Teško mi je pronaći riječi za smislen uvod za socijalnu nepravdu, diskriminaciju i ekonomsko nasilje prema ženama u Bosni i Hercegovini jer je priča koja slijedi upravo ilustrira sve navedeno.
Autorica: Alma Nedić
Selma je, kako sama kaže, samohrana majka dvoje, sada već odrasle djece. Razvela se prije pet godina i tu kreću njeni lični krugovi pakla, s kojima se, nažalost, morala sama da suočava i bori. Nije imala društvenu podršku ni pomoć i nije se mogla nikome obratiti u vrijeme potrebe.
Razvod se desio iznenada. Onog momenta kada je prestala da šuti i da bude “fina“. Kada je odlučila da radi ono što voli, da bira sama sebi prijateljice i da odlučuje sama za sebe. Bivši suprug je poznati sarajevski biznismen, koji je u trenutku razvoda imao tri aktivna posla, od kojih je jako dobro zarađivao. Od svoje supruge je očekivao da šuti, obavlja sve kućanske poslove, vodi brigu o djeci, i da svoju platu troši isključivo na domaćinstvo. Sve drugo nije bilo u redu. Onog momenta kada je Selma pustila glas, pobunila se, u smislu da se neke stvari moraju promijeniti i da postoji i drugačiji vid komunikacije, osim kritike i omalovažavanja, on je otišao. Otišao je svojoj mami. Vjerovatno je tamo i zadojeno i duboko ugnježdeno naučeno i za njega jedino ispravno ponašanje prema ženi i ženama općenito. Ali to je neka druga tema. Mi se vraćamo Selmi. Selma je, nakon povrataka s putovanja zatekla prazan ormar i razbacane stvari. Dobila je poruku da više nisu zajedno nakon petnaest godina braka.
I tu se priča ne zavrašava- tu priča tek počinje.
Položaj žene tokom razvoda je izrazito kompliciran, dok je muškarac već u boljoj startnoj poziciji.
Selma kaže: “Od samog supruga, koji je otac djece, nisam imala nikavu pomoć. Tako da nisam imala nikakvu pomoć jer je i pomoć iz okoline, nažalost, izostala. Imala sam ogromnih problema s obzirom da sam podgila kredit jer sam, slijepo vjerujući suprugu, dala da dalje raspolaže s tim u smislu ostvarivnja nekih biznisa. Naravno, kad je on otišao ostali su krediti na meni koje on nije plaćao i prestao je da vodi brigu o djeci, u smislu da im je davao neki novac da prežive dok ne bude došao taj momenat da podijelimo bračnu stečevinu. Dakle, taj mi je period nešto najteže u životu, što ne bih nikad nikome poželjela. “
Selma je bila u izrazito teškoj situaciji tokom razvodne parnice i tamo gdje se podrška podrazumijevala ona je nije dobila. Naprotiv, ističe da su svi bili naklonjeniji njenom bivšem suprugu. Naime, u Centru za socijalni rad Sarajevo, doživljela je neprijatnost jer je gospođa koja je radila na takozvanom pomirenju bila naklonjena jednoj strani:
„Prilikom razvoda u Centru za socijalni rad, prilikom tog nekog takozvanog pomirenja do kojeg nije došlo, kada smo odlučivali o visini alimentacije, vjerujete da, vrlo sam objektivna, nisam subjektivna, zato što se to desilo dva puta zaredom, ova gospođa koja je tu radila uporno je govorila da je to visoka alimentacija. Nije ni kao žena bila solidarisana sa mnom kao majkom nego je uporno govorila da ono što ja tražim da je to previše i da on na to ne treba da pristane. “
To je prva stepenica koja je bila izrazito teška jer je ono što djeci pripada po zakonu morala je dokazivati sudskim putem. S obzirom da je bivši suprug imao dosta “veza“ sa uglednim sarajevskim biznismenima, advokatima i ljudima od utjecaja onda je sve ono što bi trebalo da bude vrlo jednostavno i jasno postalo izrazito komplicirano i opasno po njeno zdravlje. Na nju je već baćena stigma koju su svi uočavali, ali nisu jasno izgovarali. Znate, Selma je lijepa žena. To je isto problem. Nije trebala da se sređuje, trebala je da izgleda jadno i utučeno i onda bih možda naišla na malo više razumijevanja. A suprug bivši je čovjek koji radi i trudi se, a ona se kao nešto buni. To je ono nešto što se čita između redova. I ono što ju je dovelo do karcinoma.
