Hanas Kovačević je policijski inspektor u penziji, a posljednjih desetak godina ima zanimljivu i plemenitu misiju: bavi se spajanjem prekinutih veza. Poznati Zeničanin je spojio gotovo 3 000 ljudi, a među njima su majke, očevi, djeca, braća i sestre i davno izgubljeni prijatelji.
Sve radi besplatno, iz dobre volje, a prvi slučaj mu je bio da pronađe svog druga iz vojske.
“Čak i kad sam bolestan bio, sa srcem imao problema – i tada sam tražio. Znalo mi se desiti, evo zadnji put kad sam bio od ove korone, u bolnici sam ležao na intenzivnoj njezi, ali sestrice znaju: eh evo nam došao onaj. I ona meni sad svoje priča.” – prepričava nam Hanas.
Među Hanasovim riješenim slučajevima, mnogo je pravih filmskih priča. Djevojci iz Turske je pronašao majku s kojom je izgubila kontakt, nakon što to nisu uspjele TV emisije za potragu iz Turske i Njemačke. U pronalasku ljudi mu pomaže velika zajednica ljudi okupljena oko Facebook grupe “Pokidane veze” ali i pravi prijatelji širom svijeta.
“Ma masu stvari možeš u imeniku naći. Telefon imenik, neko ne zna kako se zove… Imenik Srbije je Bele strane, hrvatski imenik, Slovenija… Ja sam u policiji radio, kao istražitelj. Meni je to u krvi, jednostavno znam šta pitati, kako pitati, koga pitati, gdje pitati. Koristim taj policijski termin, devet pitanja kriminalistike: ko, šta, gdje, kad, kako, s kim, s čim, o kome, o čemu.” – otkriva nam način na koji rješava slučajeve.
Jedan od ljudi kojima je Hanas pomogao je i njegov komšija Omer. Sa dobrim prijateljem iz vojske nije se vidio čak 47 godina, a onda je Hanas preuzeo stvari u svoje ruke.
Nakon 24 sata, meni je jedan momak poslao sliku i rekao: “Ako kažeš ko je od ove dvojice…” i onda sam ja rekao koji je. Poslije toga sam ja otišao u Sarajevo i našao ga. Kad je izašao iz auta, kad sam ga vidio kako glavom čini – znao sam da je to on. Kad smo se sreli, on plače sebi a ja sebi. Tako da se sad redovno viđamo i posjećujemo, ja idem kod njega i sve.” – prisjeća se Omer Isaković, Hanasov komšija.
Jedan od ljudi kojima je Hanas pomogao je i njegov komšija Omer. Sa dobrim prijateljem iz vojske nije se vidio čak 47 godina, a onda je Hanas preuzeo stvari u svoje ruke.
Nakon 24 sata, meni je jedan momak poslao sliku i rekao: “Ako kažeš ko je od ove dvojice…” i onda sam ja rekao koji je. Poslije toga sam ja otišao u Sarajevo i našao ga. Kad je izašao iz auta, kad sam ga vidio kako glavom čini – znao sam da je to on. Kad smo se sreli, on plače sebi a ja sebi. Tako da se sad redovno viđamo i posjećujemo, ja idem kod njega i sve.” – prisjeća se Omer Isaković, Hanasov komšija.
Hanas nam kaže kako za svoje usluge nikada ne bi uzeo novac, a da mu zadovoljstvo predstavlja sreća koju ljudi dožive kad pronađu one za koje su mislili da ih nikad neće vidjeti. Mnogi redovno dođu da ga posjete u Zenici. Ne voli izdvajati slučajeve, ali jedan od njih sigurno konkuriše za svjetski rekord.
“Otac i sin su se nakon 70 godina našli. Otac je kod sina otišao, jer sin nije mogao i 4-5 dana su boravili zajedno. Nisu se sreli toliko godina, na različitim krajevima države su bili a majka nije dala da se vide, iz kojih razloga ne znam. Raritet je da ti imaš sina od 70 i oca od 96 godina i to mi je jedna od dražih potraga.” – ovu nevjerovatnu priču nam prepričava Hanas.
Među riješenim Hanasovim slučajevima su i oni u kojima je majci rečeno da je dijete preminulo na rođenju, a onda se decenijama kasnije pronađe dijete koje je ipak živo, samo je na kriminalan način prodano. Tu je i mnogo teških ratnih priča.
“Sarajlija Mirko Medić. On je ‘93. teško ranjen u Sarajevu, a žena je odvela kćerku i tu se sve završilo. On je otišao na liječenje u Hrvatsku. Njemu su rekli da je kćerka poginula u Sarajevu a kćerki su rekli da joj je otac poginuo. Majka joj rekla njena i na tome je ostalo. I uspjeli smo naći Mirkovu kćerku u Loznici, udata, ima djecu. Mirko nije mogao vjerovati da je to istina, da je živa. Poslali smo mu sliku, Mirko nije dugo čekao, došao je iz Australije u Loznicu da vidi kćerku. To je bio susret fantazija. I evo sad se on vratio iz Australije i kćerka je kod njega u Hrvatskoj. Miko ima kuću u Umagu, ona je imala nekih problema u braku i evo sad Mirko i kćerka žive skupa u Umagu.” – ponosno zaključuje ovaj nezvanični zenički superheroj.
Smijeh i suze naviru vam jedno za drugim, dok slušate Hanasove priče. Možemo samo zamisliti kako je njemu tokom svih tih potraga a tek kako se osjećaju ljudi kojima ovaj plemeniti čovjek pronađe drage osobe za koje su mislili da ih više nema.
Izvor: n1info.ba
