U okviru svog programa povezivanja sa lokalnim zajednicama, aktivisticama i aktivistima koji rade na lokalnim inicijativama i projektima, u svrhu mapiranja i uspostavljanja saradnje širom Bosne i Hercegovine i jačanja lokalnih sredina, Snaga lokalnog je posjetila Zadrugu Eko Life iz Stoca koja okuplja braniteljska udruženja koja se bave proizvodnjom voća i povrća. Zadruga Eko Life je uspješan izvoznik svojih proizvoda za Austriju i Ujedinjene Arapske Emirate, dok distributivni lanac unutar BiH imaju putem lanca prodavnica Mercator.
Piše: Đorđe Krajišnik, naslovna fotografija: Farma BiH
Organska proizvodnja
Zadruga Eko Life je, kako je za Snagu lokalnog kazao inicijalni pokretač i rukovoditelj, Damir Radić, prva u Bosni i Hercegovini koja je zalaganjem svojih članova dobila certifikat za izvoz organskog džema od smokve u Europsku uniju. Eko Life pored toga dio je IPA projekta pod nazivom BAKAR – Klasterski centar Buna, projekat prekogranične saradnje iz oblasti turizma, poljoprivrede i kreative, u kojem su pored BiH partnerske zemlje još Hrvatska i Crna Gora. A planirano je da, kako nam je kazano, Eko Life dobije registraciju preko IPA 8 projekta-klaster prerađivača i proizvođača voća i povrća.
Govoreći o problemima sa kojima se Zadruga susreće Damir Radić je za Snagu lokalnog istakao da je jedan od velikih problema dobijanje informacija u vezi sa registracijom udruženja, zadruge, obrta. Velika je, prema njegovom mišljenju, konfuzija odakle krenuti, kome se obratiti, od koga dobiti pravu informaciju. To je, ističe on, jedan začarani krug zbog kojeg pojedinci odustaju od registracije svojih poljoprivrednih dobara i proizvoda.
“Meni je posao da ja moram i trebam. Ja nemam vremena tri sata slušati priče. Po meni je najveći problem informacija, protok informacije koja će doći do krajnjeg korisnika. Ne samo informacije, nego i sredstva, pomoć i bilo čega sličnog. Ljudi ne znaju. Na primjer, dobili smo veliki IFAD7 projekat za smokvu. Priča je u tome, da ja kao nosilac projekta trebam kupiti sadnice od proizvođača sadnica i podijeliti onima koji hoće da se bave smokvom. I potom obezbijediti otkup te iste smokve kroz tri li pet godina. To je dobro. Ali meni treba 150-200 ljudi, i ne mogu ja ići od kuće do kuće tražeći zainteresovane ljude, davao sam reklame na internetu, lijepili smo plakate, ali malo se ljudi javilo. Problem je i sama realizacija. Općenito u Stocu, ali i svuda u BiH imamo problem sitnih parcela, zastarjele mehanizacije i mogućnosti navodnjavanja. Bez toga nema poljoprivrede”, objasnio nam je Radić.
Ovaj poduzetnik iz Zadruge Eko Life naglašava da i kada se i uspije dobiti neki projekat, pojavljuje se problem u realizaciji, jer u ovom području postoji problem navodnjavanja tla, postoje, kako nam je kazao, bušotine koje se koriste za navodnjavanje ali to nije dovoljno i nije tehnički ispravno, jer ta je voda puna kamenca i sedimenta. Ukoliko se poljoprivrednik i upusti u proizvodnju određene poljoprivredne kulture, kako je kazao Radić, susreće se sa problemom zarade od tih proizvoda. Poljoprivrednik, mišljenja je on, da bi zaradio mora na tržište staviti dosta veću cijenu od tržišne. A da bi se upustio u ovaj posao, mora da zaradi da bi preživio. Na kraju dođe do toga da poljoprivrednik od svojih proizvoda samo preživljava za osnovne namirnice i nema zaradu kakva bi trebala da bude.
“U nas je ovdje pretežno voćarstvo u opticaju. Smokva, trešnja, vinogradi i breskva. U posljednje vrijeme se radi i plastenička proizvodnja, ali to su sve sitni proizvođači. Mi u poljoprivredi kasnimo trideset godina. Ljudi su se iselili, nema omladine i nema ko raditi. Ovo što radi to su uglavnom stariji ljudi. Srednjih godina se rijetko ko bavi poljoprivredom. Imamo i problem tržišta. Svi smo u Čapljini na veletržnici, gdje ili ne možeš prodati ili je to u bescjenje. Nama je jedini spas izvoz. Ja izvozim džemove već tri godine za Dubai. Prošle godine sam dobio organski certifikat, tako da smokvu izvozim za Austriju. Nastojim se kroz smokvu, kao jedan artikal, rješavati manjka tržišta. Ima u nas smokve, ali ljudi nemaju certifikate, zastarjele su im metode. Imao sam ogroman problem dobiti organski certifikat. Recimo za paradajz koji je ovdje također rodan teško da ćemo ikada, zbog upotrebe hemikalija i pesticida dobiti organski certifikat. Teorijski mi to možemo ako vratimo stare sorte jabučara. Problem je prinosa, to je manji prinos bez prskanja. Daju sertiment koji je visok rodan da bi proizvođač mogao nešto zaraditi. Poenta je u zaradi. A i milion je tehničkih problema da bi se uzgajao organski paradajz, i zato je on taj plastični, nijedan se ne bere zreo, nego zelen. On se ostavi na tamno mjesto i onda on vrati boju”, ističe Damir Radić iz Eko Life probleme sa kojima se suočavaju poljoprivredni proizvođači na području općine Stolac.
