Selo Pecka pored Mrkonjić Grada u Bosni i Hercegovini dijeli istu sudbinu sa većinom drugih sela u ovoj zemlji. Mjesto koje je nekada brojalo 2.500 stanovnika, sada je dom za manje od stotinu njih. Većina ljudi se odselila u Srbiju još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ostale su prazne kuće, prepuštene korovu.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber; Prvobitno objavljeno na Tol.org
„Tu sam rođen, tu sam odrastao. Tu sam i danas. Nisam seljak, išao sam u školu, ali sam se vratio ovdje. I ne žalim uopšte. Volim ovo. Kako jeste, jeste. Moje je. Ko je sa strane, njemu se to ne sviđa, normalno. Naročito gradskom narodu. Ali ja sam tu rođen, navikao“, govori nam Mile Terzija (68) ispred svoje kuće u selu Pecka.
Živi sam. Pored brojnih zdravstvenih tegoba, kao što je slabo srce i uništeni kukovi, ipak je jedan problem veći od svih drugih. Usamljenost.
„Malo evociram uspomene. Prisjećam se pa mi nekad teško padne. Nema nas puno, kao što je nekad bilo. Moja generacija već nestaje uveliko“, kaže nam tiho.
Samoću podnosi teže od bolesti. Zato se uz pomoć dva štapa popne uz strmo dvorište i sjedi pored puta. Dok hoda ne smije da govori jer mu čak i taj napor aktivira pejsmejker. Ipak, rizikuje da bi vidio poneko ljudsko stvorenje, čak i njemu nepoznato.
„Prolazi autobusa, kombija, naroda, pješaka, planinara, izviđača, ne znam više ni ko. Pitaju gdje je rijeka Sana. Oživjelo je to. I zimi ih ima, preko ljeta masa svijeta tu prođe. Mladi, dječurlija, stari… Zastanu, pitaju gdje je put za Sanu. I tako objasnim im. Kako da mi ne bude drago. Stanu i popričaju. Nemam s kim popričati. Obradujem se. Življe je selo“, govori nam radosno.
Ljudi kojima se toliko raduje dolaze u selo posljednjih sedam godina. Prije je ovdje rijetko ko svraćao. Umjesto toga, ljudi su se odselili. Odlazili su u obližnje gradove, ali i druge države, bježeći od nezaposlenosti, siromaštva i rata.
U ovom selu nekada su bile aktivne dvije osnovne škole. U svakom razredu je bilo tridesetak učenika. Sada u cijelom selu ima troje ili četvoro djece. Škola je zatvorena sredinom osamdesetih godina i od tada je taj objekat propadao.
„Tu nije niko ulagao ništa otkako je zadnji učenik izašao. Naša je sramota”, kaže nam Mile.
Ali je 2014. godine započelo renoviranje stare škole.
“Ovo je sad hotel sa pet zvjezdica. Vratila se nada”, govori.
Ovo mjesto nalazi se između izvora rijeke Sane i prirodnih stijena za penjanje. Netaknuta priroda i udaljenost od velikih gradova nude savršene uslove za rekreaciju i odmor. Upravo je priroda prije dvadesetak godina privukla Boru Marića, koji je često kampovao pored rijeke.
„Bili smo fokusirani uglavnom na izvore Sane, gdje smo provodili najviše vremena. Kroz Pecku prođemo, lijepe su nam bile stijene i ambijent sela koji je prilično sačuvan, odnosno nema nove gradnje. Ali nismo se nešto zadržavali nigdje nego smo samo išli do izvora Sane i nazad. Kasnije su naši prijatelji penjači otkrili stijene i počeli da grade rute za penjanje“, govori nam Boro, koji je jedan od osnivača nevladine organizacije „Greenways“.