“Tako je, tako. Tokom braka, kad smo se tek vjenčali uzeli smo jedan veiliki kredit da napravimo kuću i on je sve vrijeme uzimao reprogram, pa reprogram, pa onda kao uposlenik banke je imao posebne linije za uposlenike sa manjom kamatnom stopom koje je dizao, a ja kao supružnik sam trebala biti sudužnik i neko ko isto potpisuje te papire. Međutim, ja to ništa nisam znala, i kad je na kraju podjele imovine, naše bračne stečevine, naravno dijele se i prihodi i rashodi, došlo je do toga da ja moram ovaj kredit, s početka razgovora koji sam spomenula, dijeliti s njim popola, zato što…taj sam kredit digla ja na svoju platnu listu i dala njemu da raspolaže s tim, a nisam znala da imamo i te još kredite, al ‘ to su ogromni krediti koji su nevjerovatni, i onda sam ja morala da se odreknem naše kuće da ne bi morala da vraćam i te njegove kredite. To su strašne rate koje ne bi mogla da pokrije moja plata, ma ni dupla plata. Tako da sam, eto, morala da odustanem od svog dijela kuće. Međutim, srećom ja sam bila jedan od suvlasnika jedne firme koju smo imali zajedno i zahvaljujući tome, ja sam rekla: “Istupit ću iz te firme ukoliko se djeca upišu kao vlasnici naše kuće.“ Naravno, strahujući da djeca ostanu bez kuće, obzirom da smo nas dvoje napravili tu kuću za nas i za našu djecu. Danas sam sretna što sam to uradila.“
Selma je danas sretna što uspjela da dobije nešto što joj pripada. Naime, bivši suprug je dobar drug sa direktorom banke i onda je mogao da podiže kredite bez Selmine dozvole, potpisa i tako dalje. Vjerovatno nisu ni smatrali da je, možda ipak, trebaju pitati. Zbog toga, Selma je izgubila svoj dio kuće, odrekla se da ne bi morala vraćati kredite za koje nije ni znala da postoje.
„Iskreno, nisam! Obzirom da on dobro kotira na svom radnom mjestu. Stalno napreduje i svi ljudi koji su moćni i koji se nešto pitaju su do jučer bili naši prijatelji, družili smo se, stoga je još veća moja bol obzirom da su to ljudi sve znali i odobravali i stavljali svoje potpise, a družili se sa mnom i dolazili najnormalnije na porodično druženje.“
Na pitanje kako je to ona sve emotivno podnijela, odgovara: “Moj slučaj je izuzetno težak. Meni se odrazilo i na zdravlje. Obolila sam, dobila sam karcinom. Eto, srećom pobijedila sam, to je sad iza mene. Ali jako, jako teško, emotivno.“
Selmina kćerka, koja je u postupku razvoda bila tinejdžer, također je previše emotivno doživljela cijeli proces zbog čega je bila hospitalizovana na neuropsihijatriji. S obzirom da je liječenje bilo formalne prirode i ljekari nisu bili posvećeni u potrebnoj mjeri, morale su privatno tražiti ljekare i boriti se same.
Sve usluge advokata i ljekara plaćala je sama. Također, imala je pravo na jednokratnu pomoć koja se isplaćuje radnicima na osnovu Kolektivnog ugovora, u slučaju neke teže bolesti, na tri prosječne mjesečne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, ali ona kaže sljedeće:
“Naravno, evo ovako ću vam reći, niko me nije obavijestio o toj informaciji. Srećom pa ja čitam naš Pravilnik i tako sam došla do te informacije, i naravno, podnijela zahtjev nakon čega su mi rekli da oni trenutno nemaju novca, da idu neki ljudi u penzije, da se ti novci trebaju usmjeriti na druge strane. Uopće nisu shvatali koji je obim mog problema.“
I tu je bila potreba da svoja prava traži sudskim putem:
“Da, to je moje pravo. U suštini to meni ne daje ustanova u kojoj radim nego nego nadležni resor, obzirom da pripadamo Kantonu Sarajevo, onda sam, nažalost, bila prisiljena i tu da angažujem advokata i da tražim svoja prava na taj način. Na taj način nisam ni dobila kompletan iznos jer sam veliki procenat morala dati advokatu. “
Zamislite da sve što pokušate nailazite na nerazumijevanje i sabotiranje: od socijalne radnice, ljekara, vašeg poslodavca, vašeg advokata lično, banke?!
