Mostar je primjer povećanog UHI efekta, a vrućine u gradu i utjecaj globalnog zagrijavanja moglo bi smanjiti zelenilo i sadnja drveća.
Ljetni dani u Mostaru su pravi test izdrživosti, a beton i kamenje koje prevladava u arhitekturi dodatno pojačavaju osjećaj vrućine, stvarajući efekt “gradske pećnice”. No život u ‘pećnici’ bi se mogao i olakšati i to vrlo jednostavno – zahvaljujući drveću. Zone pod zelenim pokrivačem (stablima, travnjacima grmovima i sl) u urbanim sredinama su svojevrsni filteri zraka i reduktori su prekomjernog zagrijavanja. Takve zone su u prosjeku od 10 do 15 pa i više stupnjeva Celzija i hladnije od onih sa manjim površinama pod zelenilom ili koje nemaju zelenila uopće, rekao je Bojan Spasojević u razgovoru za Bljesak info, razgovarajući s nama o zelenilu u Gradu Mostaru i njegovoj klimatskoj otpornosti. Prirodni i najefikasniji ”lijek” za sve izraženije ljetne temperaturne ekstreme u velikim urbanim centrima svakako je ozelenjavanje gradskih površina. Trenutno svjedočimo situacijama gdje su gradske ulice i trotoari pregrijani i to se dešava na lokalitetima gdje nisu zasađena drveća koja, što potvrđuju novija istraživanja, mogu sniziti temperaturu, kaže Lejla Kusturica iz Fondacije Atelje za društvene promjene.
Drveće – prirodni klima uređaji
Gledajući sve izraženije efekte klimatske krize i projekcije povećanja vrijednosti temperatura, što je realnost koja se upravo događa, lako možemo zaključiti da će gradovima, u kojima se koncentrira sve veći broj stanovništva, biti neophodno sve više zelenila. ”Napominjem da su drveća prirodni klima uređaji koji nam stoje na raspolaganju. Drugim riječima, gradovi sutrašnjice trebat će veliku pomoću stabala različitih vrsta drveća, prvenstveno onih koja su pokazala veću otpornost na prilagođavanje negativnim efektima klimatskih promjena, kao i otpornost na djelovanje različitih insekata i ostalih organizama”, dodaje Kusturica. Iako su u Mostaru već odavno trebala nicati nova stabla, zadnjih godina niču zgrade i asfalt, jer se Grad urbanistički ubrzano razvija, a ”planirane”, nacrtane i obećane zelene površine ostaju samo na papiru, i upravo to doprinosi da se grad prekomjerno zagrijava. ”Zelene površine u gradu Mostaru su od krucijalnog značaja u cilju smanjenja negativnih posljedica klimatskih promjena i ublažavanja efekta urbanih toplinskih otoka (UHI – Urban Heat Islands) koji je veoma izražen i isti se pojačava iz godine u godinu, a čemu posebice doprinosi nekontrolirana urbanizacija s povećanjem ukupnih asfaltnih i betonskih površina na štetu zelenih površina”, navodi Spasojević.
Mostar – primjer UHI efekta
Mostar se, ističe Spasojević, u zadnjih par godina našao kao prepoznati referentni primjer UHI efekta, postoje i znanstveni radovi objavljeni na ovu temu. ”Negativne posljedice prekomjernog zagrijavanja štetno se odražavaju kako na zdravlje ljudi koji žive u zonama sa izraženim efektima urbanih toplinskih otoka tako i na biljkama koje su sastavni dio urbanih sredina”, kaže Spasojević. U Mostaru je evidentno zagrijavanje u zoni Centra 2 i 3, Rudnika, Brankovca i slično. Ovo je posebice vidljivo na satelitskim snimcima termičkog otiska Grada Mostara (UHI thermic city map).
Mostar prema revidiranim podacima iz 2022. godine raspolaže s 4112 stabala u drvoredima i cca. 21.000 stabala u parternom zelenilu gradskih dvorišta, skverova, park šuma, razdjelnim pojasevima, zelenim otocima, rondelama i drugim površinama (u prvoj drugoj i trećoj gradskoj zoni). Spasojević napominje da je približno 30% gradskih površina pod pokrovom alohtone invazivne vegetacije, a to se posebno odnosi na zonu obala rijeke Neretve, donekle i rijeke Radobolje, kao i zone napuštenih ruševnih objekata i slično. ”Ozbiljan problem dendroflore grada Mostara ogleda se njenoj raznovrsnosti, odnosno – dominaciji kontinentalnih kultura koje su sađene od Austrougarskog doba i periodu industrijalizacije i gradnje stambenih blokova s pratećim parternim zelenilom. Ovo je posebno vidljivo u gradskim drvoredima gdje dominiraju dvije vrste platana i tri vrste lipa (isti pripadaju 6A i 4 klimatskoj zoni otpornosti) biljke koje prirodno ne rastu u našem klimatskom okruženju prelaska iz 8 u 9 klimatsku zonu otpornosti (Hardiness zones for plant in Europe)”, dodaje Spasojević.
