Jeste li čuli za fabriku Dita u Tuzli, za 3de deterdžente za suđe, Tenzo, Arix i druge proizvode za domaćinstvo? Mlađe generacije, rođene nakon rata u Bosni i Hercegovini čuli su za ovu fabriku isključivo jer Dita, za razliku od drugih giganata i dalje radi, punom parom. Za to su zaslužni radnici Dite koji su je spasili od pljačke, nesavjesnog upravljanja i uništenja. Nisu to bili klasični štrajkovi i protesti, nego su radnici Dite i čuvali svoju fabriku. Bez ikakvih primanja, bez grijanja, hrane i vode, oni su u smjenama svakodnevno čuvali fabriku, patrolirali, tjerali lopove (berače željeza). Istovremeno trajao je rat sa upravom koja je nesavjesno upravljala fabrikom i uništavala je. Radnici Dite su protestvovali, ali za proizvodnju, a ne za radnička prava. Željeli su samo da se vrate u svoju fabriku i da u njoj rade. Kako bi to ostvarili, borili su se različitim metodama, od kojih je najpoznatija marš u Evropsku uniju. Radnici Dite uputili su se pješke u Orašje, na granicu sa Hrvatskom kako bi tražili azil u Evropskoj uniji. Bio je to marš po najgoroj zimi, po mećavi koji je trajao četiri dana. Ovaj marš probio je medijsku šutnju i o njemu su izvještavali svi evropski i svjetski mediji. Javnost je bila na strani radnika. Na čelu tih radnika bila je njihova radna kolegica, laborant u fabrici Dita, Emina Busuladžić. Rezultat borbe bio je uspješan, ali iz borbe su ostale posljedice, infarkt, angina pektoris, dijabetes i hipertenzija. Ipak, ona se ne žali, jer kaže da se uspjeh radnika u očuvanju i ponovnom pokretanju fabrike ne može novcem platiti. Radnici su bili solidarni i kao jedna duša. Prema njenom mišljenju odbrana fabrike Dita je bila uspješna jer:
Autorica: Ana Vujković Šakanović
Gledala sam druge firme koje su protestovali, žalili se i tražili i uvijek su govorili: Plati nam doprinose, daj nam plate, daj nam ovo, daj nam ono”, a ja sam samo tražila da radim, hoću živim od svoje plate. Uvijek sam govorila hoću da radim, da živim od svoje plate. Razumiješ! I što sam bila uporna, uporna. Ta borba nije trajala godinu-dvije, to je trajalo sedam, osam, devet godina. To je jako dugo trajalo. Uporni bili. Znači, čuvali fabriku bez dinara 24 sata. Da ljudi vide da ovi ljudi hoće da rade. Nismo uništili fabriku. Nismo tražili pare. Nismo iz fabrike iznijeli ekserčića dok smo je čuvali.
Radnička solidarnost motivisala je i inspirisala druge građane da budu solidarni. Tako su, kada se nakon nekog vremena saznalo da su radnici Dite gladni jer svakodnevno čuvaju svoju fabriku i ne mogu gdje drugdje raditi, na vrata fabrike stigle su velike količine hrane ljudi koji su željeli ostati anonimni.
Kad sam rekla, ljudi mi smo gladni, mi nemamo mogućnost za raditi jer čuvamo ovu fabriku, ja ne mogu ljudima objasniti koju smo mi hranu dobili. Koju smo hranu dobili! Znači, dobili hranu da se hranimo tu i da radnici nose kući jer nisu imali ni kod kuće. Bilo je jako puno bračnih parova rade tu. I on kad dobije hljeb, jedan hljeb, odnese kući, djeci. Razumiješ! Ali bilo je i ovog, naprimjer, kaže daću ti sve što treba samo nemoj, molim te me spominjati.
Radnici Dite nisu imali plate, i neki su putovali svakodnevno i po 15 kilometara pješice do svoje fabrike, kako bi je sačuvali.
