično je loše, pogotovo u Kantonu Sarajevo – državnom „centru“. Istraživanje Udruženja „Mreža za izgradnju mira“ – „Socioekonomske razvojne potrebe lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini“ pokazuje da stanje nije sjajno ni u ostalim kantonima u BiH, odnosno lokalnim zajednicama.
Zanat – „suho zlato“ u rukama mladih osoba koje postaje (ne)poželjno – pokazuje istraživanje „Mreže za izgradnju mira“
Unatoč snažnoj volji i potražnji za zanatlijama na bh. tržištu rada, ne odlučuju se mnogi na taj put.
S obzirom na postojeću situaciju, postaje jasno da su prisutne manjkavosti u cjelokupnom obrazovnom sistemu koji ne bilježi hiperprodukciju tog kadra.
Bosna i Hercegovina se još uvijek nosi sa „nezaustavljivim izvozom“ visokoobrazovanih osoba – poslovno „neiskorištenih“. To se ponajbolje vidi u istraživanju Udruženja „Mreža za izgradnju mira“ kojim se ukazuje na prijeko potrebnu reformu školskog sistema jer je kriza u ovom sektoru permanentna i ne nazire joj se kraj.
Prema istraživanju, koje je rađeno do 2020. do 2023. godine, a čiji je naziv „Socioekonomske razvojne potrebe lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini“, u okviru USAID projekta „Snaga lokalnog“, vidljivo je stvarno stanje u bh. lokalnim zajednicama, tj. njihova (ne)usklađenost s UN-ovim ciljevima održivog razvoja, odnosno s međunarodnim zahtjevima.
Ovo istraživanje, koje je obuhvatilo sedamnaest UN-ovih strateških ciljeva održivog razvoja, bazirano je na demistifikaciji onoga šta nadležni čine, odnosno kakvi su njihovi napori u napredovanju ili reformi postojećih oblasti poput kvalitetnog obrazovanja.
Samo sedam analiziranih općina / gradova u BiH, od 35 koliki je bio uzorak, ima usklađene razvojne dokumente s potrebama zajednice kad je riječ o ostvarivanju kvalitetnog obrazovanja.
Bijeljina i Kakanj, pokazuje istraživanje „Mreže za izgradnju mira“, imaju usklađene ciljeve, pa su tako ovi gradovi radili na poboljšanju programa nastave za deficitarna zanimanja, odnosno na općinskom stipendiranju učenika deficitarnih zanimanja, doškolovavanja, usklađivanju obrazovnog programa s potrebama tržišta rada…
Ipak, prednjači neusklađenost ili djelimična usklađenost ovih ciljeva. Gornji Vakuf / Uskoplje, naprimjer, nije uskladio sistem finansijske podrške za srednjoškolske učenike i studente, s posebnim naglaskom na deficitarna zanimanja. Prijedor još uvijek nije pristupio rekonstrukciji objekata namijenjenih obavljanju stručne prakse.
Derventa je samo djelimično uskladila ove ciljeve kad se radi o poboljšanju programa nastave za deficitarna zanimanja, baš kao i Laktaši.
U Kantonu Sarajevo izumiru zlatari, bravari, zidari…
Kanton Sarajevo, „centralni“ kanton Bosne i Hercegovine, iako ljudski „nadmoćniji“ od ostalih mjesta u državi, još uvijek bilježi neadekvatnu posvećenost deficitarnim zanimanjima. Na konkurse za upis u Srednju školu metalskih zanimanja rijetki su oni koji prilože svoje prijave.
Danas, kako svjedoči direktorica Srednje škole metalskih zanimanja, Irma Behlulović, suočavamo se sa izumiranjem zanata koji su nekada bili široko zastupljeni i rasprostranjeni. Polako nestaju zlatari, bravari, zavarivači, zidari i, posljedično, zanatsko tržište je u kolapsu.
Upisna kvota u ovoj sarajevskoj školi je nezadovoljavajuća, potvrđuje Behluhović za „Mrežu za izgradnju mira“. Smatra da se mora ozbiljno poraditi na strategiji upisa u srednje škole.
„Nemamo dobar odziv učenika. Strategija nije dobra; treba istražiti radne profile koji su nam potrebni na tržištu“, kaže Behlulović.
Na naše pitanje je li ova srednja škola zadovoljna trenutnim odzivom – kaže da nije.
