Piše: Vildana Džekman, mr. iur.
O istorijatu Udruženja „Horizonti“ imam jako malo informacija. Miru Vilušić, najaktivniju saradnicu ovog udruženja upoznala sam na jednoj od edukacija koje su organizirale ženske organizacije davne 2012. godine. U aktivnom devetogodišnjem radu kroz ženski pokret Mira i ja, nastavile smo se viđati, ali ovaj razgovor mi je pomogao dobijem mnogo odgovora, koje Miru nikada nisam stigla pitati.
Nastanak Udruženja “HO HORIZONTI“ u uskoj je vezi s grupom volontera/ki, lokalnih profesionalaca/ki (ljekari, psiholozi/inje, psihijatri/ce, pedagozi/inje, socijalni radnici/e) koji su u jesen 1993. počeli pružati psihološku pomoć raseljenim i prognanim ženama i djeci. Sve je počelo 1994. kada je u Tuzlu stigla psihologinja iz međunarodne organizacije Norveška narodna pomoć (NPA), sa misijom da pruži psihološku pomoć ženama koje su se tada borile s ratnim traumama. Kroz navedeni projekt, zaposleno je 21 psihoterapeuta/inja na pola radnog vremena. Psihoterapeuti/inje su intenzivno usavršavali svoja znanja i vještine iz oblasti ratne traume, sudjelujući na brojnim međunarodnim i domaćim seminarima. U periodu od 1994. do 1999.godine, pored grupne, radila se i individualna, porodična i okupaciona terapija, a korisnici/e su pored žena bile i osobe sa psihološkom ratnom traumom/posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) .
Naše aktivnosti su se mijenjale tokom godina postojanja, evoluirale i prilagođavale socio-političkom kontekstu u Bosni i Hercegovini, ali sa stalnim fokusom na interese i potrebe žena – od psihološke podrške, osnaživanja kroz edukaciju i podizanja svijesti, do lobiranja i zastupanja njihovih ljudskih prava. Pružajući psihološku podršku ženama, kako izbjeglim i raseljenim, tako i domicilnim, primijetile smo problem nasilja nad ženama u partnerskim i porodičnim odnosima i njihov stav, kao i stav zajednice da se nasilje posmatra kao privatni problem i da se o njemu ćuti. Na osnovu identifikovanih potreba, 1996. godine započinjemo program prevencije nasilja u porodici, a kasnije i svih oblika rodno zasnovanog nasilja. Gradeći i razvijajući program podrške ženama i ulaskom u problematiku ženskih ljudskih prava, brzo smo uvidjele nedostatak, odnosno iskjučenost žena iz procesa donošenja odluka i uopšte nedostatak ženskog aktivizma, naglašava Mira koja je od samog početka dio ovog udruženja.
U novembru 1999. godine, uposlenici/e, korisnici/e i prijatelji/ice projekta “Žene skrivene žrtve rata“ osnivaju lokalnu nevladinu organizaciju “Humanitarna organizacija “Horizonti“, a 2010.godine vrši se se preregistracija u Udruženje “HO HORIZONTI“. Prateći i odgovarajući na promjene socio-političkog konteksta i potrebe korisnica udruženja, članica i ugroženih grupa, vrlo brzo su prepoznate i kao organizacija koja uspješno i aktivno pruža podršku osnaživanju žena u javnom i političkom životu. Vrlo su aktivne u raznim mrežama nevladinih organizacija koje doprinose podizanju javne svijesti i zalaganju za unapređenje ženskih ljudskih prava, izgradnje mira i sigurnosti.
Mira se prisjeća samih početaka rada udruženja kroz psihoterapijski rad sa ženama prognanicama traumatiziranim ratom. Za psihoterapiju su tada koristile izraz “razgovor“, kako bi izbjegle potencijalni otpor kod žena.