U Mostaru bi se trebala saditi košćela
Od kultura koje pogoduju uzgoju u gradskim drvoredima i iste se nalaze na trećem mjestu zastupljenosti u gradskim drvoredima jeste košćela – Celtis australis. Od četinara u Mostaru u njegovoj okolici dominiraju alepski, brucijski i crni bor, arizonski i obični čempres te himalajski i atlaski cedrovi. Sa intenzivnijom sadnjom istih krenulo se u zadnje 2-3 godine prvenstveno zbog njihove lakše adaptibilnosti i lakšeg održavanja ujedno prilagođenosti rasta u našim klimatskim zonama otpornosti. Kao što je već spomenuto negativne posljedice prekomjernog zagrijavanja štetno se odražavaju na biljke.
”Posebno su izražene štete na kontinentalnim kulturama stablašicama i grmovima, a evidentna je i svakodnevna defolijacija (gubitak lišća kao posljedica suše i prekomjernog zagrijavanja), zatim oštećenja – ožegotine na stablima (krošnji, deblu, granama i listovima – tzv. sunburn). Isti nastaju kao posljedica prekomjernog zagrijavanja sunčevom radijacijom (ovo je kod nas posebice izraženo na stablima divljeg kestena i sitnolisne lipe), smanjenje fotosintetskog ciklusa, sušenje vršnih dijelova krošnje, uvenuće i slično. Naveden posljedice sve su češće i na drugom ukrasnom bilju: lovor višnji, fotiniji, japanskoj trešnji, lovoru, abeliji i slično”, kaže Spasojević. Kao i Mostar, nažalost i ostatak BiH ovom pitanju ne pristupa strateški i planski, zbog čega svjedočimo nastanku novih stambenih kompleksa u čijoj okolini ima zanemarivo malo zelenih površina i drveća. u Sarajevu je primjerice jedno naselje imalo sreće, stanari naselja Crni vrh su izvršili pritisak na vlasti i nisu dozvolili da se uništi zelena oaza.
”Relevantna istraživanja sugeriraju da svaki građanin iz svog doma treba vidjeti najmanje tri stabla pristojne veličine. Naši ljudi su, kako to mi imamo običaj reći, emotivno vezani za rijeke i šume, a stvaranjem novih površina s urbanim zelenilom potičemo ih da više borave na otvorenom i komuniciraju s ostalim ljudima, što ima višestruki pozitivni utjecaj i na mentalno zdravlje. Cilj od najmanje 30% pokrivenosti europskih centara krošnjama drveća, iako na prvu djeluje preambiciozno, sve je realniji. Tako gradovi poput Barcelone i Vancouvera već predano rade na ostvarenju istog, postavljajući standarde u ovoj oblasti”, rekla je Kusturica u nadi da će i bh gradovi slijediti ovaj primjer.
Zelenilo – simbol prestiža
Iako BiH pokušava slijediti simbol svjetskog prestiža praveći ”svjetske gradove”, čini se kako zaboravljaju na zelenilo, koje je još u 19 stoljeću bilo znak prestiža. Dr.sci. Emira Hukić, predsjednica Asocijacije pejzažnih arhitekata kaže da se u 19. stoljeću zelenilo pojavljivalo se da pokaže dvorski raskoš. ”Često su korištene egzotične vrste biljaka, vrste koje su donesene iz dalekih zemalja. Često su ti parkovi prekomjerno održavani, krošnje drveća orezivane i slično sa svrhom pokazivanja statusa, bogatstva ili su podsjećanje na ruralno porijeklo. U istom stoljeću, sa industrijalizacijom dešava se rast gradova što dovodi do pojave parkova u gradovima. Zelene površine u gradovima čine gradove boljim za život, možda je prava riječ mogućim za život čovjeka i životinja”, kaže Hukić. Dodaje da od ovih vremena do danas gradovi su porasli, broj stanovništva je enormno porastao, aktualan proces na cijelom svijetu je migracija ljudi u gradove, te se može vidjeti podatak Svjetske banke da u gradovima živi 4.4 bilijuna odnosno preko 55% stanovništva na Zemlji, a procjenjuje se da će ovaj broj za oko 25 godina porasti za 1.5 ili na 6.6 bilijuna stanovnika. Dakle ovo je kontekst za izražen pritisak na prostor u svim gradovima i sigurno znači dalje smanjenje zelenih površina u gradovima. U našoj urbanističkoj praksi zelene površine se i danas promatraju kao estetsko-oblikovna komponenta, a ne kao funkcionalna komponenta ili kao dio infrastrukture jednog grada što zelene površine svih tipova jesu.