„Trebaju se preispitati upisne kvote za sve srednje škole u Sarajevu. Mi smo plan upisa pristojno realizirali; otprilike primamo 106 učenika. Nedostaje nam petnaest-šesnaest učenika. Daleko je to od onoga što nam treba“, kaže Behlulović.
Podaci Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine iz maja ove godine pokazuju da se na biroima za zapošljavanje nalazi više od 300.000 bh. građana. Mahom su nezaposleni gimnazijalci, ekonomski tehničari, pravnici, socijalni radnici, nastavnici…
„Najviše je gimnazijalaca na tržištu rada, pa poslije idu na prekvalifikacije“, potcrtava Behlulović.
Zahtjeve za prekvalifikacijom, koji ponajčešće stižu na adresu Ustanove za obrazovanje odraslih „Nova zanimanja“, najčešće podnose gimnazijalci – tvrdi i direktorica Meliha Abdulahović.
„Ljudi su svjesni situacije, pa se odlučuju na određena zanimanja. Raspitaju se i onda krenu u proces doškolovavanja. Polaznici su šireg starosnog ranga, pa se javljaju osobe od osamnaest, ali i od četrdeset godina starosti“, kaže Abdulahović.
Problem u kojem se nalazi Kanton Sarajevo, ali i cijela Bosna i Hercegovina, još uvijek je gorući; konkretnog rješenja nema, a pokušaji na nivoima lokalnih samouprava prilično su nedostatni i nemotivirajući. Naši sagovornici smatraju da je najveći problem loša „klasna“ sistematizacija zanimanja – u prvom redu zanatskih.
Nedžad Muharemović, vlasnik „NenoLine enterijera – Studija 8“, u svom timu broji oko sedamnaest zaposlenih osoba i tim je starosno „šarolik“. Ipak, prednjače mladi koji se usavršavaju u svom zanatu.
„Oni kad tek dođu – to su pilići s nedovoljno iskustva jer inače oni na praktičnoj nastavi, koja traje samo par sati, ne mogu u potpunosti upoznati sistematizaciju rada. Kad se zaposle – to je druga priča. Polako se uče raditi na mašinama vrijednim više od pola miliona KM. Vrlo su inteligentni i vole raditi svoj posao; poštuju radne zadatke i vrlo sam zadovoljan“, kaže Muharemović.
Na pitanje Udruženja „Mreža za izgradnju mira“ kako dolazi do mlađe radne snage, Muharemović nam otkriva da u zapošljavanju nema posrednika – u prvom redu srednjih škola koje bi mogle poraditi na praktičnom usavršavanju koje bi učenike kasnije mogle dovesti do prvih poslovnih prilika.
„Ti mladići pronalaze mene. Zadovoljni su uvjetima – striktno je sve: zna se kad se radi, kada odmara. Prekovremeni rad je plaćen, vikendi su neradni. Nekada su dolazili mladići na praksu, ali ne mogu oni naučiti ništa za dva-tri školska časa“, potcrtava Muharemović, dodavši da je osmosatni rad ipak najbolji put ka usavršavanju zanata.
Direktorica Srednje škole metalskih zanimanja upozorava da je na snazi „crveni alarm“ kad su u pitanju deficitarna zanimanja. Veliki problem predstavlja i nedostatak kompetentnih profesora praktične nastave.
„Moramo forsirati zanimanja koja su tražena. Malčice smo otišli naprijed – idemo na prakse, potpisujemo ugovore s firmama, kojih je oko 35, i učenici provode tri dana na praksama. Ako su dobri u firmama, mogu im ponuditi posao. Svi imaju benefite. Što se tiče praktične nastave, postoje inžinjeri, ali mahom nemaju kompetencije. Ministarstvo daje stipendije za zavarivače, ali nema odziva“, govori Behlulović.
Svi sagovornici su saglasni u jednom: društvo mora djelovati i potrebna je hitna reorganizacija školskog sistema.
U BiH više od 300.000 nezaposlenih osoba, Ministarstvo obrazovanja (ne)dovoljno ulaže u deficitarna zanimanja
Bosna i Hercegovina, prema posljednjem popisu stanovništva, ima nešto više od tri i po miliona građana, mada je ta brojka, zbog česte emigracije Bosanaca i Hercegovaca, danas vjerovatno i niža.