Spas za poljoprivrednike eko i organskih proizvoda je, prema Radićevom viđenju, u edukaciji ljudi o važnosti takvih proizvoda, te o tome zašto i kako je tržišna cijena za te proizvode veća od tržišne cijene drugih proizvoda. U tome vidimo spas uzgoja takvog voća i povrća i opstanka na tržištu.
“Evropska unija nije problem, ona ima i projekte koji zaštićuju autohtone sorte. Ali mi nemamo uopće listu autohtonih sorti, da bismo ih zaštitili mora se na vrijeme pokrenuti cijeli taj proces. Treba izvršiti zaštitu geografskog porijekla, odnosno brenda pojedinog područja. Hrvatska to dosta dobro radi za proizvode kao što su pršut, sir i slično. Problem je ekonomije. Rastrzanost između zarade i uloženog rada. Da može poljoprivrednik normalno živjeti od svog rada. Ovdje može mnogo toga roditi, ali problem je tehnička realizacija. Ljudi sada jedva preživljavaju od svoga rada. Onaj ko preživi od svoga rada je uspio, ali ne da zaradi i stekne nešto, nego samo da preživi. Svedeno je sve na minimum minimuma. Ljudi otuda iz nevolje pribjegavaju svemu, jer nemaju podršku”, kaže pokretač Zadruge Eko Life, te dodaje:
“Prije rata sve su firme radile, i svako ko je bio radno sposoban je radio. Ali pored toga svi su obrađivali zemljište i bavili se poljoprivredom. I nigdje ni jedan pedalj zemlje na ovom prostoru nije bio neobrađen. Ljudi su mogli ostvariti dodatne doprinose, kupiti sebi novu mehanizaciju i razvijati tu poljoprivrednu proizvodnju, ali i dobro živjeti od poljoprivrede. Nije bilo uvoza. Ja sam proveo mladost u Makarskoj na pijaci. Sve što ubereš mogao si po dobre pare prodati tokom ljetne sezone. To je bilo tada tako. A ovo drugo, Stolac jeste stradao u ratu. Ali, po meni, međunacionalni odnosi su sada ipak dobri, pusti ovo što pričaju oni, raja međusobno rade i pričaju, i nema nikakvih problema. Mene to ne interesuje. Problem je u strukturama, općina kao općina je mrtva i nemoćna”, kazao je za Snagu lokalnog Radić.
Svi se vide u nečemu drugom
On dodatno objašnjava da prema državi uradi ono što je njegovo, plati doprinse i PDV, a za ostalo, ističe, daleko im lijepa kuća.
“Jer bili su mi legli na kosti, u neka doba ja radim samo za državu i za njene doprinose. Gdje smo mi u svemu tome? Za koronu sada, nismo dobili nikakvu pomoć ni poticaje. Bilo šta da se u nas radi to je hrpa papira. Meni za bilo koji javni poziv treba raznoraznih potvrda, ovjera, od 200 do 400 KM. A i pored toga 90 posto svega je korumpirano, ako nećeš dati nekome dio toga nećeš ni dobiti. Na svojoj sam koži to osjetio sto puta, i ovako i onako. Jednostavno sve to je prespor aparat, i ja se ne vidim u tome. Moj sistem je da se razvija, da se napreduje. Ljudi sa strane prepoznaju mogućnosti i potencijal naših krajeva. Međutim, ljudi kod nas od politike i biznismena ne vide ništa. Svi se vide u nečemu drugom, ne u radu od kojeg se može pošteno živjeti”, iskren je Damir Radić.
Naš sugovornik iz Zadruge Eko Life na kraju naglašava da mu je u svemu tome ipak najvažnije da se pomene da je ova Zadruga prva i jedina u BiH dobila organski certifikat za smokvu.
“Radili smo ove godine izvoz džema u Austriju, i jedini smo u EU sa organskim certifikatom te vrste. Korona nas je malo omela, a mislili smo ove godine raditi i pekmez, slatko od cijele smokve, i svježu i suhu smokvu, sa našim partnerima Biobalkan iz Beča. Taj džem je sto posto organski, i ne smije imati nikakve dodatke. Organski certifikat nas obavezuje na to. Ne smijemo se sa time igrati. Morali smo naći ograđenu, potpuno zaštićenu parcelu na kojoj uzgajamo smokve za organsku proizvodnju. Tu nam dolaze da provjeravaju uslove, vrše analizu zemlje, analizu vode, analizu lista, analiza ploda i na kraju analizu proizvoda uz vizualnu dokumentaciju objekta gdje se smokva prerađuje”, zaključuje Damir Radić iz Zadruge Eko Life, koja na području općine Stolac, uprkos brojnim nemogućnostima nalazi načina da naše autohtone sorte nudi i izvozi na europska i svjetska tržišta.