Uvjet održivosti grada
”Zelene površine prema tome su uvjet održivosti svakog grada, bez prirodnog tla u svim kategorijama namjene i velikog starog drveća upitna je održivost gradova i narušena je kvaliteta života čovjeka i životinja”, dodala je Hukić. No da bi Mostar počeo težiti ‘zelenom prestižu’, prvo treba dobro zasukati rukave i zazeleniti ulice. “Brigu o samim stablima i uopće o javnim zelenim površinama potrebno je poboljšati i osuvremeniti. Svjedoci smo određenih klimatskih promjena koje ostavljaju posljedice na javnom zelenilu grada dovodeći do propadanja vrijednih biljnih jedinki. Ovo se na neki način treba preduprijediti kroz organiziraniji pristup održavanja istih”, smatra Spasojević. Potrebno je, kaže, osigurati redovnije zalijevanje, primjenu bioloških gnojiva i biostimulatora na bazi aminokiselina, vitamina, terpena i slično.
“Posebice u budućnosti moramo se bazirati na sadnju adaptivnih kultura kojima pogoduju naše klimatske zone otpornosti 8 – 9 KZO (na ovo ćemo biti svakako prinuđeni jer će postati gotovo nemoguće održati određene kontinentalne kulture koje su se tradicionalno sadile na našim područjima). U budućnosti bi svaki gradski kvart koji raspolaže značajnim zelenim površinama trebao imati svoju tehničku vodu u vidu bušotine sa pumpom i pratećim vodonatapni sustavom ovisno o potrebama biljaka na datom terenu. Trenutno grad raspolaže sa cca. 5 – 6 bušotina sa tehničkom vodom namijenjenih zalijevanju javnih zelenih površina i iste su locirane u zonama gradskih parkova/skverova”, kaže Spasojević, navodeći da će biti potrebna i dodatna edukacija-obuka osoblja koje se bavi održavanjem zelenih površina i osiguranje adekvatne profesionalne opreme, a to su stari na koje se treba misliti i planirati ih. No, čini se kako nije sve tako crno, netko je počeo misliti o zelenilu, pa su za ovu godinu najavljene i nove sadnje. “U toku ove godine (jesenja sadnja) u planu je zasnivanje novog dvostranog- izmjeničnog drvoreda sa stablima košćele na području od Studentskog mosta do kružnog toka u Zaliku, s pratećom hidrotehničkom infrastrukturom (bušotinom i vodonatapnim sistemom) – ovo je planirano sredstvima ZKP-a kao zasebna stavka. Također, planirana je za 2024 i redovna dopuna drvoreda kao i sadnja stablašica lišćara i četinara po javnim zelenim površinama u stambenim blokovima i slično”, dodao je Spasojević.
Ekološki koridori
Zelene površine, zaključuje Hukić iz Asocijacije pejzažnih arhitekata, kao ekološki koridori i zelena mreža grada uvezana u sistem i povezana sa prirodnim vangradskim površinama ima mogućnost da se adaptira, ispoljava otpornost i pruža brojne funkcije. ”Moguće, sada kada svakodnevno osjećamo visoke temperature, izraženo jako sunčevo zračenje, dugotrajnu sušu, pojavu toplih noći možemo najlakše da shvatimo funkciju izmjene mikroklimata samo jednog stabla. Jasno nam je da mala stabla slabije funkcioniraju, ili da je posebno ugodno prošetati duž aleje u odnosu na ulicu bez stabala”, zaključuje, ali ističe za sve je potreban plan, posebice u našoj regiji. Mediteranska regija se smatra posebno ranjivom i ocijenjeno je da se zagrijava 20% brže nego što je globalni prosjek povećanja temeperatura u drugim regijama
Građani se moraju boriti za zelenilo
”Sačuvano prirodno tlo i zelenilo gradova na brojne načine može ublažiti efekte promjene klime. Međutim, da bi zelene površine funkcionisale punim potencijalom one moraju biti povezane, adekvatno implementirane. Na zelenim površinama ne formiraju se toplotni otoci kao što je slučaj sa izgrađenim površinama gdje građevinski elementi od betona, cigle i kamena usvajaju toplotu i emitiraju istu. ”Priodno tlo zahvaljujući vodi koja se u njemu nalazi, tako reći upija toplotu i ne emituje je naglo. Krošnje drveća prekidaju direktno sunčevo zračenje, a para od transpiracije oduzima toplotu zraka. Prvog kolovozaa 2022. godine Generalna skupština UN-a je usvojila historijsku rezoluciju “čovjekovo pravo na čist, zdrav i održivu životnu sredinu”, koju smo mi kao država potpisali”, kaže Hukić. Nažalost ne dijelimo entuzijazam da će potpisivanje ove deklaracija promijeniti odnos prema zaštiti urbanog životnog prostora. ”Do promjena može doći samo kroz pritisak i borbu građana za očuvanje zelenih površina, zaključila je Hukić. Zato je važno osvještavati javnost da zelene površine koje imaju čuvaju, te da se bore za nove parkove umjesto zgrada.
Izvor: bljesak.info
