Viking označava stanovništvo koje je u ranom srednjem vijeku živjelo na prostoru Skandinavije, odnosno prostorima današnje Švedske, Danske i Norveške. O nordijskoj mitologiji najviše saznanja je moguće pronaći u knjigama a slikovit prikaz Vikinga u filmovima. Putovanje kroz vrijeme je itekako moguće. Stipe Pleić – Flick je živi dokaz za to.
Pleić kojeg nazivaju “Duvanjski Viking”, vratio se iz Njemačke u rodno selo Stipanjići kod Tomislavgrada. Još od djetinjstva je imao afinitet da sa nožićem oblikuje drvo. Pleić je o Vikinzima saznao u seriji ”Vikinzi” koju je gledao. Gledajući ovu seriju, došao je na ideju da izradi sjekiru identičnu kao u seriji i smatra da je u tome i uspio. Nakon toga, posao izrade sjekira se povećao, tako ih je do danas izradio preko 1000. U Pleićevoj radionici je izloženo više primjeraka raznih sjekira. One sa životinjskim motivima u koje je uloženo mnogo truda i rada koštaju više, ali ne zna cijenu. Pored sjekira u radionici se nalazi meta za bacače sjekira štitovi i koplja sa simbolima Vikinga. Često radi kako bi se opustio i vježbao.
Na njega je posebno uticao život vikinškog ratnika Ragnara Lodbroka, koji je bio heroj iz stare nordijske poezije i sage, kao i njegove supruge, ratnice Lagerthe. Pleić posjeduje pravu repliku Vikinške kuće u kojoj se nalaze vikinški predmeti koje je sam izradio. U rodnom selu Stipanići kod Tomislavgrada izgradio je repliku vikinške kuće u kojoj se nalaze mnogobrojni predmeti koje je sam izradio, a posebnu pažnju privlače njegove unikatne vikinške sjekire.
Pleić na svojoj zemlji sjedi poput pravog vikinškog kralja na svom tronu, preferira da ga se oslovljava njegovim vikinškim imenom Ragnar Kavurson.
Pleić napominje kako su mu se svidjele vikinške sjekire i njihov izgled. One su imale neobičan oblik, dok je on imao sklonosti ka radu s drvetom, te je pokušao sam napraviti tu jednu vikinšku sjekiru. Nakon prve napravio je drugu, te su se ostale redale. Pleić dok je gledao seriju o Vikinzima sve se više počo interesirati za vikinšku mitologiju, koja je, jedna od najzanimljivijih i najkompleksnijih u svijetu, pored rimske i grčke.
Pleić je nakon toga, sve dublje ulazio u priču o Vikinzima te je započeo izradu i ostalih predmeta iz vikinške svakodnevnice. Sve što je vidio u seriji pokušao je izraditi, od štitova, mačeva, koplja kao i stolica. Pleić je izgradio drakkar, odnosno vikinški brod i plan mu je izgraditi vikinško selo Kavurci.
„Upravo ovaj vikinški drakkar je plovio na Buškom jezeru. Nije bilo dovoljno interesovanja za vožnju drakkarom od strane građana, te je on trenutno izložen iznad Vikinške kuće. Ipak, on se brzo može osposobiti i pripremiti za plovidbu“, napominje Pleić.
Pleić je izazvao veliki pažnju svojim izgledom kao i načinom života. Poslije određenog vremena opredijelio se za prostor svoje rodne kuće te shvatio kako bi ga mogao iskoristiti u korisne svrhe, jer je sam izgled kuće podsjećao na one iz vikinškog doba, te je istu počeo uređivati u tom stilu. Njegova prva zamisao je bila da napravi vikinški brod. Napominje kako ljubav prema ratnicima i nordijskoj mitologiji traje duže vremena. U svojoj staroj rodnoj kući koja je desetljećima bila prazna, uredio je izložbeni prostor i prostor za opuštanje. Kaže da ne žali zbog povratka iz Njemačke jer radi i uživa u onome što ga ispunjava i čini sretnim. Sloboda, umjetnost i kreativnost, sve to pruža mu njegovo rodno mjesto.
Kao i većina drugih ljudi, Pleić radi, ali svoje slobodno vrijeme koristi na mnogo zanimljiviji način. Poslijepodne obično crta a izradom sjekira se bavi od kasne večeri do sitnih sati i smatra kako je to najplodnije vrijeme za rad. Proces izrade nije jednostavan jer svaka sjekira je unikatna. Njeni kupci su uglavnom zaljubljenici u vikinško oružje a dolaze iz raznih krajeva svijeta. Jedina mašina koju koristi za izradu sjekira je fleksarica, dok je sve ostalo ručni rad tako da su sve one unikati.
Jako je zanimljivo kako je imao posjete ljudi iz Švedske koji se interesiraju za njegov rad.
