Prije svega, najvažnije što želim reći je to da se sve može ostvariti, ukoliko čovjek želi i ako je u tome ustrajan. Nisam nikada bio tip koji će napustiti našu državu, kao većina omladine danas (nažalost), te sam odlučio da svoj život krojim ovdje, u mjestu u kojem sam odrastao.
Sve je počelo jedne večeri kada nisam imao gdje da se ošišam, te sam odlučio da to uradim sam sa nekom starom mašinicom. Poslije toga sam krenuo da šišam oca, braću i najbliže prijatelje. Hodnik vlastitog doma je bio mjesto gdje sam ustvari shvatio da je šišanje nešto čime želim da se bavim i u čemu želim da uspijem.
Nakon toga, dolazi nesretni period u kome je zavladao COVID-19. Vrijeme koje smo provodili u izolaciji, bez posla i bez ikakvih obaveza iskoristio sam neprestano gledajući video klipove najpoznatijih svjetskih barbera upijajući sve sitnice i polako ih pretvarajući u djela koliko god sam mogao.
Mama me je nalazila u pet ujutru kako češljam jastuk i vježbam rad sa makazama. Nekih godinu i pol dana je trajalo “prolaženje” ljudi kroz hodnik, dolazili su mi ljudi,meni tada nepoznati, koji su vidjeli tada već moje amaterske frizure na društvenim mrežama.I tako dok su svi izlazili relativno zadovoljni iz mog stana, počeo sam razmišljati kako da pokrenem nešto ozbiljno i tada sam počeo da tražim prostor koji odgovara mojoj djelatnosti.
Tu nastaju problemi i ograničenja ove države i ovog društva. Znajući da bez frizerske škole država ne dozvoljava otvaranje starog tradicionalnog obrta, da nemam para da platim kiriju unaprijed za bilo kakav prostor i da nemam čak ni stolicu za šišanje, našao sam prostor gdje sam se dogovorio sa dobrim čovjekom da mu kiriju platim tek nakon mjesec dana.U prostoru sam imao samo jednu mašinicu i ništa više.
Tada kreće moja borba i moja ustrajnost gdje sam polako vremenom, pomalo zarađivao i sve ulagao nazad u biznis. Kupovanje opreme, uređivanje prostora i ulaganje u sebe i u svoje znanje. Tada ljudi već prepoznaju moj kvalitet, obim posla se polako širi i biznis polako ali sigurno napreduje.
U početku sam radio ”na crno” jer mi država nije dozvoljavala da registrujem obrt iz razloga što nemam završenu striktno frizersku školu. Poslije višemjesečne “borbe” sa državom, inspekcijama napokon mi je odobreno otvaranje obrta i tada postajem vlasnik obrta pod nazivom ”Loluz Barbershop”. Nakon svega ovoga saznam od svojih roditelja to da su makaze bile prva stvar i “igračka” za koju sam uhvatio kao vrlo mali.
Što se tiče mog biznisa, stvar je što se današnje moderne frizure dosta razlikuju od tzv. ”klasičnih frizura”. Radim frizure sa prelazima zvane ”skinfade” kod kojih se precizno ocrtava čelo i solufi te se nakon toga popunjavaju farbom tj. airbrushom gdje frizura dobija sasvim nerealan izgled. Danas su i brade popularne tako da ljudi vole uredne brade za koje se pobrinem da dobiju savršen izgled.
Sve u svemu, posao je savršen, radim što volim, a volim uljepšavati ljude, volim ih činiti sretnim i smatram da bi šišanje i brijanje tj. uređivanje brade trebali postati dio kulture našeg naroda. Na kraju želim da istaknem, trenutno živim svoj san i ovime želim da podstaknem mlade da ne idu dalje od svojih porodica, da ostanu ovde i da se bore za sebe jer se svaka borba na kraju isplati.
Loluz Barbershop
Mejdandžik 13, Kineski zid.
Izvor: zenicablog.com