Sjednem u autobus da idem dole a, nemam prebijene (pare op. aut.), onom kondukteru kažem: evo istjeram me, ali meni je uhar i jedna stanica. On kaže: neću te istjerati, nek dobijem ja otkaz…kondukter?! Hej, ali znaš li ti koliko je to skupo. Koliko je to skupo!
Država je odlučila da proda Ditu svojevremeno za 6 miliona maraka. Ta fabrika nalazila se na 88 duluma zemlje i samo zemlja je više vredila. Pored toga, pri kuporodaji nije dogovoreno da će kupac isplatiti radnicima zaostale plate. Na taj način se država u ime radnika odrekla njihovih plata. Bilo je to preko 60 zaostalih plata po radniku. Ipak, ono što smatra najgorim i što je doživjela kao izdaju tokom radničke borbe bio je odnos sindikata.
Sindikat ko Sindikat ovaj granski, ja ga ne mogu smislit. Nije pomogo, nije nam pomogao što je trebo. Meni se odbijalo od plate za Sindikat. Kad je Sindikat trebao meni, ja ga nisam imala. Uzas!. Kad su oni protesti bili 2014. godine, predsjednica tog granskog sindikata je pobjegla vani. Hej, pobjegla vani! I kad god je šta bilo uvijek su bili protiv nas. Sastanak kod premijera, mi jednu priču, ona drugu, u Vladi…nikad nismo imali istu priču.
Ona nikad nije željela da samo njoj bude dobro, borila se za opće dobro radnika, borila se da svi imaju zdravstveno i socijalno, da im se uplati zaostali staž. Njoj nije trebalo puno do penzije i u borbu za Ditu, mogla je ne ući, ali je željela da fabriku, koju je dva puta otkupljivala u dionicama i koju je ispravno doimala svojom, da je osposobi da radi i da se jedan takav gigant ne nađe na otpadu.
Kad sam krenula u tu borbu ja sam znala da ću za dvije-tri godine u penziju. Ja sam otišla u penziju, ali sam osposobila tu svoju fabriku da radi. Prekinula sam to što su htjeli. Htjeli su i tu fabriku isjeći ko što su svu privredu. To je nekad bila industrijska zona, to je sada dolje zona sumraka, i Dita je trebala da bude isto isječena isto kao sve dolje. Nije, radi. Zaposleni mladih ljudi, uplaćuju se doprinosi. To sam ja i htjela. Govorila čitavo vrijeme, to sam ja i dobila. Ja nisam čekala da se obogatim. Novac nije vrijednost. Nešto što možeš novcem kupiti nije uopšte vrijedno.
Njena radnička borba inspirisala je nove naraštaje, a o svojoj borbi protiv socijalne nepravde i privatizacijske pljačke ona kaže sljedeće:
Nećeš! Ja te gledam u oči, nećeš! Ako treba tući ćemo se, udarit ćeš ti mene 25 puta, a ću ja ću tebe jednom udariti i to jednom kad te udarim više će te boliti nego mene. Ono što su čitavo vrijeme radili da me slome, na sve moguće načine da me slome, ali valjda ti njihovi mali mozgovi. Ja to kažem, nije moglo da im dođe do tog malog mozga od zlobe, pakosti, to što su me udarali, kažnjavali, omaložavali, i ono za penziju (smanjena joj penzija i pogrešno obračunata op. aut) i to je neki inat, ne daju mi, ja ću dobit, nema veze ostala sam živa, al’ sve što su više… Ja sam sve bila jača! Ja sam na par tih predavanja (forum u Parizu op. aut.) svaki put govorila nemojte misliti ako vam neko stavi bedem da je taj bedem da te zaustavi, taj bedem nije da te zaustavi nego da te ojača. Da te ojača, da ga preskočiš i onda kad ga preskočiš pa ti si još deset puta jači u svemu tako… Najgore je zaustaviti se i reći ja ne mogu, ja neću. Moramo znati svi svoje mogućnosti. Mada sam ja svoje mogućnosti malo možda i preračunala što me koštalo zdravlja, al’ Bože moj!
