Pero Pavlović po zanimanju je televizijski i filmski snimatelj, a po opredeljenju strastveni ribolovac i ljubitelj prirode. Kao snimatelj počeo je raditi 2002. godine, kada je bio asistent snimatelja na televiziji Bosne i Hercegovine u Banja Luci.
Poslije tri godine shvatio je da će kamera biti njegov alat od kojeg će živjeti, putovati, upoznavati ljude, pa je 2005. godine upisao Akademiju umjetnosti, dramski smjer-kamera, koju je završio 2009. godine. Nakon toga, 2014. godine upisuje Master studije-kamera na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, koje je završavio 2016. godine. Pavlović je autor nekoliko dokumentarnih i kratkih igranih filmova, od kojih su neki nagrađivani na regionalnim i međunarodnim filmskim festivalima. On je i jedan od osnivača i predsjednik Skupštine Acocijacije snimatelja Bosne i Hercegovine (ASBH). Od 2012. godine zaposlen je na televiziji Aljazeera Balkans u Banja Luci.
Osim kamere i snimanja Pavlović je veliki zaljubljenik u ribolov i prirodu, što će i biti tema ovoga teksta, a povod je 1. mart, dan kada počinje sezona lova na pastrmku na rijeci Vrbas, koji traje do 1. oktobra. Pavlović se odmalena bavi ribolovom i tokom razgovora otkrio je mnogo stvari o ribolovu; pričali smo o zgađenosti rijeka, našem lošem odnosu prema prirodi, ekološkim problemima, štetnostima mini hidroelektrana na domaće vodotoke i sličnim temama. “Prvu sam ribu upecao, kada sam imao pet godina. Ljubav prema ribolovu sam naslijedio od svoga oca, koji je takođe bio ribolovac, a razvijao uz starijeg brata koji mi je bio rival. Ribolov nije prevashodno samo hobi, niti sport. Ribolov je stil života, a sa godinama i životnim iskustvom postaje razlog da se ode u prirodu, odmakne od ljudi, koji su uzročnici svih poznatih i nepoznatih problema”, rekao je Pavlović na početku razgovora sa novinarom Buka magazina.
On je dodao da koristi sve tehnike ribolova i da lovi na skoro sve, ali da najviše preferira “fly fishing”, odnosno tehniku “mušičarenje”.
“Za ovu tehniku sam se opredjelio iz više razloga. Prvi je, što se najviše pecaju salmonidne vrste riba, koje žive u čistim rijekama, gdje priroda još nije narušena. Drugi razlog je, što ribolovci koji love na mušice, skoro svi puštaju, skoro svaku ulovljenu ribu, a po zakonu mogu svaki dan odnijeti pet salmonidnih vrsta riba, kao što su pastmka i lipljen. Treći, a možda sa najviše čara je taj, što lovim na svoje mušice koje sam izrađujem. Veliko je zadovoljstvo kada ribu “prevarim” na svoju mušicu, a još veće je kad je poklonim nekome, pa i njemu bude lovna. Pogotovo nekom početniku. Ako i on ulovi ribu, ja sam siguran da je i on “zaražen”. Znam da sam mu pokazao magiju koja je opipljiva tu ispred nas. Da bi neko počeo da se bavi ribolovom, konkretno “mušičarenjem”, potrebno mu je da ima za početak jedan komplet. Štap, čekrk i šnjuru. Pored toga i ono što bih prvo savjetovao je da ima kvalitetnu, toplu garderobu i kvalitetne ribarske čizme ili odijelo za gaženje u vodi. Ako se poredi sa nekim drugim sportovima, i s obzirom gdje i kako živimo, može se reći da je ribolov sport. Ali u stvari on nije toliko ni skup sport, koliko mi nemamo para”, pojasnio je Pavlović. U Bosni i Hercegovini postoje takmičenja u “mušičarenju” i banjalučki mušičari su konstantno unazad nekoliko godina državni prvaci. Redovni su članovi reprezentacije i osvajači medalja na međunarodnim takmičenjima. Ali, kako tvrdi naš sagovornik, ovdašnji ribari, nažalost, nisu prepoznati, kao ni kao mnogi vrhunski sportisti.
Pavlović je mišljenja da se današnja generacija veoma malo brine o rijekama i prirodi.