300.000 bh. građana je, zaključno s 2023. godinom, nezaposleno. U poslovnim odnosima nisu gimnazijalci, ekonomski tehničari, pravnici, socijalni radnici, nastavnici…
Na spiskovima nezaposlenih ponajviše prednjače žene, 30 posto, i muškarci 29 posto, s NKV statusom.
Najmanje nezaposlenih je među visokokvalificiranim radnicima (VKV) određenog zanimanja, a koji su završili određene majstorske ispite ili srodna testiranja.
Iz Agencije za zapošljavanje Bosne i Hercegovine kažu da su u Bosni i Hercegovini još uvijek najtraženiji šivači, bravari, varioci i zidari.
Na upit „Mreže za izgradnju mira“ da li ova agencija aktivno kreira i/ili učestvuje u politikama aktivnog zapošljavanja, napominju da to nije u njihovoj nadležnosti.
Prema podacima koje smo dobili na uvid, jasno je da potražnja za zanatlijama još uvijek prednjači, te da postoji dosta upražnjenih mjesta.
Iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje KS tvrde da je ovo resorno ministarstvo usvojilo praksu podrške deficitarnim zanimanjima, a koja se može smatrati sistemskim rješenjem.
„Upis učenika za deficitarna zanimanja se već nekoliko godina finansijski stimulira od Ministarstva za odgoj i obrazovanje i Vlade Kantona Sarajevo na način da se u Budžetu Kantona Sarajevo planiraju sredstva u svrhu stipendiranja učenika koji se upišu na deficitarna zanimanja trećeg stepena“, kažu iz resornog ministarstva.
Prema dostavljenim podacima, u Budžetu Kantona Sarajevo za 2024. godinu za stipendiranje učenika deficitarnih zanimanja prvog, drugog i trećeg razreda obezbijeđena su sredstva u iznosu od cca 434.200 KM.
„To predstavlja nastavak prakse koju je Ministarstvo za odgoj i obrazovanje uspostavilo još 2017. budžetske godine“, kažu za „Mrežu za izgradnju mira“ iz ovog ministarstva.
Urušavanje bh. tržišta rada: Crveni alarm odavno upaljen
Mladić koji već godinu dana radi u „NenoLine enterijerima – Studiju 8“ priznaje nam da nije očekivao da će se baviti ovim poslom u svome odraslom dobu. Vremenom je, tvrdi, zavolio svoj zanat. Posebnu mu satisfakciju pruža finalni proizvod – svijest da je nešto načinio svojim rukama.
U razgovoru sa stručno osposobljenim ljudima spoznajemo da mladi obično nemaju svijest kako izgleda jedan prosječan dan bavljenja određenim zanatom i da je to zapravo „crveni alarm“ u ustrojstvu postojećeg školskog sistema.
Abdulahović kaže da se ne prati obrazovna politika niti tržište rada i da je najveći problem što djeca nemaju uvid šta će raditi cijelog života.
„Na nivou BiH ne postoji dodatna praksa – to je najveći problem, smatra ona. „Institucije moraju zakonski izdvajati budžetska sredstva za nas“, dodaje Abdulahović.
Behlulović kaže da se problem, ali i rješenje tog problema treba detektirati u cikličnom radu svih jedinki društvenog sistema.
„Treba smanjiti broj odjeljenja – neka bude dvadeset učenika u odjeljenju, a ne 24. Suočavamo se s deficitom na tržištu stručnih profila – i zanatskih i tehničara“, potcrtava.
Muharemović pak smatra da je najveći problem u neprovođenju dobre obrazovne politike i nedovoljna posvećenost ulaganju u zanatski obrazovni proces.
Iako Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo tvrdi da je posvećeno boljoj izgradnji zanatskog tržišta, podaci s terena pokazuju drugačije. Stipendije po smjerovima u KS dobija u prosjeku samo pet učenika. Bh. tržište rada „grca“ kad je riječ o zaposlenju u sektoru zanatstva, a deficitarna zanimanja polako izumiru. Pretpostavke su da će Bosna i Hercegovina za desetak godina ostati bez zidara, bravara, zavarivača… ili će oni ulagati u penzioni fond neke zapadne države.
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče isključivo je odgovorna autorica i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
[1] Nije želio otkriti svoj identitet, odnosno medijski se eksponirati.