„Greenways“ je osnovan 2007. godine, sa ciljem ujedinjenja kritične mase građana, aktivista za zaštitu životne sredine, razvojnih stručnjaka, istraživača, organizacija i preduzetnika koji zajedno rade na polju održivog razvoja. Organizacija takođe podržava integraciju lokalnih proizvoda i usluga na regionalnom i evropskim tržištima, kako bi se stvorila nova radna mjesta i temelji za odgovorno upravljanje prirodnim resursima. Nadaju se da će sve ovo u konačnici da doprinese očuvanju biološke raznolikosti i smanjenja negativnog uticaja na klimu.
Od škole do Centra za posjetioce
Kao dio njihove misije ruralnog razvoja, rodila se ideja o oživljavanju sela Pecka i nuđenju njenih potencijala posjetiocima. Odlučili su da staru, napuštenu školsku zgradu pretvore u Centar za posjetioce.
„Škola je zatvorena 1985. godine. Do 2014. taj objekat je služio za razne namjene. Bio je prepušten sam sebi. Pogotovo posle rata. Bio je svačiji i ničiji i onda niko nije brinuo o njemu. Zatekli smo ga u vrlo lošem stanju”, govori nam Boro Marić.
Oko polovine novca potrebnog za renoviranje stare škole i dvorišta, kao i postavljanje mobilijara na izvorima Sane, došla je kroz projekte stranih donatora. Jednu trećinu čine donacije: članova organizacije i njihovih porodica (20 odsto), dok je 13 odsto skupljeno kroz onlajn kampanju. Lokalna zajednica i privatne kompanije obezbjedile su po sedam odsto ukupnih sredstava koja su bila potrebna.
Centar je zvanično otvoren 2015. godine, a prvi gosti su došli tokom ljeta. Prvobitni plan bio je da škola postane info centar, a posjetioci budu smješteni u kućama lokalnog stanovništva i da koriste njihove usluge. Međutim, shvatili su da je turistima potrebno još usluga u samom Centru.
“Iz dana u dan, iz grupe u grupu se ispostavilo da ljudi dođu na izvore i žele provesti tu dan, ali u međuvremenu su gladni, žele nešto pojesti i popiti. Bilo je nezgodno da šaljemo ljude u Šipovo 20 km odavde da nešto pojedu pa da se vrate. Onda su nas pitali može li se kod nas nešto popiti, može li se kod vas nešto pojesti. Mi smo spremali hranu za sebe pa smo dijelili sa tim ljudima. Oni su bili oduševljeni. Malo po malo, onda smo se pretvorili u hostel. Potkrovlje koje nije bilo planirano ni za šta, pretvorili smo u jednu zajedničku spavaonicu, a srednji sprat koji je planiran za našu kancelariju i prostor za rad, pretvorili smo u salu za rad. Koristi se i kino sala. Ima više namjena. Fotelje koje smo stavili se mogu razvući, povremenu i tu ljudi spavaju. Tri godine nam je trebalo da dovedemo objekat u stanje da može prihvatiti od 15 do 20 ljudi da spavaju, rade, da jednostavno borave u tom objektu”, prisjeća se Boro.
Rastuća atrakcija
Turisti u Pecku dolaze iz različitih zemalja i sa različitih kontinenata. Tokom ljeta i jeseni, ovdje većinom borave penjači, koji traže avanturu među 120 penjačkih smjerova na stijenama iznad sela. Anja i Kristof Banov, par iz Minhena, su među njima. Željeli su da dođu na penjanje u Bosnu i Hercegovinu i vidjeli na internetu video o Pecki.
“Svi su jako prijateljski nastrojeni. Mašu nam i pozdravljaju. Pitaju želimo li da popijemo nešto. Iako se ne možemo potpuno sporazumjeti, mislim da smo im u redu. Imamo mnogo prijatelja koji su penjači. Njima smo već rekli za ovo mjesto. Mislim da ćemo doći ponovo jer je jako lijepo”, govore nam oni.
