Novinarka Rubina Čengić posjetila je desetak škola u BiH krajem prošle godine. U ovom članku piše o svom iskustvu i pripremama.
foto: Osnovna škola ”Isak Samakovlija”
Obišla sam desetak osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini (BiH) tokom novembra i decembra 2023. godine i sa učenicima i učenicama razgovarala o medijskoj pismenosti. Časove od petog osnovne do četvrtog razreda srednje škole i gimnazije u Sarajevu, Kaknju, Visokom, Maglaju, Zenici i Brezi održala sam u saradnji sa Mediacentrom iz Sarajeva, a uz podršku Vlade Republike Češke.
Škole smo birali na osnovu ranije saradnje Mediacentra s pojedinim nastavnicima i nastavnicama, a u okviru projekta „Pametno korištenje medija: Izgradnja otpornosti na dezinformacije”, koji ima za cilj ponuditi inovativna rješenja za edukaciju roditelja i djece o dobrim medijskim navikama i o ulozi profesionalnih medija u društvu.
Nastavnici i nastavnice koje smo kontaktirali su bili predusretljivi i sretni da učenicima i učenicama ponude drugačiji sadržaj. U nekim školama posjete su održane kao jedan školski čas na kraju dana ili u sredini nastave u jednom razredu ili sa učenicima iz dva razrade, a u drugima pak tokom novinarske ili sekcije za medijsku pismenost. Na pojedinim časovima prisutni su bili nastavnici i nastavnice maternjeg jezika, historije, psihologije, a u par škola direktori i direktorice.
Za časove sam se pripremala tako što sam čitala mnogo o medijskoj pismenosti. Pogledala sam web stranice medijskapismenost.hr i medijskapismenost.ba i prisjećala se svojih profesionalnih dilema i razgovora s mladima različitog uzrasta kako bih izlaganja prilagodila učenicima i učenicama da im budu privlačnija i razumljivija.
Prisjećala sam se seminara koje sam pohađala i stalno se pitala “Zašto je to važno” – pitanje koje smatram najvažnijim za svakog novinara i novinarku.
Bila sam ponosna što imam priliku da mladima predstavim medije i medijsku pismenost i sretna što postoji mogućnost da saznaju bar nešto o ovoj temi. Nakon tih časova možda oni više neće živjeti u uvjerenju da su komentari na društvenim mrežama relevantan izvor informacija i možda će znati da razlikuju odgovorne i neodgovorne medije.
Onda će ono što napišemo moje kolege i kolegice i ja, a koji se trudimo da budemo odgovorni, imati veće šanse da bude primijećeno i pročitano.
Sadržaj časova: Razumijevanje medija
Časove sam koncipirala u tri cjeline: osnovno znanje i razumijevanje o medijima, medijska pismenost i društvene mreže.
Počinjala sam sa pitanjima šta učenici i učenice znaju i misle o novinarstvu i medijima. Saznala sam da mlađi mahom ne prate medije i o medijima ne znaju ništa. Jedan osnovac je rekao da su „u njegovoj staroj školi nešto pričali o tome, ali se ne sjeća šta tačno“.
Pojedini su govorili da su novinari i novinarke ljudi koji sakupljaju informacije, a tek poneko da pogleda vijesti s roditeljima, zbog čega znaju za N1 i FTV. Mlađi su slijegali ramenima na pitanje da li njihovi roditelji vjeruju medijima, a neko je rekao da roditelji često govore da „mediji lažu“.
Saznala sam da stariji učenici i učenice uglavnom prate društvene mreže, a rijetko portale. Poneko tek prati Klix.ba i portal Crna hronika, a mali broj njih tu i tamo pogleda neku vijest.
Nastojala sam u prvom dijelu pojasniti zadaću medija, te objasniti šta je impressum, jasna slika medijskog vlasništva, pouzdana i provjerena informacija, šta su javni interes i pet ključnih novinarskih pitanja. Da na osnovu te “široke slike” koju nude mediji, oni sami trebaju da donose odluke i zaključke, a ne da im mediji nameću šta da misle. Objasnila sam i da zabava mora biti dobro osmišljena zbog čega, naprimjer, i reality programi mogu biti opasni jer nose rizik manipulacije.
