Odlazak mladih iz Posavine prema zemljama Zapada već je odavno uobičajena priča, ništa drugačija nego i na drugim bh. prostorima, pa i u regiji. Svatko bira mjesto pod suncem koje mu najviše odgovara. Neki su prisiljeni stjecajem raznih životnih okolnosti otići iz rodnog kraja, neki u traženju zaposlenja ili pak zbog izazova što ih nude EU destinacije.
Ipak, ima i drugačijih razmišljanja. Takav primjer mlade djevojke pronašli smo u Tolisi. Lucija Vukić može se vidjeti na posavskim cestama kako svakodnevno vozi, umjesto nekog luksuznog automobila, robusni kombi tvrtke svojeg oca zbog potrebe prevoženja težih tereta. Radni dan u krugu obiteljske tvrtke ispunjen joj je također spretnim rukovanjem teškim strojevima s kojima se snalazi jednako dobro kao i u drugim poslovima slične vrste. Uz sve to, ona je i studentica, (izvanredno studira pravo), a sve to spaja u svoju jedinstvenu životnu priču u kojoj je, smatra ova optimistična djevojka, njezina rodna Posavina područje koje ne bi, kaže, mijenjala za sva blaga svijeta.
“Apsolutno nigdje ne bih bila sretnija nego ovdje u svojem rodnom kraju, niti mogu život zamisliti da sam negdje u inozemstvu daleko od svoje obitelji. U ovom okruženju zapravo imam sve što mladi čovjek treba, ispunjen društveni život i, prije svega, bogat i radostan život u krugu svoje obitelji, osobito sada u ovo predblagdansko vrijeme. To se ne može mjeriti nikakvim novcem i eventualno nekim svjetlucavim velikim zapadnim destinacijama. Ovisi o tome tko kako gleda na sretan život. Dok neki možda obitelj vide tek navečer nakratko, ako i tada, ja imam sreću svakodnevno biti uz svoje, raditi s njima, radovati se, možda nekada i tugovati, ali sve je to život koji zajedno dijelimo i to je prekrasno. Ima to i svojih prednosti, ali i mana jer, kako zajedno i vodimo tvrtku, možda i previše govorimo o poslu. Ipak, svoj život ne bih mijenjala ni za što drugo”, kaže za Večernji list u jednom dahu kroz vedar osmijeh Lucija.
Luciju smo zatekli pri vožnji viličara, ali i drugih strojeva, u čemu se spretno snalazila i sa širokim posavskim osmijehom očito sve bezbrižno obavljala.
Ma voljela bih jednog dana položiti ispit i za velika vozila, možda jednog dana sjesti i u kamion…, ali ima vremena. Do tada moram položiti i preostale ispite iz prava – slušamo gotovo s nevjericom koliko interesa ima ova vrijedna djevojka.
“Naravno da imam dosta i slobodnog vremena jer ne moram trošiti vrijeme na prijevoz do posla, do stana i slično, što moje prijateljice koje žive u inozemstvu moraju. Rado odlazim do našeg samostana u Tolisi, a tamo je toliko radionica da se kreativno utroši vrijeme. Također volim i tehniku u glazbi, glazbene mikseve i sve što nudi ova široka lepeza mogućnosti. Tu su u Orašju i brojna mjesta za zabavu, klubovi za mlade”, kaže nam Lucija dok ponosni djed Stjepan gleda s puno ljubavi svoju nasljednicu, uvodeći je i u tajne poljoprivrede te uzgoja šljiva od kojih pravi vrhunsku šljivovicu “Stjepo Robal”.
Kako djeda Stjepu život nije štedio jer radio je sve poslove – od poljoprivrede i farmerstva, elektro i radova u građevini do taksista i trgovačkog putnika, njegovo iskustvo je, smatra Lucija, od neprocjenjive vrijednosti.
Od njega je Lucija očito naslijedila posavsku snalažljivost i privrženost rodnoj Tolisi, no kada stekne i akademsko zvanje, opet je Posavina, zaključuje ova vrijedna studentica i poduzetnica, najljepša destinacija u kojoj želi proživjeti svoj život.
Izvor: akta.ba
