Umirovljenik Ilija Filipović, koji je radni vijek proveo u Austriji, već sedmu godinu na svom imanju u Drijenči, na planini Majavici, njeguje mali muzej starih stvari, javlja Anadolu Agency (AA).
Krenuo je spontano s nabavkom starina, predmeta iz prošlosti, a onda se ljubav rasplamsala i Filipović ne može zamisliti dan, a da ne nabavi neki novi antikvitet.
Jedna želja
Prvi put se s antikvitetima susreo u Austriji. Gledao je tamošnje građane kako kupuju starine i čudio se. Bili su to zahrđali predmeti, pokvareni, ali su ih Austrijanci skupo plaćali. Mislio je da imaju para, pa ih uludo bacaju. Međutim kada je umirovljen imao je samo jednu želju. “Kada sam došao kući pa razmišljam o tim stvarima, i kažem što ja ne bih neki muzej otvorio. Žena mi odgovara što mi to treba, a ja joj kažem da ću onda kupiti ovce. Govori mi hoćeš da budeš i čoban. E pa nećeš ni to, ne znam što bih drugo. Ne možemo mi ako smo u mirovinu da ležimo i čekamo. Nije to to”, kaže Filipović, uzorni domaćin iz naselja Drijenča na području općine Čelić.
Prve stvari je deponirao u kući, potom radionici, ali kako ih je bilo sve više i više počeo je praviti objekte. Mali muzej starih stvari osnovao je 2015. godine. “Početak je bio 2015. godine. Te godine sam počeo skupljati stvari. Dao mi je jedan čovjek iz Drijenče pun gepek stvari. Joj one su prljave i svakakve, ali neka, rekoh. Žena mi govori da svi u kuću unose nove stvari, a ti što je najstarije. Neka rekoh, polako. Vidjet ćeš da će to vrijediti”, kaže Filipović.
Povijest Majevice
U njegovom muzeju je povijest majevičkog kraja, ali i mnogih drugih podneblja. Zaboravljeni telefonski aparati, gramofoni, ploče… Potom satovi, literatura, nošnja… “Imam 1.700-1.800 predmeta, ali imam najviše drvenih. Recimo štap za tkanje, stupe, trlice… Ima toga koliko hoćeš. Imam ondje, vidjeće te, kadanj, on je iz 1910. godine”, govori Filipović.
Rođen je 1945. godine i sve je sam svojim rukama izgradio i stekao. Ne zna do kada će skupljati stvari, a želja mu je da se povede briga o antikvitetima koji su prikupljeni jer su od neprocjenjive vrijednosti. “Svi su mi predmeti dragi. Ne mogu ovdje izabrati da mi je nešto najdraže kada su mi svi dragi”, govori on.
Besplatan ulaz
U vrijeme naše posjete s Ilijom je bio susjed Karlo Jurić, koji je također radio u Austriji i koji je obilazio tamošnje muzeje. Jurić smatra da se mora promijeniti svijest ljudi u BiH te da mladi, ali i štićenici domove za stare osobe, trebaju posjećivati ovakva zdanja. “Jedne prilike došlo je desetak učenika. Ja sam njima, vjerovali ili ne, oko dva sata puna objašnjavao. Pitali su me što je ovo, što je ovo… i dok sam im sve objasnio što se za što koristi oni su govorili da nije moguće. Ja im govorim jelo se iz one ćase, kažu nemoguće. Zemljana ćasa, a drvenim kašikama se jelo, sinija koja je bila i eno tamo stolica moga djeda”, priča Filipović.
Ulaz u muzej Ilije Filipoviće se ne naplaćuje, ali se može ostaviti marka-dvije koju će vrijedni domaćin potrošiti za nabavku novih stvari.
Izvor: bljesak.info