Medijska pismenost kao dio brige o sebi
Medijsku pismenost sam predstavila kao skup znanja i vještina koje im pomažu da prepoznaju kada nešto nije u skladu s obavezama medija i u javnom interesu, ali i da donose informisane odluke. Objasila sam da je medijska pismenost dio brige o sebi jer niko ne voli da živi „u mraku“ ili da bude „naveden na pogrešan put“.
Medijsku pismenost sam im pokušala približiti i kroz značaj lektira. Pitala sam ih zašto čitaju lektire, očekujući da će odgovoriti da to čine i zbog emotivne pismenosti, upoznavanja različitih situacija, ljudi i društvenih prilika, ali takve odgovore nisam dobila.
Koristila sam, kao primjer, izmišljenu situaciju u kojoj vlasnik nekog lanca prodavnica ili fabrike koja prodaje flaširanu vodu ima medij. Na pitanje šta bi uradili da jedan medij počne objavljivati vijesti da je voda iz česme zagađena, odgovorili su da bi kupovali flaširanu vodu. Zatim sam ih pitala šta ako bi drugi mediji objavili da je analiza pokazala da je voda ispravna, ali da prvi i dalje izvještava da je voda zagađena. Odgovorili su da bi i dalje kupovali vodu u flašama. A šta ako bi znali da je vlasnik medija koji izvještava o zagađenoj vodi vlasnik nekog lanca prodavnica ili fabrike koja prodaje flaširanu vodu? Malo su se smijali, ali su shvatili da mediji mogu objaviti netačne informacije u svom interesu i mogu manipulisati.
Pokazala sam im i veoma staru ali ilustrativnu nagrađivanu Guardianovu reklamu iz 1986. “Points of view” – tačke gledišta. U njoj jedan skinhead na cesti izgleda kao da će prolazniku ukrasti aktovku, ali zadnji kadar pokazuje da on zapravo pokušava spasiti prolaznika jer se zgrada pored njega obrušava. Imali su napočetku stereotipne pretpostavke – iako nisu znali za riječ stereotip – a njihovi osmijesi i reakcija nakon cijele slike su pokazali da su iznenađeni porukom.
Za vještačku inteligenciju su čuli ali nisu znali za njene zloupotrebe. Ispričala sam za slučaj zloupotrebe vještačke inteligencije u Srbiji u kojoj je umjetna inteligencija proizvela glas identičan glasu jednog političara. U montaži je glas usklađen sa govorom tijela, ali je govor bio potpuno izmišljen i suprotan stavovima tog političara.
Jedan osnovac je pitao „da li je to bilo nešto s Vučićem“, a u jednoj srednjoj školi je učenica pitala „zašto država nešto ne poduzme da se to spriječi“.
Objasnila sam da oni i njihovi roditelji mogu da prijave medije koji koriste ovakve manipulacije ili objavljuju neistine. Rekla sam da je to dio medijske pismenosti i građanske odgovornosti jer su prepoznali zloupotrebu i učinili nešto da sebe i druge zaštite od budućih zloupotreba. Na ovo nisu imali komentara ni pitanja.
Svidjeli su im se i pojedini primjeri sa portala Raskrinkavanje.ba koji se mogu koristiti da se objasne načini manipulacije informacijama i fotografijama.
Glasno bi se smijali ili mangupski uzvikivali „jaooo“, ali mislim da im je pojam zloupotrebe medija i dalje dalek. Ne mogu brzo i lako da povežu fenomen realityja, video-igrice ili prikrivene reklame sa medijima, informisanjem, komunikacijama i zloupotrebama.
Društvene mreže kao izvor informacija djeci
Treći dio naših časova bili su razgovori o društvenim mrežama. Svi imaju profile na društvenim mrežama i na njima provode mnogo vremena: osnovci na Snapchatu i često Instagramu ili Facebooku, a srednjoškolci na Facebooku i Instagramu. Prate objave, najčešće komentare koji su im, i u osnovnoj i srednjoj školi, izvor informacija i alat pomoću kojeg mogu provjeriti svoje mišljenje. Na opasku da tuđa mišljenja ne moraju biti utemeljena, tačna ili informisana, nisu imali komentara. Rijetki su rekli da komentare “možda ipak piše neko ko zna nešto o temi kojom se bavi komentar”.