Reći prognanici koja je bila žrtva nasilja da s njom radiš psihoterapiju značilo je da je tretiraš kao da je luda. Međutim, kvalitetom našeg rada, posvećenosti našoj daljoj profesionalnoj dogradnji uspjeli smo da kod žena stvorimo pozitivne promjene, psihološke pomake naprijed i vrlo brzo smo taj razgovor nazvali pravim imenom „psihoterapija“. Žene su ga prihvatile sasvim normalno i rad se odvijao dalje. Nastavljen je rad psihoterapije sa ženama žrtvama svih oblika nasilja, a kruna našeg rada u tom dijelu bilo je pristupanje Ženskom sudu u Sarajevu, gdje je tema žena iz BiH bila silovanje u ratu. To je bio profesionalni uspjeh, kada se postiglo da žene koje su prošle psihoterapiju u Horizontima, nakon silovanja u ratu, budu spremne da javno progovore o zlodjelima koja su im učinjena, naglašava ona.
Udruženje je do sada, iniciralo razvoj ženskog političkog aktivizma u sedam lokalnih zajednica na području Tuzlanskog kantona. Organizirali su neformalne Ženske lobi grupe u Tuzli, Srebreniku, Gračanici, Živinicama, Lukavcu, Banovićima i Kalesiji. Zahvaljujući predanom i aktivnom radu partnerskih organizacija, u navedenim područjima napravljena je mreža i uspostavljena koordinacija između formalnih i neformalnih udruženja žena i aktiva koje su danas aktivne članice Ženskih lobi grupa. Aktivnom saradnjom, neformalne Ženske lobi grupe, postale su nezaobilazan faktor u sistemu odlučivanja na lokalnom nivou, a veliki broj aktiva žena sa ruralnog područja je i formalizirao svoje djelovanje na lokalu. One sada rade na uključivanju žena u procese donošenja odluka koje se tiču njihovog svakodnevnog života.
Učešće žena u procesu donošenja odluka na lokalnom nivou je suština demokratije, a demokratija u osnovi predstavlja partnerstvo između građana/ki i organa vlasti kojima su građani/ke dali/e povjerenje da u njihovo ime vrše vlast. Iz Ženskih lobi grupa proizašla su i traju mnoga prijateljstva, pokrenuti raznovrsni projekti na polju socijalno-ekonomskog osnaživanja žena. Iz Ženskih lobi grupa izrasle su i izglasane žene političarke koje se i danas bore za prava žena koje su ih birale. Upućen je veliki broj inicijativa i predlagane izmjene zakonskih i podzakonskih akata, sve u interesu našeg snažnijeg, vidljivog i organiziranog djelovanja u sistemu odlučivanja, kaže Mira.
Udruženje ima u planu nastaviti motivisati žene za veće učešće u procesima promjena kroz edukacije o zakonskim mehanizmima zaštite i ravnopravnosti spolova. Psihološka podrška ženama je žila kucavica ovog udruženja, kroz koje će nastaviti graditi pozitivne promjene u lokalnoj zajednici jer je to jedan od načina osiguranja kulture sjećanja na ženske doprinose u bh. društvu.
Ako pročačkam još dublje, pronalazim razloge Mirinog ulaska u aktivizam. Borba aktivistkinja za ženska ljudska prava motivirala su je da i ona pravi promjene u svojoj lokalnoj zajednici.
Dok sam bila mlada kada bih razmišljala o aktivisticama koje su se borile za ljudska i ženska prava imala sam fantaziju da je to nešto čemu ja sa svojim kapacitetima ne bih mogla dati nešto korisno. Međutim, rat koji me zadesio u BiH i sva stradanja žena i nevinih, na neki način, u meni je usadio onu bosansku tvrdoglavu ideju da se protiv toga treba boriti. U toj ideji, bez obzira na moje kapacitete, ja mislim da ću ostati do kraja svog života. Sada kada razmišljam o svemu tome smatram da je to jedino što ovu moju dob čini da se osjećam ispunjeno i zadovoljno. Najbolje rezultate postigla sam u timskom radu gdje bi dolazili do izražaja moji, ali i kapaciteti ostalih članova tima. Svaki i mali uspjeh tog tima u meni stvara veliko zadovoljstvo, snagu i upornost da nikada ne treba odustati.
