BiH se već desetljećima suočava s nestabilnom ekonomskom situacijom koju karakterizira rapidna metastaza prekarnih radnih mjesta koju paralelno prati kolaps radničkih prava, te socijalne i zdravstvene zaštite. Veliki dio stanovništva suočava se sa situacijama osiromašenja, ekonomske nesigurnosti ali i erozijom apolitičkih društvenih veza koja vodi do izolacije i marginalizacije sve većeg broja stanovnika BiH. Ova situacija pogađa žene i muškarce, stare i mlade, ali ne i na jednak način. U tom kontekstu ovaj članak bilježi sistemsku diskriminaciju i ekonomsko izrabljivanje žena u crnoj i sivoj ekonomiji, kroz životnu priču naše sugovornice ali i oblike samoorganizovanja i društvene mobilizacije kao oblike intelektualnog, emotivnog i materijalnog otpora spram okrutne realnosti.
Autorica: Nermina Trbonja
Valentina ima 45. godinu i danas radi kao menagerka, producentkinja, te je jedna od vodećih figura umjetničke BiH scene. Pored toga, društvena je aktivistkinja i djeluje u polju kreativne edukacije mladih gdje ih pored tehničkih saznanja uči i artikulaciji umjetničkog izraza. Sa nama je podijelila svoju životnu priču i višegodišnju borbu suočena sa okrutnom realnošću tržišta rada, te prekarnim radnim uslovima u državi.
Završila je srednju hemijsku školu koja je prije rata glasila kao prosperitetna škola, obzirom da je rasla u industrijskom gradu. „To je bio poslijeratni period, 90-te. Već tada u srednjoj nismo mogli izvoditi praktičnu nastavu jer je sva industrija stala. Praktična nastava je svedena na smijuriju. Tamo u školskoj laboratoriji mutili smo šećer, so.. i to je to“. Poput mnogih učenika širom BiH, Valentina završava srednju školu u kojoj joj nije pružena mogućnost da stekne relevantna znanja, obzirom na tromost reforme obrazovanja.
Nakon srednje je počela da radi u lokalnom butiku „to je 2000-ta godina i sjećam se plata mi je bila 250 KM, a drugi posao mi je bio u foto radnji gdje mi je plata isto bila 250 KM. Ni na jednom, ni na drugom poslu nisam bila prijavljena naravno, a radno vrijeme je bilo preko 8 sati. Znači radim od svoje 19-ste godine, a ukupno možda imam 5 godina radnog staža!“.
2001. godine Valentina započinje svoj samostalni život, seli se od roditelja i počinje da radi kao trgovački putnik za razne firme. „Dobiješ torbu punu proizvoda i ideš. Imaš plaćen put. I nikad ne znaš hoćeš li nešto zaraditi, to jeste prodati ili ne.“
U tom periodu Valentina je upisala Visoku školu. „Kad sam starom rekla da hoću da studiram on mi je odgovorio sa „Ja pa?“, tako da nisam imala podršku. Mama mi je krišom slala pare jer se školarina plaćala. Godina je bila 600 KM, za taj period, 2004-2005, je to bilo skupo baš. Ja bi zaradila za upis, a ona mi je slala pare za knjige ili obrnuto. Tada sam baš učila. Kada već plaćam, htjela sam svaku knjigu da pročitam od početka do kraja, sve da naučim. Prosjek mi je bio 9,7/10. Plaćala sam faks od tih para koje bi zaradila kao trgovački putnik“. Poslovi trgovačkih putnika su bili jako popularni širom BiH u to vrijeme. To su bili neki prvi koraci privatnih export-import kompanija. Mahom radnici i radnice na tim poslovima nisu bili prijavljeni, priča Valentina. „Prodaš, odneseš pare u firmu, sebi uzmeš keš od procenta i to je to. A od putnih troškova da uštediš malo, išla bi busom a vraćala bi se stopom. E tu sam razvila strategije. Ne sjedaš u privatno auto, već gledaš da ustopaš kombi ili kamion, tu si sigurniji, jer su ljudi na poslovnom putu, pa i ako ti se nešto desi znaš sa kojom firmom se voziš.“
Pored malih mogućnosti zarade i nesigurnog radnog okruženja, firme koje su koristile usluge trgovačkih radnika na crno su iznalazile načina da dodatno uštede na radnicima. Jedna firma iz Bijeljine koja je prodavala kozmetiku, prisjeća se Valentina, bi poštovala dogovoreni procent samo u prvoj turi, to jeste kada nađeš radnju koja hoće da prodaje njihovu robu. Za dopunu robe, drugu narudžbu i sve naredne u istoj radnji bi plaćali puno manji procent. Kako bi nadoknadila novac na koji je računala prema dogovoru Valentina se snalazila tako što je sebi našla još jedan posao. „Kad već ideš na taj put, ja bi otišla kod kineza pa bi kupila novčanika, marama i svih tih nekih điđa pa bi prodavala za prihvatljiviju razliku u cijeni. Tako sam završila Višu školu“.