Pleić u sve što radi ulaže mnogo truda i ljubavi što se vidi. Koliko god uživao u izradi predmeta kao što su noževi, koplja i štitovi priznaje da nije uvijek jednostavno, pogotovo kada su ratničke sjekire u pitanju. Iako ih ne izrađuje s namjerom da ih proda, mnogi su poželjeli da ih kupe. Napominje kako pokušava biti pionir u Bosni i Hercegovini te se pojavljuje na mnogim značajnijim skupovima. Smatra kako bi volio da se ljubav prema ovom sportu proširi. Nije ljubitelj putovanja niti velikih natjecanja.
Ističe kako su Vikinzi nekada prolazili krajevima Bosne u davnoj prošlosti. U Brezi u jednoj kršćanskoj crkvi na jednom stubu postoje vikinške rune. Taj stub se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
U Birbiru u Hrvatskoj također ima nalazište vikinških ljudi. Čak su Vikinzi i Hrvati zajedno ratovali u južnoj Italiji kao plaćenici.
Kada je u pitanju oslikavanje sjekira, kaže da se radi o pirografiji koje radi sa lemilicom a nakon toga i mašinom pirograf za pisanje vatrom s kojom lagano crta, odnosno usijanom žicom pali po drvetu. Kaže da su izrade sjekira njegov hobi. Motivi na sjekirama su vikinški, keltski, staroslavenski… Ipak, kaže da su mu najdraži motivi tetovaže starih Hrvatica iz Bosne i Hercegovine.
Mlađe generacije pokazuju interes za radove i bacanje sjekira što je sportska disciplina koja je rasprostranjena i zamjenjuje pikado. Tako, po lokalima u SAD i Kanadi, izbacuju pikada automate a ubacuju mete za sjekire.
Kada je njegov hobi u pitanju, okruženje je na početku to gledalo sa nevjericom dok su sada njegovi radovi prepoznati kao nešto zanimljivo. Kaže kako su ga na početku ignorisali, zatim osporavali i bili protiv njega, ali na kraju su ga prihvatili. Pleić sam šije vikinšku garderobu u što spadaju opasač, rog i sl. Napominje, kako je naišao i na podršku općinskih struktura Tomislavgrada kao i šumarije koji su susretljivi.
Mladi često dolaze u posjetu Pleićevoj kući gdje se organiziraju čak i proslave. Posjetioci muškarci su zainteresirani za sjekire a žene za luk i strijelu te demontriraju na meti. Osim toga, Pleić kreira i rimsko oružje, vikinška koplja, a želja mu je, kao ističe, popularizirati kralja Tomislava koji je krunjen na Duvanjskom polju 925 godine i smatra kako se o tome malo priča i to nije iskorišteno a ima puno potencijala.
Svoje radove Pleić prezentira skoro na svim sajmovima u Bosni i Hercegovini. Učestvovao je na Stolačkoj tarči. Njegov glavni cilj jeste da kreira mjesto koje će ljudi posjećivati i gdje će pronaći zabavu.
Jedna od njegovih vještina jeste stara srednjovjekovna vještina bacanje sjekire. Sjekira je bila upotrebljavana kod starih Vikinga u borbi kao i za lov životinja. Pleić mete za sjekire pravi od jelovog i borovog drveta veličine metar sa 75 centimetara. U posljednje vrijeme ulaže trud da proširi svoja znanja na mlade sjekirobacače. Osnovao je prvo Udruženje “Bacača sjekira” u Bosni i Hercegovini a uskoro je u planu i prvo natjecanje za što ima veliku podršku prijatelja.
„Interesantna je činjenica kako žene u većini slučajeva, mnogo bolje gađaju sjekirom od muškaraca. To je posebno vidljivo kada nam dođu u posjetu bračni parovi, žene su vještije prilikom gađanja. Osim toga, na viteškim okupljanjima veliko je interesovanje djece za bacanje sjekira. Naravno, za to se organizuje strogi nadzor i uvijek je jedna sjekira u igri“, navodi Pleić.
Radi se o veoma popularnom sportu u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Francuskoj… Klubovi bacača sjekire osim u Bosni i Hercegovini, postoje u Srbiji, Hrvatskoj i svi se drže istih pravila bacanja sjekira
Pleić je izgradio i jedan bungalo, a naredni poduhvat jeste izgradnja još njih 13 s ciljem da vremenom postanu atrakcija i dio turističke ponude Tomislavgrada. I pored činjenice da sada izgleda kao nedostižna priča, vjeruje da će postepenim radom u skorije vrijeme ostvariti i tu želju čime želi Tomislavgrad i svoje selo učiniti jedinstvenom turističkom atrakcijom.
“Pokušava od Vikinškog sela napraviti turističku atrakciju odnosno mjesto gdje će se ljudi dolaziti, družiti se i okupljati. Posebno se to odnosi na one koji su upućeni u vikinšku mitologiju a serija Viking je podigla veliko interesovanje. Svima poručujem da mogu doći u posjetu Vikinškom selu, svima je ulaz besplatan. Tu se mogu okušati u bacanju sjekira i gađanju lukom i strijelom”, kazao je za kraj Pleić.
Piše: Hazim Okanović
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
