Aida Mandić je bosanskohercegovačko-američka autorica koja je napisala više od 100 knjiga i preko 2000 pjesama.
Aida Mandić je bosanskohercegovačko-američka autorica koja je napisala više od 100 knjiga i preko 2000 pjesama. Njen životni put iz rodnog Sarajeva do Sjedinjenih Američkih Država nije bio nimalo lagan, pa stoga često piše o socijalnoj pravdi, Bosni i Hercegovini, diskriminaciji, ratu, moći, pobuni, pri tome iznoseći kritički stav.
Naime, Aida je još kao beba krajem ratne 1992. godine napustila Sarajevo konvojem “Dječije ambasade” zajedno sa svojom majkom, dok je njen otac bio ranjen i ostao u bolnici tada opkoljenog glavnog grada Bosne i Hercegovine. Njena prva adresa bio je grad Doksy (Češka Republika), a potom je uslijedila selidba prvo u Pariz (Francuska), a onda i u Maleziju u kojoj se porodici pridružio Aidin otac.
„U Sjedinjene Američke Države sam došla sa sedam godina, krenula u školu i nastavila sve do završenog fakulteta. Bila sam odlična učenica i aktivna na drugim poljima, pa sam zahvaljujući radu, ocjenama i aktivnostima dobila mnoge nagrade koje su mi omogućile da platim skupo školovanje u Americi i na Oxfordu u Engleskoj. Moram naglasiti da sam mnogo istraživala, analizirala, donosila zaključke i odluke o svakom koraku koji sam preduzela. Nisam imala nikakvu pomoć, niko mi nije rekao šta trebam uraditi da dobijem nagradu, niti kako da objavim knjigu. Bili smo novi u Americi i sve je za nas bilo nepoznato“, prisjeća se Aida Mandić.
Dodaje da je poeziju počela pisati još u osnovnoj školi, ali se tome posvetila intenzivnije nakon što je diplomirala.
„Želim da razumijem svijet oko sebe. Ako razumiješ svijet oko sebe imaš šansu da utičeš na promjene ne samo u vanjskom svijetu nego i u privatnom životu. Iz ranog djetinjstva u sjećanju nosim samo fragmente. Kad pomislim na kamp u Češkoj uvijek se pojavi scena u kojoj se otimam s dječakom oko neke kasete. Na Pariz me podsjete parkovi i draga lica naših domaćina. Kiša me ponekad podsjeti na Maleziju gdje je čini mi se padala svaki dan“, priča sagovornica.
Ističe da je uvijek imala svoje mišljenje kao i potrebu da ga glasno kaže, a onda je to sasvim spontano počela stavljati na papir u vidu poezije i pjesama.
„Nešto me iznutra tjeralo da pišem. Inspiracija je prvo došla kao rezultat mog nesvakidašnjeg života a zatim opažanja oko mene, ponašanje drugih ljudi i potreba da glasno pišem o svemu što me dotakne. Pišem o nepravdi, diskriminaciji, kroz koju je moja porodica i mnogi ljudi iz Bosne i Hercegovine prošli. Moja draga Bosna i Hercegovina ima značajno mjesto u svakoj mojoj knjizi.“
Navodi da je najviše inspiriše borba ljudi i napor da naprave bolje svaki dan.
„Kad je čovjeku sve lijepo, čovjek se ulijeni, a borba ga tjera nabolje. Uspjeh nosi bol ponekad i tragediju. Ljudi su često koncentrisani samo na sebe. Samo ‘ja’. Ponekad ne vide ništa oko sebe, spremni su kritikovati nešto što ne razumiju, a neće se potruditi da nešto poprave iako bi mogli. Također me inspirišu borbe za prava žena“, izjavljuje Aida Mandić.
Mišljenja je da pisana riječ ima veliku moć jer ostaje a ponekad i odzvanja te daje glas ljudima koji možda nikad ne bi imali šansu da kažu šta misle.