Po završetku Više škole Valentina stiče zvanje ‘Menager poslovnih finansija’. „Nisam imala mogućnosti da nastavim sa Visokom školom, treća godina se tada plaćala duplo, oko 1200 KM. Moja primanja to nisu mogla da pokriju, još sam svo to vrijeme živjela kao podstanarka.“ Valentina nije htjela da odustane od obrazovanja, pa je upisala kurs knjigovodstva i računovodstva. „Kurs se plaćao na mjesečne rate, pa sam završila taj kurs.“
Pored stečenih diploma, Valentina kaže da se nikada nije zvanično bavila svojim poslom, iako je znanje intezivno primjenjivala jer je nakon školovanja dugi niz godina radila u ugostiteljsvu. „U tim objektima, u kojima sam radila -kafićima, restoranima- primjenjivala sam znanje koje sam stekla u Višoj školi, nabavke, knjige organizacija posla i sve što ide uz to“, ali nikada nije bila plaćena za obavljanje tih poslova .“Prvi kafić u kojem sam radila mi je plaćao platu od 400 KM, toliki je bio minimalac tada. To je sve bilo po zakonu. Bila sam prijavljena i sve.“
Sa svoje dvije diplome, smatrala je da ima uslove da nađe bolji posao ali se to nije desilo. „Gdje god da sam aplicirala, niko mi se nije nikada ni javio, tako da sam radila u ugostiteljstvu. Ni jedan posao koji sam radila nisam dobila preko poznanstava, sve sam nalazila sama.“
Prisjećajući se svog poslovnog puta, Valentina smatra da kao adolescentkinja nikad nije bila podržana od strane roditelja. „Moja porodica nije bila mjesto gdje sam se osjećala sigurno. Uglavnom sam iznalazila načine da što manje vremena provodim u kući. Odgajali su me da imam svu slobodu što je divno. Međutim u nekim situacijama je ta sloboda bila previše za mene, jer nisam znala šta ću sa sobom“.
Poslije prvog kafića, prešla je da radi u drugi. Prijavili su je preko ljeta, jer se radi o kafiću sa velikom baštom, koji zimi ne pravi dovoljno posla, objašnjava Valentina. Svi radnici bi u tom kafiću, u novembru, dobijali otkaz. To je bio dogovor, pošto nije bilo posla, kaže Valentina. U novembru bi se svi prijavili na Biro, pa preko Biroa bi imala neku sitnu naknadu par mjeseci, a u kafiću bi nastavljali da radimo na crno za dnevnicu od 20 KM.
„U tom kafiću sam imala platu 600 KM, jer sam se prijavila da pored tog posla radim i kao čistačica za dodatnih 200 KM. Tako da sam na banku dobijala 400 KM, a pored toga na ruke tih 200 KM za čišćenje. Tu sam radila dnevno preko 10 sati.“
Od srednje škole pa nadalje, Valentina je imala veliku ljubav prema raznim vrstama umjetnosti „morala sam da imam neki otklon od tog teškog života“. Istraživala je intezivno historiju umjetnosti, muzike i suvremenu alternativnu scenu, te sticala znanja gotovo na dnevnoj osnovi. Dok je radila u kafićima povremeno bi vikendom organizovala razne zabave.
„Tu nisam imala nikakve zarade. Dok platim izvođače, prostor ne ostane ništa. Ali to sam radila radi sebe. Da ostanem psihički zdrava.“
Onda je prešla da radi za treći kafić „Tu sam radila kao poslovođa i konobar. Tu sam imala veću platu koja je bila 650 KM. Gazdarica, koja je od mene starija godinu dana, je bila nemoguća. Doživljavala sam mobing i klasična maltretiranja, sve neki ego momenti. Imali smo kamere na svakom koraku, pa bi gazdarica pratila te kamere i naređivala. Tipa ja pokrivam baštu koja je prepuna kao konobarica a ona me nazove usred te gužve i traži da pometem neko lišće. A ja ne mogu stić ni da poslužim. To je bila velika bašta, puno stolova. Tu smo dodatno imali i neke sendviće koje smo mi morali spremati, sladolede, itd.. Umjesto da dođe da pomogne kada je sve puno, to je ipak bila njena kafana nije moja! Tako da sam tu, nakon godinu i nešto, dala otkaz“.