O svojoj penziji kaže da je mala i nepravilno izračunata, te da se žalila i da su ponovo izračunali, ovoga puta ispravno, ali i taj obračun ne prelazi minimalnu zagarantovanu penziju. Krivca za to nalazi u svojoj aktivističkoj borbi, te da je kažnjavaju kako neko drugi sutra ne bi ustao protiv socijalne nepravde i radničkog ugnjetavanja da se izbori za svoja radnička prava. Drugi krivac je rodna diskriminacija i manje plaće za „ženska“ zanimanja u fabrici, gdje su većinom žene radile. Ona smatra da položaj žena u društvu nije dobar, da nisu plaćene jednako kao i muškarci i primjećuje da su od svih njenih direktora u Diti, sve bili muškarci, izuzev jedne, Džane Fišće, koja je ujedno bila i najuspješnija direktorica i menadžerica te fabrike. Smatra da žene imaju veliki potencijal, ali da se za njegovo ispunjenje moraju boriti.
Ovako, žene su totalno zapostavljene. Niko ih ništa ni pita, nit’ išta. Pogledajte sada i liste ove parlamentarce, vidi broj žena. Imamo izuzetno kvalitetnih žena, pametnih i poštenih i to sve, al’ hajmo reći nema ih, slabo (…).
Muški imaju svo ego muški pa ne daju ispred sebe. Hajmo sada vidjeti koliko ima žena na rukovodećim mjestima pa daj Bože da ima ih po sto, daj Bože, a ja ću ti sada reći jedna od najjačih, pošto sam sav svoj radni vijek provela u Diti mahom su bili muški. Samo je jednom bila žena i za vrijeme te žene Džane Fišće procvat Dite i najbolje doba bilo. Najbolje!
Emina Busuladžić smatra da se ekonomsko nasilje svakodnevno vrši nad stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji u odnosu na stanovnike Njemačke, imaju znatno više cijene osnovnih životnih namirnica, a znatno manje plate. Njemačkom privredniku se isplati dati 3000 eura platu radniku, iako su namirnice jeftinije nego u Bosni. Bosanski privrednik, dakle, ukoliko daje prosječnu platu radniku od 1106 KM, zarađuje šest puta više nego njemački privrednik kome se također isplati da radi. Po sredi je, dakle, pljačka radnika i dodatno bogađenje već bogatog sloja društva nauštrb ionako uništenoj, obespravljenoj i poniženoj radničkoj klasi.
Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini bi se po njenom mišljenju moglo riješiti jedino revolucijom, a to objašnjava na sljedeći način:
Revolucijom. Probali smo sve na sve moguće načine i ne ide. Ne ide! Ne možemo više reći hajmo glasanje jer ovo bude kad su izbori kad kažu možemo promijeniti svojim glasom. Ne možemo promijeniti ništa jer rezultati glasanja nisu volja naroda. Čista pljačka glasova. Ovaj, gledamo sad naše političare, ovi političari koji su sad, oni su od rata pa ovamo, sve isti ljudi, pa nije mi bilo dobro ni prije pet godina, prije deset, pa nije ni prije petnaest, pa ne može mi s njima biti dobro ni za pet ni za deset ni za petnaest.
Sa ispunjenim ciljem – stavljanjem Dite u pogon, koje je sa sobom povuklo zbrinjavanje brojnih radničkih porodica, Emina Busuladžić uživa u penziji, čuvajući unuke, posao koji se novcem ne može platiti. Živi na relaciji Bosna i Hercegovina – Njemačka i živi je svjedok odliva mozgova. Njena djeca sada žive u dvije različite evropske zemlje, otišli su od nedostatka sistema, sveopće obespravljenosti, socijalne nepravde, ekonomskog nasilja i pesimizma koji se ogleda upravo u tome što su isti na vlasti i prije deset i prije petnaest godina.