„Također, daje šansu ljudima da grade bolji život. Ljudi tako oblikuju svoju viziju i imaju mogućnost da svoju viziju prenesu drugima. Kad puno analiziraš i pišeš, to ti daje nove ideje i postaneš riznica ideja. U procesu postaješ samostalan i ne ovisiš o drugim ljudima. Znaš kako da dođeš do rezultata. To te natjera da stvoriš čvrst stav prema raznim oblicima života. Kad imaš iskristalisanu viziju, to te odvoji od mase. Prepoznaješ vlastite vrijednosti ali i vrijednosti drugih ljudi oko sebe. To je put da inspirišeš svijet i da napraviš dobar uticaj na historiju“, kazuje sagovornica.
Napominje da već jedna osoba i jedna ideja mogu učiniti mnogo.
„Ako je kritika konstruktivna treba je pratiti. Uvijek se treba boriti za bolje, pa ako ne prepoznajete šta treba promijeniti, kako ćete doći do boljeg? Biti kritičar znači postavljati pitanje autoritetu. Zašto? Pjesnici su uvijek ostavljali poruke i tjerali ljude na razmišljanje.“
Iako nije uključena u političke vode, smatra da Sjedinjene Američke Države sigurno podržavaju cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i da ostaju na tom pravcu.
„Oni imaju sve informacije i ništa ne prepuštaju slučaju. Ovdje se tačno zna šta se desilo u Bosni i Hercegovini. Srebrenica je poznato ime u svim segmentima vlade. Čak i obični ljudi znaju o genocidu. Mislim da ljudi iz Bosne i Hercegovine imaju slična pravila vrijednosti kao i Amerikanci. Također nam je hrabrost zajednička crta. Lobiranje je važno i Bosna i Hercegovina treba to imati na dnevnom redu. Vjerujem da ima naših pametnih ljudi koji sigurno rade na tome“, tvrdi Aida Mandić.
Komentirajući odnos matične države Bosne i Hercegovine prema iseljeništvu, primjećuje da je narod vrlo malo povezan na ispravan način.
„Moramo više raditi na nacionalnoj svijesti. Za početak bi možda ambasada mogla organizovati neku vrstu sekcija u koje bi se ljudi iz Bosne i Hercegovine mogli uključiti i povezati ovdje u Americi. Dijaspora se gubi. Nije sve u hrani i muzici. Ljudi se trebaju povezati preko startupa, biznisa, marketinga, finansija, programiranja, volontiranja, dizajna mode, video igara, modelinga, kinematografije, fotografije, investiranja, avijacije, kreativnog pisanja…“, jasna je sagovornica.
Za nju biti buntovnik znači imati svoje mišljenje što uvijek nosi rizik ali i mogućnost promjene.
„Kroz borbu za svoj stav čovjek ojača i dobije samopouzdanje. Mladi trebaju učiti, raditi na izgradnji vlastitog stava, obrazovati se i biti svjesni šta se dešava. Opasno je biti uspavan. Mladi ljudi moraju puno istraživati, analizirati, skupljati informacije i tako stvarati viziju. Niko neće doći u tvoj život i oblikovati tvoj put. Moraš ga sam pronaći. Nije važno jesi li materijalno bogat ili siromašan. Možeš biti siromašan i biti jaka ličnost, a biti bogat i biti slaba ličnost.“
Na kraju poručuje kako buntovnike ne zanimaju socijalne norme nego oni kreiraju svoja pravila i novi put za društvo, te stalno postavljaju pitanja i predlažu rješenja.
„Pravi buntovnici su konstruktivni i kreativni, pomognu sami sebi kad se nađu u neprilici. Zbog toga imaju veliku vrijednost u društvu. Oblikuju kulturu nabolje. Ne plaše se i idu za svojom vizijom. Poštuju istinu i hrabriji su od vremena u kojem su rođeni. Buntovnike ne možete lagati, uvijek pitaju zašto i traže odgovore. Ne dozvole povez preko očiju, nego uklanjaju barijere posebno one stvorene na laži. Buntovnici stvaraju mnogo ljepšu budućnost“, zaključuje Aida Mandić.
Izvor: lonac.pro