Mira smatra da žene i djevojčice u našoj državi trpe dugogodišnju marginalizaciju od strane političkih subjekata, gdje pored siromaštva, loše edukacije imaju i otežane pristupe informacijama.
Politika u BiH kojom dominiraju muškarci je najvećim dijelom mirovno podrivačka koja ne zadovoljava potrebe žena i njihovih članova porodice. Održavaju se na vlasti dugi niz godina i na taj način prave svoje programe. U isto vrijeme žene su veoma malo prisutne na političkoj sceni, naročito u oblastima koje se tiču donošenja važnih odluka i kvalitativne politike pomirenja. Edukacijom žena, njihovim osvještavanjem o cjelokupnoj problematici, direktno se razvija porast njihovog aktivizma u želji da promijene trenutno stanje. Uspostavili smo trijadu: edukacija, osvještavanje i aktivizam i na tom polju počinjemo razvijati neke nove pozitivne prakse, naglašava ona.
Sagorijevanju, koje je jedna od neizbježnih situacija kada ste dugo u aktivizmu, Mira se odupire kroz odmor, čitanje lijepe literature i yogu. Ona nastoji zadržati dijete u sebi, te kroz humor i pozitivnu energiju koju pronalazi u sebi prilazi problemima iz drugog ugla. Lično resetovanje Mira smatra važnim mehanizmom borbe protiv sagorijevanja.
Najveću satisfakciju u svom radu Mira crpi kroz promjene koje se dese nakon rada s preživjelim nasilja, jer kako kaže, osnaže se da ga zaustave. Projekti Ženski sud i Mir s ženskim licem pokazale su joj da može pomjerati sopstvene granice kroz djelovanje u lokalnoj zajednici.
Mira smatra da je transgeneracijsko prenošenje znanja iskusnijih aktivistkinja mlađima, ali i preuzimanje znanja, vještina i energije koje posjeduju mlade aktivistice jedna od važnih instrumenata u daljim procesima promjena na lokalu i aktivizmu generalno.
Pokušaj uspostavljanja prave sinergije da jedne od druge dobijamo ono najbolje što imamo. Rušite stereotipe, učite, budite solidarne i podrška jedna drugoj, jer samo timskim radom i jačanjem ženskog pokreta dolazimo do promjena, zaključuje Mira za sam kraj ovog razgovora.
Za mene, Mira i Horizonti biće mjesto gdje uvijek mogu slobodno svratiti i popiti šoljicu razgovora uz neizbježan Mirin humor koji te stimulira i budi. Mira će za mene uvijek biti motivacija, kao što su za nju aktivistkinje iz prošlosti. Njezina ustrajnost i vjera u promjene za mene je snaga da okrenem još jednom onaj točkić. Feminizam koji oslikava ovo udruženje uvijek će otvoriti vrata za bilo koju ženu koja im se javi, bez predrasude i propitivanja jer Mirina škola koju prenosi na nove saradnice i članice udruženja je najbolja škola koju sam i sama imala priliku proći. Draga Miro, smij se i dalje i neka te s nama, trebaš nam da nam pokrećeš naše točkiće kada se ponekad zaglave.
*Vildana Džekman, mr. iur. dugogodišnja je aktivistkinja, feministkinja i borkinja za ženska ljudska prava. Magistrirala je međunarodno pravo na Pravnom fakultetu Univerzitetu u Sarajevu. Trenutno radi u njemačkoj organizaciji Help – Hilfe zur Selbsthilfe e.V. BH. Pisanje smatra dijelom lične, a i javne odgovornosti za mijenjanje društvene stvarnosti.
Email: vildana.dzekman@gmail.com