Pa, da vam kažem, svi advokati se poznaju. Ja sam osjetila da je moj advokat prijatelj sa njegovim advokatom. Sad naravno, ima kodeks neki koji kaže da se svako bori za svog klijenta i naivno je misliti da oni mogu zajedno nešto uraditi protiv jedne strane, al’ kod nas je moguće. U ovom podneblju sve je moguće. Mi smo imali dva auta, kad sam rekla tražim jedno, on kaže: “E, pa prodat će se jedno pa ćete podijeliti, drugo ostaje njemu, ne znam…pa onda kad sam rekla da imam i ja kartice shopping kartice, ako ja vraćam njegove kartice neka i on moje: “A, pa odakle mu više pare, on ima više kredita nego vi na sebi“.
On je bio zaštićen. Ja sam pokušala nakon toga svega, prije toga nisam kontaktirala banku, ali kad sam vidjela da se to ne uplaćuje u jednom momentu, iako mi je moj advokat savjetovao da ne zovem banku, da se ja u to ne miješam, ja jednoostavno više nisam mogla da izađem na kraj s tim problemima, onda sam zvala banku. Onda sam ja osjetila da je to jedna lakrdija i da ja bez Suda ne mogu ništa postići.
Naravno da je bio zaštićen, i da su mi pričali priču tipa: „Zašto to radite, pa on vraća kredit“.
Priča majke, žene koja je morala da traži sama svoja prava i da se bori. Da borba nije laka pokazuje njen zdravstveni karton. Na pitanje šta joj je bilo potrebno i šta misli da jednoj ženi treba u situaciji u kojoj je ona bila, navodi:
Meni je u tom trenutku bilo potrebno sve. Ja potičem iz velike porodice, ali vi kad se nađete u takvom problemu vas je, znate, i stid. Bolno je sve to, priznati samoj sebi, imate dvoje djece koji traže, koji nisu svjesni cijelog problema. Ja nisam mogla da se odlučim na to da, recimo, posudim od nekoga pare za advokate i sve to. Bilo mi je teško. Imala sam jednu prijateljicu koja mi je pomogla i kojoj neću nikad zaboraviti, i eto izašla sam iz tog problema. Hoću da kažem da bi vjerovatno trebao biti neki fond, neka podrška ženama koje prolaze kroz to sve. Pogotovo, evo ja sam bila zaposlena pa sam imala neke prihode. A šta mislite kad se ovo događa nekome ko je nezaposlen, neko ko je na Birou? Ja to ne mogu ni da zamislim, stvarno! Ne znam, eto, šta da kažem. Mislim da bi država mogla dosta pomoći ženama, ako ništa, da ne plaćaju ove advokatske usluge, a da advokatske usluge, zaista, budu kvalitetne, a ne…Al’ eto to je već neka druga tema obzirom da je ovdje sve korumpirano i potkupljeno. Vjerujte, bilo je momenata kad ja svom vlastitom advokatu nisam više vjerovala, obzirom na period koliko se to odužilo i kako sam svaki dan dobijala informacije da gubim ovo, ovo…dok se na kraju nije zaokružilo. Mislim da sam mogla bolje proći, ali stvarno onda sam pristala na sve samo da se završi i da riješim taj problem.
U uređenim državama tvoje pravo je tvoje pravo. Nema potrebe da ono što ti pripada i što je regulisano zakonom dodatno dokazuješ i plaćaš advokate. Možda neko i ima predrasude ali ih ne smije artikulirati, posebno ne službenik/ca u javnoj ustanovi. Umjesto da se cjekokupni proces razvoda olakša kod nas dobiješ još dodatnog tereta koji moraš sama da vukljaš.
Selma je kao zaključak ostavila poruku onim ženama koje prolaze kroz istu ili sličnu sitaciju, onima koje trpe jer misle da moraju, one koje slušaju, a ne trebaju, one koje znaju, a ne smiju da se odvaže i da mogu same.
Evo, ja bih još u ovom zadnjem izlaganju rekla da ukoliko ovo neko čuje ili pročita, neka žena koja prolazi kroz slično ili isto, gore možda, da kažem da nikad ne odustaju, da sam ja sad uspješna žena koja pored svog posla ima svoj biznis na kojeg sam ponosna jako i koji je jako dobar i koji mi je pomogao da vratim sve dugove, i da živim jedan kvalitetan život, ja i moja djeca, i zbog toga sam jako sretna i ponosna.
U nadi da će postojati mreža podrške kojoj će se žene moći obratiti u vrijeme potrebe završvamo ovu priču, koja je, kako Selma kaže, samo kostur onoga što joj se izdešavalo.
Izvor: www.mreza-mira.net
