U proteklim godinama usvojeni su zakoni koji regulišu poziciju i prava civilnih žrtava rata i žrtava ratne torture na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iako zakoni pružaju osnovni okvir i određene oblike zaštite prava žrtava iz navedenih kategorija, tokom procesa donošenja i sprovođenja zakona, uključujući i Zakon o žrtvama ratne torture Republike Srpske, primijećeni su različiti izazovi i problemi koji utiču na ostvarivanje prava i adekvatnu primjenu Zakona u praksi.
Ovaj izvještaj se konkretno bavi analizom primjene Zakona koji je usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srpske 21. juna 2018. godine, a stupio je na snagu 5. oktobra 2018. godine. Kako je navedeno u članu 2, Zakon je nastojao da omogući svim žrtvama koje žive ili koje su živjele u Republici Srpskoj da dobiju satisfakciju i mjere reparacija za torturu koju su preživjele. Iako se u Zakonu naglašavaju principi nediskriminacije, i etničke i polne, posebno ističući ravnotežu između privatnog interesa i društvenih mogućnosti, analiza je pokazala da se ovi principi ne poštuju u praksi primjene Zakona. Postoji očigledna potreba za poboljšanjem zakonskih prava koja se odnose na žrtve ratne torture, na šta godinama ukazuju kako žrtve i udruženja žrtava tako i akteri iz nevladinog sektora i pravni stručnjaci.
Kao ključni problem gotovo svi učesnici u istraživanju istakli su činjenicu da je zakonski petogodišnji rok za podnošenje zahtjeva za status žrtve ratne torture istekao a da postoji dio žrtava, uključujući preživjele ratnog seksualnog nasilja, koji se nije odvažio da podnese zahtjev. Takođe, insistiranje na postojanju roka od strane entitetske vlasti nije u skladu sa Konvencijom UN-a protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka koja obavezuje i RS kao jednu od ustavno definisanih administrativnih jedinica BiH.
Kompletnu analizu možete pročitati ili preuzeti klikom ovdje.