Nedaleko od stijena živi Marko Nikoletić sa svojom ženom. Ima 88 godina i jako teško se kreće. Vidimo mu na licu da nam se obradovao iako nas vidi prvi put u životu. Odmah govori da nekada ne vidi nikoga po nekoliko dana.
„Lijepo nam je živjeti ovdje, ali rado čekamo kad dođu ovi turisti. Traže nekad sir, nekad kajmak, ali ja ne držim ništa živo. Ni kokoš ne držim. Ne mogu. Drago mi je, kao da moj neko dođe. E tako mi je drago kad dolaze turisti. Hoće da kupuju ovuda i placeve. Od mene su tražili, ali nisam želio da prodam zemlju“, kaže Marko.
Tokom jeseni u selo Pecka dolaze i ljudi koji su zainteresovani za branje gljiva. U Centru za posjetioce se za njih organizuje škola gljivarstva.
“To je hobi već 20 godina, intenzivno proučavamo gljive na području opštine Mrkonjić Grad. Svake godine u jesen imamo 2–3 vikenda, u zavisnosti od vremenskih uslova. Podrazumijeva skoro tri dana edukacije, zajedničkog rada, odlaske na terene i slično“, objašnjava nam Boro.
Posljednje dvije godine, dio Centra za posjetioce su i drvene kuće, koje turisti iznajmljuju kada žele da ostanu ovdje nekoliko dana. Ovdje često dolaze veće grupe ljudi, kao što su školske ekskurzije, škole sporta, sportski klubovi, nevladine organizacije, privatne firme… Za njih je moguće pripremati domaću, tradicionalnu hranu. Ovdje se održavaju sastanci, seminari, treninzi. Ali bude i onih koji jednostavno dođu da se odmore.
Jedna od misija Centra za posjetioce jeste povezivanje turista sa lokalnim stanovništvom.
“Od samog početka, kad smo krenuli u rekonstrukciju ovog objekta, svo slobodno vrijeme smo koristili na upoznavanje sela, mještana, svih drugih potencijalnih atrakcija kao što su vidikovci i slično. Napravili smo jednu mapu gdje smo stavili sva domaćinstva i sve i jednog zanatliju, stolar, kovač, žene koje pletu priglavke i slično. Mi smo ih stavili na mapu i onda smo sve te staze kroz selo označili signalizacijom, tako da se ljudi mogu kretati samostalno”, govori Boro.
Uslijedilo je pokretanje „Pecka outdoor festivala“, 2018 godine, svojevrsnih dana otvorenih vrata za Pecku. Tokom trajanja festivala, posjetiocima se nude kanjoning i penjanje i biciklizam i pješačenje, posmatranje ptica i jako puno sadržaja za djecu. Cilj je da se predstavi sve ono što se može pronaći u Pecki. Nezaobilazan dio festivala jeste povezivanje lokalnog stanovništva i turista. To se radi kroz bazar na kome mještani izlažu svoje domaće proizvode poput mlijeka, sira, kolača, rakije ili vunenih čarapa.
Sva hrana koja se služi u Centru, dolazi upravo od mještana. Kada se najave veće grupe za dolazak, radnici Centra obilaze selo i kupuju mlijeko, sir, krompir i slične namirnice. Time pokušavaju da ih motivišu da i dalje obrađuju svoje njive i proizvode hranu.
„Bio sam sada na Ubovića brdu, obliženjem selu. Ima oko 30 kuća, u samo njih 6 žive ljudi. Pomažu jedni drugima oko poslova. Podstičemo ih da prodaju višak hrane koji imaju. Ja sam uzeo kiselo mlijeko i sir. Malo su usamljeni. Bilo bi super da imamo volontere da im pošaljemo, da im pomognu da proizvode hranu. Onda bismo mi kupovali višak, da ne propada. Mi to ovdje služimo. To je taj neki krug“, objašnjava nam Peđa Gajanović, koji je zaposlen na izdavanju drvenih kućica postavljenih oko Centra za posjetioce.