“Koliko se i čime sve rijeke zagađuju, to možemo vidjeti skoro svaki dan. Kako u medijima, tako i na vodi. Što se tiče Vrbasa, neka se sjete malo stariji banjalučani koliko je prije plaža bilo, gdje su se sve kupali, a koliko ih ima sada. Vrbas je u gradskoj zoni kanalizacija. Više grada su obale pune smeća, a one koje nisu su sazidane i ograđene, građanima nedostupne. Priroda posla mi je takva da svaki dan nijemo svijedočim ovozemaljskoj nepravdi, ljudskoj bijedi, sirotinji, pa je potreba za odlazak u prirodu postala još veća. Kada sam shvatio, da na rijeci nalazim svoj mir i utočište počeo sam da ih branim, odnosno da dajem svoj doprinos u odbrani i zaštiti, onoliko koliko znam i mogu. Smatram da svaki građanin, nevažno ko je i čim se bavi, treba da postupi isto, jer su rijeke najveći dar koji nam je priroda dala”, naglasio je Pavlović.
Međutim, on nije htio da ostane samo na riječima, već se dao u akciju, pa je sa par istomišljenika 2010. godine osnovao udruženje “Mladica”, koje je član koalicije za zaštitu Vrbasa. “2018. godine zajedno sa kolegama iz ronilačkog kluba “Buk” smo poribili Vrbas prvi put sa ribom mladicom. Tada smo u rijeku pustili preko dvjesto jedinki veličine četrdeset centimetara. Zajedno sa kolegama iz Centra za životnu sredinu sam sarađivao na raznim projektima koji se tiču zaštite rijeka. Osim toga radio sam ekološke filmove, reportaže, tv priloge. Držeći kameru i štap, lično sam se uvjerio da je stanje sa rijekama u Bosni i Hercegovi katastrofalno. Ako se nešto hitno ne preduzme po pitanju zaštite rijeka i riječnih korita, ostaćemo bez ičega. U BiH je izgrađeno stotinu dvadeset i jedna mini hidroelektrana, koje su u pogonu, a planirano ih je pet stotina. To je ono što se zna. To znači da gotovo nećemo imati slobodne rijeke. Da nepravda bude veća, mi građani subvencionišemo pravljenje mini hidroelektrana tako što plaćamo kroz račune za električnu energiju, stavku obnovljivi izvori. BiH je jedina zemlja u regiji koja ima višak električne energije. Dakle, mi je izvozimo. A postotak proizvedene električne energije malih hidroelektrana ubačene u sistem je beznačajan. Od njih koristi imaju samo pojedinci, a na nekim nemaju više čak ni oni. Ne treba biti pametan, uzmite samo i istražite koliko koristi od mini hidroelektrana ima opština ili lokalna zajednica na kojoj je izgrađena, a da ne kažem običan čovjek. Sigurno više štete”, bio je jasan Pavlović.
On je dodao da je snimajući film o rijekama, došao sam do zvaničnog podatka da Slovenija zarađuje više novca od ribolovnog nego od zimskog turizma. Siguran sam da imamo više potencijala nego Slovenija. Pozitivan primjer je ribolovni revir na Ribniku. Na kraju razgovora Pavlović je rekao i par riječi o Sportskom ribolovnom društvu Banja Luka, koje je osnovano davne 1926. godine.
“Do prije dve godine, a ukupno tri, sam bio podpredsjednik društva. Tu sam se dao najviše. Bila je jedna dobra ekipa, koja je radila odličan posao. Ali smo onda jednostavno otjerani. Krivicom, odnosno posljedicom prevara pojedinih ljudi. Između ostalih, stalno zaposlene osobe,odnosno čuvara. Sada tamo vlada samovolja ljudi koji neće, ne znaju i ne žele da se bave suštinskim problemima. Siguran sam da se više nikad neće okupiti takvi ljudi u organima društva, što mi je iskreno žao. Svaki član odnosno ribolovac, mora imati osjećaj da je društvo tu uz njega. Da mu pruža još nešto, osim što mu prodaje dozvolu. To sigurno ne može biti samo vreća ribe koja se pusti u Vrbas. Svašta bih mogao reći o ovome, ali to bi trebala biti posebna tema”, naglasio je Pavlović.
Izvor: 6yka.com
