Dvije žene pod jednim krovom
Mostarke Jasna Rebac i Mirna Mezit u svom se gradu svaka na svoj način, a opet zajedno, bore za inkluzivnije društvo, postavljajući pred sebe najteži zadatak – mijenjanje svijesti ljudi o tome šta znači biti osoba sa invaliditetom.
Ovoj borbi s vjetrenjačama posvetile su karijere i život. Mirna je direktorica Javne ustanove Centra za djecu i omladinu sa posebnim potrebama Los Rosales, a Jasna predsjednica Udruženja mladih Ružičnjak – Los Rosales. Svoje bitke biju pod istim krovom, jer Ružičnjak svoje prostorije ima upravo u Centru Los Rosales.
„Naša saradnja je svakodnevna, strateški usmjerena, konstruktivna i u interesu osoba sa invaliditetom. Princip zaštite ljudskih prava je temelj te saradnje. Iako kompleksna situacija u našoj zajednici sve više otežava naš rad i smetnja je više nego podsticaj, prevazilazimo to poštenim, transparentnim i upornim radom. Malim pomacima ka boljem, vjerujući u uspjeh“, kaže Jasna i dodaje da uprkos svemu svoj Mostar nosi u srcu i bez njega ne može disati punim plućima.
Osobe sa nvaliditetom treba da rade
Ovo je udruženje osnovalo socijalno preduzeće – Radin – koje danas zapošljava 21 osobu, uz podršku Federalnog Fonda za zapošljavanje i rehabilitaciju osoba sa invaliditetom, roditelja, cijelog tima Ružičnjaka, Centra Los Rosales, privatnog i civilnog sektora, te pojedinaca.
„Mi ciljamo brojnijem zapošljavanju osoba sa invaliditetom, posebno mladih, na otvorenom tržištu rada. Moramo im omogućiti bolju podršku u obrazovanju, praćenju i provedbi prve prakse za tražene poslove, u skladu sa njihovim mogućnostima. Budućnost društva jednakih prilika je da i ova kategorija stanovništva živi od vlasitog rada“, dodaje Jasna.
Budući da Mostar nije više grad kakav je bio, te da život u njemu nije lak i jednostavan, a upravo zbog svoje velike ljubavi prema rodnom gradu Mirna kaže da je ljuta i nezadovoljna:
”Mostar je i sada i zauvijek za mene najljepši grad na svijetu, ali nema onu dušu koju je nekad imao. Moram istaći da je upravo Centar Los Rosales ponekad možda i jedini primjer pozitivnog života u Mostaru, jer živimo i dišemo svakodnevnicu, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu – uvažavanjem različitosti u svakom smislu te riječi i doživljavanjem različitosti kao prednosti, a ne smetnjom ili nedostatkom.”
Iako je Jasna imala zavidnu karijeru u Hrvatskoj, a Mirna univerzitetsko obrazovanje u Norveškoj, obje su se rado vratile svom rodnom kraju gdje neumorno ruše stereotipe i obrazuju, obrazuju, obrazuju…
”Iako sam majka dva sina, ja imam 142 djece. Centar je javna ustanova koja svakodnevno odgaja, obrazuje, rehabilituje i socijalizira trenutno 140 korisnika i djece sa područja cijelog HNK bez bilo kakve diskriminacije. U fokusu nam je uvijek dijete, odnosno mladi, jer ih posmatramo, usmjeravamo i njegujemo ga kao pupoljke koji će se razviti u divnu ružu i pokazati nam punu ljepotu svog unutarnjeg „ja“. Specifičnost rada u Centru je ta što se ovdje odgajaju, obrazuju, rehabilitiraju, radno osposobljavaju i socijaliziraju djeca i mladi od 2 do 45 godina starosti. Oni su raspoređeni u više segmenata rada: vrtić, osnovna škola, radno-rehabilitacione radionice i rezidentni smještaj. Svaki od ovih segmenata ima svoj program rada”, objašnjava Mirna.
Inkluzija je proces
S druge strane, nastavlja dalje Jasna, stoji Ružičnjak, kao most između potreba i resursa kad su osobe sa invaliditetom u pitanju: „Osobe sa invaliditetom trebaju mogućnost za dobar odgoj, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, ortopedska pomagala, trebaju POSAO i žele da rade. Zbog toga je naša uloga da gradimo neobičan model simbioze vladinog (nositelja vlasti ) i civilnog (udruženja, organizacije) sektora. Tu harmoniju teško gradimo, ali je gradimo.“
Ističići kako je za Mostar vežu svi privatni i profesionalni uspjesi i da je to grad gdje su je, kako kaže, prepoznavali i u tami i na svjetlu, odlučna je da svome gradu pokloni bespoštednu borbu za bolju budućnost. Ova dobitnica Ordena Kralja Španije za životno djelo, u poratnom se periodu vratila u BiH iz Hrvatske i gradila Centar Los Rosales sa timom entuzijasta i novcem španskih poreskih obveznika. Nakon 12 godina vođenja Centra, tu je ulogu preuzela naša druga sagovornica, Mirna Mezit, koja je svom poslu predana na isti način – u potpunosti. Danas ove dvije Mostarke u potpunoj simbiozi djeluju na polju obrazovanja i stvaranja prilika za osobe sa ivaliditetom u Hercegovačko Neretvanskom kantonu. Slažu se da socijalna inkluzija neće nikada u cjelosti biti postignuta, jer inkluzija je proces i mijenja se, međutim ističu da je upravo zbog toga važna i značajna svaka mala promjena na bolje koja se desi.
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