Prema podacima centra, godišnje selo Pecka posjeti između 10 i 15 hiljada ljudi. Prije nekoliko godina, radilo se tek o stotinama. Veći promet motivisao je lokalne stanovnike da pokrenu svoje male biznise. Tako je porodica Grabež otvorila prenoćište i svojevrtsan restoran tradicionalne hrane. U njihovoj kući može da bude smješteno šestoro ljudi. Hranu pripremaju za grupe do 20 ljudi.
„Gosti najčešće traže domaću hranu, sve što se priprema na ovim prostorima. Pite, kolače, sarme, roštilj, pečenje, kotlić. Naš objekat smo započeli prije desetak godina. Boro iz Centra je bio najveći inicijator da se počnemo baviti ozbiljnije ovim poslom. Povezani smo mnogo, šalje nam goste. Mnogo ljudi dolazi i prolazi ovuda“, priča nam Rada Grabež.
Njihovo domaćinstvo nalazi se na dobrom mjestu, tri kilometra od izvora rijeke Sane i nedaleko od stijena.
„Selo je mnogo življe nego ranije što je bilo. I svaki vikend prolazi mnogo ljudi, mnogo grupa, autobusa, motora, biciklista. Kuće u selu su ostale puste, ali nadam se nekom novom životu. Mnogo ljudi je počelo obnavljati svoja domaćinstva, dolaziti, vraćati se prirodi i selu“, govori nam ona.
Rizik uspjeha
Međutim, povećanje broja turista sa sobom nosi i jednu opasnost. Pretjeranu urbanizaciju.
„Mi želimo da to bude zelena destinacija. Onda ne možemo pričati o masovnom turizmu”, govori nam Boro.
Njegova organizacija bila je aktivna u borbi za zaštitu izvora rijeke Sane. Nedaleko od njih je napravljena hidroelektrana, a grupa aktivista se udružila kako bi spriječila dalje uništavanje.
“Mi smo sačuvali izvore Sane, želimo da ih ljudi vide, ali ne želimo da pretjeran dolazak gostiju uništi te iste izvore Sane. Svjesni smo rizika i zato ćemo možda u nekom trenutku morati da kontrolišemo broj ljudi koji dolaze na izvorište“, upozorava Boro Marić.
Iako je zgrada škole preuređena i koristi se za druge namjene, ona i dalje pripada selu i njenim mještanima. S obzirom na to da je ovo najveća prostorija u selu, kada lokalno stanovništvo ima potrebu za njenim korištenjem, to je prioritet. Tako se ovdje organizuju različita porodična okupljanja, povodom tužnih i srećnih dešavanja. Ali i glasanje za izbore.
„Mi nikad nismo htjeli ovo privatizovati, iako su nam ljudi govorili da naša ulaganja prevazilaze vrijednost ovog objekta. Čvrsto stojim iza stava da ovo treba ostati javni objekat“, naglašava Boro.
Za realizaciju ovakve ideje potrebno je mnogo toga. Novac donatora, odobrenje institucija, prihvatanje mještana. Posvećenost i žrtvovanje onih koji ideju realizuju.
“Naše najveće ograničenje u daljem razvoju ove ideje jeste ljudski potencijal, koji je presudan. Za volonterske akcije skupimo ljude, rado se odazivaju na nekoliko dana, ali nama nedostaju ljudi koji borave i žive sa nama barem nekoliko mjeseci. Treba nam 5–10 ljudi, da bismo ostvarili sve ono što smo zamislili od poslova. I naravno, sredstva. Ne mislim da su pretjerano ograničenje, uvijek se nekako dođe do sredstava”, pojašnjava on.
Određenu ulogu u procesu obnavljanja sela odigrale su i društvene mreže. Na profilima Centra za posjetioce svakodnevno se dijele bajkovite fotografije ovog sela i aktivnosti koje se dešavaju u njemu. Tako oni koji su se iz njega odselili, mogu da prate njegov novi život.
