Već nekoliko godina u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku svijeta, svakog 25. u mjesecu obilježava se Narandžasti dan, kao datum podizanja svijesti i sprječavanja nasilja nad ženama i djevojčicama, čemu i lnstitut za razvoj mladih KULT neumorno doprinosi različitim aktivnostima s ciljem prevencije nasilja nad ženama i djevojčicama i slanja poruka podrške žrtvama.
Institut u okviru kampanje #WomenMakingDifference radit promociju priča uspješnih žena iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije koje u svome društvu prave razliku, te promociju pozitivnih vrijednosti koje kroz svoj rad i društveni angažman promoviraju i pružaju drugim ženama, djevojčicama ali i široj društvenoj zajednici. Regionalnom kampanjom #WomenMakingDifference, Institut ima za cilj pokrenuti mlade da na osnovi primjera drugih, nastave motivirano i aktivno sudjelovati u borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ali i posebno istaknuti važnost zalaganja i borbe za rodnu ravnopravnost.
Magdalena Chadinoska Kuzmanoski po struci je socijalna radnica, a trenutno je na magisteriju kliničke psihologije. Radi u Udruzi za istraživanje, komunikacije i razvoj “Public” kao socijalna mentorica.
Oduvijek je imala želju baviti se temama važnim za rodnu ravnopravnost. Kaže da se nikada nije slagala sa načinom kako su postavljene uloge u patrijarhalnom društvu: “Od malih nogu mi je smetala obespravljenost žena i njihova isključenost iz mnogih važnih odluka unutar porodice, ali i općenito diskriminacija od strane sistema. Nekada je kod nas bila praksa da žena nakon što se uda, na neki način promijeni ime, odnosno da je zovu u ženskom obliku ali po imenu muža. Već tada sam znala da smo na krivom putu.”
Kao svoju prvu i najvažniju aktivnost na ovu temu, Magdalena ističe podršku tokom radne integracije ugroženih žena i žena žrtava porodičnog nasilja, kroz verificirani program Socijalno mentorstvo za radnu integraciju, kreiran od strane Udruženja za istraživanje, komunikacije i razvoj “Public” Skopje. Ujedno, to je i njena najdraža aktivnost, jer: „Ovdje mogu svjedočiti promjenama koje se događaju u ženama s kojima radimo.“
Kad je riječ o rodnoj ravnopravnosti spolova u javnoj i privatnoj sferi, onaa navodi: „Voljela bih prije svega da, kada govorimo o ravnopravnosti spolova, ne razmišljamo samo o poboljšanju položaja žena. Nažalost, za sada je tako, a ja bih voljela vidjeti i prepoznati mogućnosti i kapacitete za žene i muškarce u društvu podjednako.“
Kao region, Magdalena smatra da smo daleko od ravnopravnosti: „Mi još uvijek živimo u društvu u kojem su muškarci za istu radnu poziciju i angažman više plaćeni od žena, samo zato što su muškarci. Dakle, negdje smo ozbiljno pogriješili. Ukratko, objasniti se sve može i jednim jednostavnim primjerom – Dok se još uvijek čudimo i smijemo jer je muškarac uzeo bolovanje kako bi se brinuo o vlastitoj djeci dok su bolesna, a žena nije, daleko smo od željene slike.“
O periodu od prije dvadeset godina do danas kaže sljedeće: „Ako trenutno stanje uporedimo sa periodom od prije dvadeset godina, vidjeti ćemo da je bilo promjena. Ali, smatram da smo prolazeći kroz taj relativno dug period mogli biti mnogo bolji nego što smo danas kad je o ovoj temi riječ. Svijest o potrebi jednakosti trebala bi biti svakodnevica u odgojno-obrazovnom procesu, jer mislim da sve počinje u porodici, a nastavlja se u školi. Ako je porodica napravila propust u vezi ove teme, to bi trebala i morala popraviti škola. Ja sam sigurna da će generacije koje dolaze biti bolje educirane o ovoj temi i da će konačno doći period kada o ovome više nećemo morati samo pričati, već to živjeti i primjenjivati u praksi.“
Iz svake priče na ovu temu, Magdalena uči nove lekcije. Kao najvažniju izdvaja: „Naučila sam da su žene koje su žrtve porodičnog nasilja najjača ljudska bića koja hodaju ovom planetom. Jako teško je biti žrtva porodičnog nasilja bilo gdje, ali vjerujte mi, u ovim zemljama je to bar 10 puta teže. Od žena žrtava koje je prvo zlostavljao partner, a potom i sistem, postati istinske pobjednice doista je herojski!“
Magdalena smatra da na ovoj temi trebamo raditi svi, te da osoba može raditi na ovoj temi čak iako to uopće nije dio njenog posla: „Svakodnevna svijest okoline da smo svi jednaki dovoljna je da se napokon krene. Svi oni koji žele živjeti u boljem i nediskriminirajućem društvu trebaju se uključiti. Prije svega, svoju djecu trebaju početi odgajati uz uno razgovora, nudeći vlastiti primjer i i djela. Ako se svi pomalo angažiraju, možemo napraviti puno.“
„Moram istaći da imam punu podršku u svom okruženju, kad je riječ o mom radu. Osnaživanje žena žrtava porodičnog nasilja da postanu konkurentnije na tržištu rada, zanimljivo je i motivirajuće za sve. Dogodi se nekada i da ljudi iz mog okruženja predlože ženu koju možemo uključiti u program ili predlože poslodavca koji je otvoren za inkluzivno zapošljavanje“, ponosno navodi ona.
Za kraj želi da istakne da je njen najveći uspjeh to što se niti jedna žena koja je preživjela nasilje i bila dio programa Socijalno mentorstvo koji je kreiralo Udruženja za istraživanje, komunikacije i razvoj “Public”, nije vratila nasilniku. Također, navodi i da su se te žene zaposlile, te zadržale posao i napredovale na radnim mjestima, što je jako važno.
Iz toga Magdalena zaključuje da: “Svako ko je pravilno vođen može biti uspješan, samo mu treba prava prilika i neko ko će vjerovati u njega!”
Izvor: mladi.org