Onda sam radila u jednom hotelu, 2 mjeseca, to je bilo baš naporno. Radiš od 6 ujutro do 11 naveče, pa dan odmaraš. Tu sam radila i na recepciji prijava-odjava- naplata. Ujutro sam spremala doručak za goste, švedski sto i to sve i posluživala. Onda moraš to sve spremiti do 12 jer je u 12 sati odjava. Onda tako iz te kuhinje, prljav ideš na check out. Tu moraš dobro pazit jer naplaćuješ. Kartice, ovo, ono. Moraš spremit za tog šefa sve te takse i papire. E onda moraš sve te sobe da očistiš, postaljine i sve. Pa ti dođu ljudi na dnevne varijante u hotel. Dnevna varijanta je bila 20 KM, to se sjećam, pa su dolazili, parovi. Pa onda opet tu radiš, čistiš, služiš. Sa mnom su radile dvije djevojke iz srednje ugostiteljske škole, koje su tu odrađivale praksu. Ma nemoguće je bilo to, 3 osobe za sve!“
Nakon posla u hotelu, Valentina dugo nije mogla da nađe nikakav posao. Aplicirala je na brojne poslove u skladu sa svojim kvalifikacijama: „Prijavljivala sam se na sve poslove knjigovodstva, računovodstva, ali nikad me niko nije zvao na razgovor. Kako sam taj period preživjela ne znam ni sama. Onda sam opet počela opet da radim u kafiću. Radila sam kao konobar, narudžbe, bila organizator posla, vodila knjige … ma sve. Plata je bila 650 KM i bila sam prijavljena na minimalac to jeste 400KM, a 250 KM sam dobijala na ruke. Ali posao je tu bio brutalan. Tu je bilo 30 stolova, pa opleti… Još kad su špice, morala sam sama nalaziti ispomoć, ljude koji bi radili za dnevnicu neku bjednu .. to je bilo nemoguće. Tu sam znala radit i preko 12 sati. Ostala sam u tom kafiću godinu i pol. E onda mi je gazda dao otkaz prije nego što sam trebala ići na plaćeni godišnji, jer sam se žalila. Ali je htjeo da potpišem sporazumni raskid ugovora. Ja to nisma htjela potpisati. To se vuklo. Ja sam njega prijavila. Nikakve poslijedice on nije imao jer ima sve žive veze. E onda je on mene prijavio, jer kao nisam se pojavila na poslu 3 dana, narušila sam ugovor. Tada sam se javila u besplatnu pravnu službu, pa su mi oni pomogli da riješimo taj slučaj i da se dogovorimo. Na kraju mi je isplatio moje tri plate na koje sam imala pravo jer me otpustio. Na te isplate sam naravno čekala i preko godinu.“
Nakon tog teškog iskustva, a na osnovu muzičkog znanja kojeg je Valentina konstantno nadograđivala, zaposlila se na lokalnoj radio stanici. Plata ni tu nije bila nikakva sreća i nije bila prijavljena, jer je radila na ugovoru o djelu. Bar je posao bio lakši i zanimljiviji. Međutim, nije mogla dugo finansijski da opstane, te je odlučila da da otkaz i ode da radi u Njemačku.
„U Njemačkoj sam radila 2 posla. Jedan u makedonskoj kafani na crno, a drugi u muzičkoj industriji. Za drugi posao sam bila plaćena 150 EUR, od kojih je 30 EUR bilo za prevoz. Meni je odgovaralo jer sam učila puno i od tih para sam ulagala u sebe. Platu koju bi zaradila u kafani sam štekala, da imam para kada se vratim u Bosnu. Tu sam radila 2 puta po 3 mjeseca, koliko sam mogla ostati bez radne vize.“
Po povratku iz Njemačke, Valentina se počela aktivno djeovati u polju kulture. Međutim, od kulture se nije moglo živjeti, i gledala je na taj posao kao na hobi, koji je postajao sve važniji dio njene ličnosti.
Tokom 2019-ste godine Valentina je našla posao u Hrvatskoj tokom ljetne sezone. Kaže da je posao bio naporan ali da je dobro zarađivala i da je bila prijavljena svo vrijeme. „Poslodavci su bili maksimalno korektni i sve je bilo apsolutno po zakonu i dogovoru. Iako sam htjela da nastavim sa istim poslom iduću sezonu, pandemija Covid-19 me je spriječila“.