“Odmah smo počeli dobijati pozitivne komentare. Vidio sam koliko su ljudi vezani za ovo selo emotivno i nostalgični. Onda sam krenuo da obilazim po selu i fotografišem stare kuće. Neke kuće su bile obnavljane i prije nego što smo mi došli ali definitivno smo dali jedan podsticaj ljudima koji su se dvoumili da li vrijedi dolaziti u selo i obnavljati kuću ili ne vrijedi”, kaže Boro.
U Centru za posjetioce kažu da je posljednjih godina obnovljeno oko 60 kuća u selu. Njihovi vlasnici su se davno odselili u druge gradove i države, ali su odlučili da ponovo ovdje provode jedan dio svog vremena. Bar godišnje odmore.
„Ja sam sa 13 godina otišao odavde. Tu sam išao u školu. U peti razred. Emocije su uvek pozitivne. Ovo je moj rodni kraj. Sa sinom sam dolazio tu svake godine. Napravili smo pauzu 15 godina i onda počeli ponovo da dolazimo. Obnovio sam rodnu kuću. Volim. To je ljubav za selom, za rodnim mestom, za ognjištem, za poreklom“, govori nam Dušan Palalić, koji je rođen u Pecki, ali sada živi u Srbiji.
Obnova kuća daje nadu onima koji i dalje žive ovdje. Ohrabruje ih da se život ponovo vraća i da bi selo možda moglo da postane brojnije.
„Ima ih tu koji ostanu po cijelu zimu. Neko po mjesac, dva, pet. Koliko ko može. Ima ih par koji su non-stop tu. Druga je priča kad se vidi krov, a drugo kad je to zaraslo lozom od šume“, govori nam Mile Terzija.
“Jako smo srećni što su se ljudi počeli vraćati, što ulažu u svoja imanja. Jako cijene tradiciolnu gradnju i ne žele da je oskrnave nekom pretjeranom modernizacijom. Žele baš napraviti kako se oni toga sjećaju i mislim da je to jako važno za dalju budućnost ovog sela“, kaže Boro Marić.
Zajednica je ključna
Proces revitalizacije sela je izrazito složen. Čak je teži ukoliko vi niste iz sredine koju obnavljate već ste praktično stranac koji lokalno stanovništvo treba da uvjeri da mu vjeruje.
„Oni su nas prihvatili kada su vidjeli da im želimo samo dobro. Taj odnos mi je jako važan. Ne možemo mi biti ostrvo i ne možemo srediti samo ovaj objekat i naše dvorište i da je nama dobro, a da komšija pored nas, koji ima potrebu i ne može sam da brine o sebi ni da ode po lijekove ili kupi neku stvar sebi. Šta god da treba. Pokositi oko kuće, složiti drva, mi smo tu da pomognemo, to sam im svima rekao. Kad vidimo da negdje ima neka potreba, začas se organizujemo i pomognemo. Taj odnos ćemo graditi dalje, mi smo kao jedna velika porodica jer nam je jako važno da oni prihvate ne samo nas nego sve ljude koji dolaze u ovo selo. Priroda je lijepa, ima prirode svuda. Ali odnos koji se gradi sa ljudima i zajednička okrenutost cilju, da nam je jasna ideja, pravac i put. To je najvažnije“, kaže Boro Marić.
Onima koji žele da otvore centar za posjetioce u drugim mjestima, nudi savjete i svoje iskustvo. Kao prvo, preporučuje da uvaže lokalnu zajednicu i njihove potrebe.
“Mora se voditi računa o njima, o zajednici, na svaki mogući način. Bitno je da se oni ne osjećaju ugroženo ni zbog čega. To je jedini dugoročan put. Ako hoćete suštinsku promjenu u zajednici, onda se mora raditi skupa sa zajednicom. Da sačuvamo ono što vrijedi i donesemo nove vrijednosti, napraviti balans“, savjetuje Boro.
Izvor: etrafika.net
