Namik Klino iz Sarajeva dobrovoljno se bavi vatrogastvom od djetinjstva do danas kad je u penziji.
U Dobrovoljnom društvu Vratnik, među brojnim fotografijama na zidu, ima jedna crno-bijela i vidi se on kao sedmogodišnjak, stoji u redu ‘pod konac’ s vršnjacima ili nešto starijim uniformisanim dječacima, sve dobrovoljnim vatrogascima.
Prije nego što će nastati ta slika, jednog dana je kao sedmogodišnjak s Vratnika prolazio pored Društva i vidio neku djecu kako užurbano trče noseći u rukama kofe pune vode.
– Vidio sam ih kako u neku spravu sipaju vodu, pršću i skidaju mete. Bilo mi je interesantno, ušao sam i pitao šta rade; bilo je među njima i mojih školskih drugova iz prvog razreda. Rekli su mi da su to mali vatrogasci koji se pripremaju da jednom budu veliki (vatrogasci). Bilo mi je simpatično, pitao sam mogu li i ja s njima i tako sam postao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vratnik čiji sam član do dan-danas, u 65. godini, bez pauza – priča Klino o počecima sjećajući se ‘brentače’, sprave za vodu iz ove biografske crtice.
U dobrovoljnom vatrogastvu stekao je sve činove – od vatrogasca, mlađeg oficira, oficira, pa višeg oficira, a u ‘Titinoj Jugoslaviji’, kaže, završio visoku školu zaštite od požara, nakon posljednjeg rata u BiH položio još dvije ispitne godine i postao visokoobrazovani stručnjak u ovoj branši.
Osim odlikovanja iz ‘Titinog vremena’, dobio je i orden EUFOR-a kao civilna osoba. Radeći tamo, frustriralo ga je, kaže, što u njegovom dobrovoljnom društvu nema ničega od visokih standarda kakve sve više preuzimaju Evropa i ostali svijet.
– Kad je o tome riječ, imao sam problem ‘sa samim sobom’ jer radio po američkim standardima u vatrogastvu, naprednijim veoma od svih ostalih, a vraćao se u moje Društvo gdje nema ništa; te oscilacije su me jako frustrirale. Pokušavao sam preko vatrogasnog saveza da utičem na mijenjanje stvari, ali bile su to samo mikro promjene – priča Klino.
Kao veliki zagovornik, on apeluje da vatrogastvu sistemski bude vraćeno pripadajuće posebno mjesto jer sad je ‘pod Civilnom zaštitom’ a na zakon je čekano više od 15 godina.
Ali nažalost, Bosna i Hercegovina nije članica Svjetske vatrogasne organizacije, kaže Namik, pošto nema vlastiti krovni savez, samo entitetske, pa kantonalne itd.; dakle nema vertikalne komande u vatrogastvu iako je mora biti ‘gdje god je uniforma’.
– Na primjer, u mojoj općini, Civilna zaštita odgovara načelniku a ne Civilnoj zaštiti kantona, a kanton ne odgovara Federaciji i to sve znači da sad nema prave organizovanosti, ne postoji – govori rezignirano i podsjeća da su još u vrijeme Austrougarske, i Bosna i Hrvatska i Slovenija baštinile istu tradiciju i taktiku, kasnije jugoslovensku taktiku i u organizaciji ljudstva i gašenju požara.
– Međutim, poslije ovog rata, mi smo zamrli – kaže Namik Klino napominjući da je stanje takvo iako dobrovoljni vatrogasac ne košta puno za razliku od profesionalnog.
– A samo vatrogastvo, to je adrenalin. Kad dođem na požarište pa ugledam buktinju i dim do neba, prvo što pomislim – dragi Bože, kako sad…ali onda ojača adrenalin a istrenirani ste već kako da ga kontrolišete. Ne mogu vam objasniti koliko vam prethodno nakupljene negativne energije nestane kad ugasite požar… ne mogu opisati….to je ko neka terapija, ne znam…. to se radi srcem, ne može drukčije. Znate, nije lako otići u vatru, ali ne poznajem starijeg vatrogasca da je napustio nego više fizički nije mogao više u taj posao – rekao je Namik smijući se u tom trenutku očima.
Ovaj prekaljeni borac podsjeća da se vatrogasac ne hrva samo s požarima, od njega vape za pomoć i u mnogim drugim, mogućim i nemogućim opasnostima – u izvlačenju povrijeđenih iz smrskanih auta u saobraćajnim nesrećama i raznim drugim nedaćama.
Slušajući ga, autor ovih redaka divi se ljudima što se cijelog života bave neizmjerno korisnim a opasnim poslovima. I ne htijući zapaža kod njih – ili bar želi da zapazi – još i veliko srce jer mu to nekako ide uz te ljude, neodvojivo.
Kako drukčije misliti o čovjeku što se od dječijih dana, na nevidljivu komandu adrenalina i srca dobrovoljno ‘stavljao na raspolaganje’ i jurio u borbu s vatrom ko da je plamena buktinja samo ‘mala maca’. Ako to nije adrenalin, ali i srce, pa šta je drugo?
Kad Namika Klinu pitate o poslu, govori ozbiljno, ali kad hoće da izrekne onaj neizrecivi i rijetkima poznati osjećaj pobjede nad stihijom, nasmije se radosno očima i to namah mijenja čitav izraz lica.
Namik tvrdi da ga po uspješno obavljenom poslu preplavi spokoj. Ne kaže, a jasno je ko dan – ta relaksirajuća energija mora poticati od plemenitosti misije ljudi sličnih njemu.
Namik Klino, penzioner, činom viši vatrogasni oficir prve klase, pokazuje crno-bijelu fotografiju punu patine iz doba njegovog dječaštva na Vratniku: stoji u stavu ‘mirno’ u uniformi, ‘pod konac’ u redu s vršnjacima, dobrovoljnim vatrogascima.
Bilo bi nepregledno ispisivati sve njegove borbe s vatrom od tada, priznanja i ordenje. Na molbu da se ipak prisjeti neke naročito zahtjevne situacije, on skromno ispriča o gašenju vatre na zgradi glavne pošte u Sarajevu kad je gorjela u ratu i kad su on i drugi spasioci “sasijecali” vatru u želji da plameni jezici ne zahvate i druge objekte, a njemu baš tada prekinut dotok zraka zbog greške u aparatu za disanje. Panika! Kako je izašao iz te neprilike, ne zna ni sam.
U garaži Dobrovoljnog društva “Vratnik” danas je i vozilo specijalizovano za gašenje požara u uskim ulicama, sokacima i ćoškovima gdje ne mogu doprijeti kabasta kola. Sistem unutar vozila sam je osmislio.
Ovaj prekaljeni borac želi da vatrogastvu sistematski bude vraćeno izgubljeno mjesto. Zaštita od požara nije samo na vatrogascima, to je kompleksan sistem – od preventive, institucija, do odgovornosti svih nas jer iz njegovog iskustva i prema široj statistici, od sto požara, trideset posto je podmetnuto.
Mješavinu hrabrosti-skromnosti, autor ovih redaka vidio je jednom i kod neustrašivog gorskog spasioca.
I da hoće, kako bi i kome taj i njemu slični ljudi objasnili šta ih tjera da se lome po bespućima, da ostanu nekad i noću u vrletima jer njih nema ko da vrati vozilom ili letjelicom a upravo su spasili nečiji život. Šta ih tjera da dožive ono što većina čovječanstva neće nikad. Šta, ako ne srce?
Izvor: akta.ba