Pričala sam kako su mnogi sadržaji samo reklama koja ima cilj da utiče na njihove odluke, da iza jedne objavljene fotografije stoje stotine snimljenih fotografija. Objasnila sam da na internetu stare fotografije mogu biti predstavljene kao nove. Kao primjere sam navodila sliku gradonačelnika Londona kako čeka autobus, ali deset godina ranije kada nije bio gradonačelnik, i sliku medvjeda koji šeta ulicama podgrmečkih sela, a zapravo je snimljen u Poljskoj sedam godina ranije. Pažljivo su slušali, bez komentara.
Malo smo razgovarali kako koriste internet za učenje ili prezentacije koje pripremaju za različite predmete. Mnogi koriste Wikipediju, ali i generalno „pretražuju“, a više osnovaca je reklo da najradije pitaju roditelje.
Na pitanje da li znaju da je moguće promijeniti podatke na Wikipediji ili da postoje web stranice koje izgledaju sasvim uvjerljivo a objavljuju neistine, neprovjerene informacije i teorije zavjere, rekli su da su nešto čuli o tome, ali ne mnogo.
U jednoj školi nastavnik je zamolio da više razgovaramo o komunikaciji na društvenim mrežama jer pojedine grupe učenika imaju „problem“. Neko je objavljivao uvredljive sadržaje o drugarima, pa se to pretvorilo u svađu u školi. Učenicima sam objasnila da su na društvenim mrežama oni medij, da sa objavama postaju otvoreni za cijeli svijet, te da je jako važno da paze na govor mržnje, huškanje, uvrede i psovke.
Govorili smo i o privatnosti i zloupotrebama podataka: da im se mogu javiti osobe sa lažnim imenom i s lažnog profila, da im mogu ukrasti identitet. Pojedinci su komentarisali da se to njima ne može desiti jer imaju zatvorene profile. Na komentar da neko može zloupotrijebiti njihovo povjerenje, praviti screenshotove njihovog profila i to dalje dijeliti, nisu imali odgovor.
U školama se malo govori o medijima
Iz pitanja učenika i učenica, te njihovih reakcija sam shvatila da se u školama ne razgovara o medijima, o društvenim mrežama, a čini mi se da se malo razgovara i o elementima komunikacijske kulture.
Nastavnici i nastavnice koji vode novinarske i sekcije medijske pismenosti ne kriju da im nedostaje znanja o ovoj temi jer nisu na svom terenu. Cijene da bi posjeta nekoj medijskoj kući, po mogućnosti televiziji, bila atraktivan sadržaj za njihove učenike i učenice. Voditeljica novinarske sekcije u jednoj srednjoj školi čak planira da sekciju poveže sa lokalnom radio stanicom i da učenici i učenice dobiju svoj termin u programu. Većina nastavnika i nastavnica su ove časove vidjeli kao dio neformalnog učenja ili su rekli da su posjete predstavnice Mediacentra školama velika čast koja im je ukazana.
Entuzijazam i želja za učenjem o medijskoj pismenosti pak nije u svim školama jednaka. U jednoj mi je školski autoritet skrenuo pažnju da lijepo pričam, ali da ovo nije vrijeme kada treba imati svoje mišljenje ili kada djeca treba da imaju svoje mišljenje.
Ovo je vrijeme u kojem medijska pismenost kao skup znanja i vještina za prepoznavanje neistinitih informacija i manipulacija bi svakom svjesnom pojedincu i pojedinki trebala biti sastavni dio brige o sebe. I ona mora nužno postati dio školske nastave.
Tekst je objavljen kroz projekat “Pametno korištenje medija: izgradnja otpornosti na dezinformacije kroz usmjerene obuke za novinare, nastavnike i širu javnost”, koji implementira Fondacija Mediacentar u partnerstvu s organizacijom “Transitions” iz Praga, uz finansijsku podršku Programa za promociju tranzicije Vlade Republike Češke.
Izvor: media.ba