Pored konstantnog napretka i djelovanja u kulturi, Valentina se počela zanimati i za multimedijalnu produkciju i sticati nova znanja i na tom polju. „Sa prijateljem i lokalnom aktivističkom organizacijom sam počela raditi na produkciji podkasta, tada sam učila dosta o video produkciji. Organizujemo ekipu i radimo.“
Ova kreativna i motivisana ekipa je uskoro postala popularna u Bosni. Organizovali brojne kulturne dogadaje i imali izvrsne rezultate. Valentina se nikada nije bojala nepoznatog, radila je i sticala znanja u hodu. Radila je na poslovima stejdž, bekstejdž menagera, tonca, tehničara, radila je rasvjetu i slične poslove tehničke prirode koje prema stereotipima žene ne rade. „Onda mi se znalo desiti kada dogovaramo neki posao ja kažem ja ću radit to, to i to, što je podrazumijevalo sve te neke tehničke stvar, zvuk, video itd. Onda me pogledaju sa sumnjom kao nema šanse da ti to sve znaš. Kako druže ne znam?!“
Valentina kaže da bi svaki rad dokumentovala na društvenim mrežama, što će joj poslužiti kao referenca za pristup producenskom poslu unutar velike medijske kuće. „Prijavila sam se bez ikakvog poznanstva na taj posao i priložila opus svog djelovanja. Pozvali su me na razgovor. Tu me je poslužilo i znanje iz raznih umjetničkih pravaca, jer je razgovor podrazumjevao testiranja iz opšte kulture ali turgo folk scene. „Pošto tu muziku slabo slušam taj dio sam morala naučiti. To su bila pitanja tipa: ‘Koliko godina ima Jelena Karleuša?“
Počela je da radi taj posao 2021. godine. Za koji se sama izborila. Danas kaže da obzirom na njeno široko znanje, često joj se dešavaju situacije u kojima joj se delegiraju poslovi i koji nisu u njenom ugovoru. „Moraš da radiš i to je sve. Nema tu puno prostora za razgovor oko ugovora i dogovora“. Valentina kaže da bez obzira na sve samo gleda naprijed, radi i da joj je bitno da nastavi da uči iz dana u dan.
Spram svog ukupnog iskustva, ističe da je hijerarhijska struktura u poslu ta koja često dovodi ljude do nezadovoljstva i da iz nje nastaju situacije mobinga, jer su često na pozicijama ljudi koji nisu obučeni da rukovode kolektivom. Horizintalne strukture se čine puno efikasnijim, smatra Valentina, jer su radnici zadovoljniji, u takvoj strukturi nema mjesta za ego.
Ipak kao poslijedica svakodnevne ekonomske borbe Valentina se danas suočava sa narušenim zdravljem, kako fizičkim tako i psihičkim. Pored hroničnih oboljenja, razvila je i anksioznost. Smatra da je uspjela da prođe kroz sve ove situacije solidarnim samoorganizovanjem i kreativnim radom koji joj je pomogao da izraste u bitnu umjetničku figuru na sceni BiH.
Od 90tih stanovnici BiH svjedoče propadanju socijalističkih oblika solidarnosti koji sada već pripadaju prošlosti i sve manju državnu pomoć, prisutnost i zaštitu. Suočeni su sa brojnim i različitim nestabilnim situacijama koje generišu niz nepoželjnih događaja, a često su i bez znanja niti alata koji su potrebni kako bi se borili sa surovo realnošću neokapitalizma. Na taj način većina stanovništva postaje sve više marginalizirana, usamljena, ušutkana i prepuštena, često, nestručnim i nedobronamjernim odlukama nekolicine moćnika, predstavnika sive eminencije.
Situacije u kojoj jedna firma može da ima jednog ili više prijavljenih ili stalnih radnika, kako bi se osigurao tehnički kontinuitet ali i još veći broj neprijavljenih radnika, opisuje realnu sliku uslova rada širom BiH. Ovu sliku nadopunjavaju i radnici koji rade bez socijalne i zdravstvene zaštite, kao što su mladi pripravnici i pripravnice, te probni radnici i radnice, a koji imaju značajnu fluktuaciju.
Mnoge i mnogi koji su marljivo radili i prolazili kroz mnogostruka izrabljavanja, omalovažavanja, psihička, pa nekada fizička ili seksualna nasilja tokom svoje ‘karijere’ i bili primorani da rade na crno, neće steći uslove za realizaciju penzije. Kako će mnogobrojni stanovnici BiH dočekati i živjeti starost? Da li će država, koja je ako ništa svojim nedjelovanjem omogućila ovu situaciju, iznaći neko riješenje? Ili ćemo ipak riješenja morati iznalaziti sami? Da li možemo crpiti inspiraciju iz Valentininog životnog puta i djelovati u pravcu solidarnog samoorganiziovanja i biti jedni drugima oslonac? Ostaju otvorena pitanja za mnoge od nas.
Izvor: www.mreza-mira.net
