Hrvatski biznismen Saša Cvetojević je bio jedan od govornika trećeg Samita poslovnih anđela, koji je 30. i 31. oktobra održan u Sarajevu, i to u organizaciji Fondacije 787 i Mreže poslovnih anđela u Bosni i Hercegovini (BHBAN).
Cvetojević je poduzetnik s višegodišnjim iskustvom u nekoliko djelatnosti – zdravstvu, mobilnim telekomunikacijama i distribuciji robe široke potrošnje. I sam se okušao kao poslovni anđeo, tj. investirao je u visokorizične startup kompanije, među kojima su one koje su se etablirale na domaćem i stranom tržištu. Otuda je jasno zašto je dobio poziv organizatora sarajevskog Samita poslovnih anđela, čiji su eminentni govornici iz cijelog svijeta.
U intervjuu za Klix.ba je govorio o tome kako je napravio grešku, neinvestirajući u hrvatski startup koji je napravio globalni bum. Objasnio je svoj kritički odnos prema porezu kao takvom, a koji je dobrim dijelom određen njegovim učešćem u radu pojedinih državnih tijela u Hrvatskoj.
Teme razgovora sa Cvetojevićem, koji je i direktor logističke kompanije Insako, bile su i biznis na postjugoslavenskim prostorima, kao i Elon Musk.
U tekstu za portal Poslovni dnevnik napisali ste da skup lični automobil i jeftin business ne idu skupa i obratno. Da li i dalje mislite tako i šta mislite pod tim?
Kada sam počinjao 1990-ih godina, i to je danas vrlo često u jugoistočnoj Evropi, ljudi vole pokazivati – showing off. Misle da je bitno doći nekim “nabrijanim” automobilom, BMW-om ili nečim slično, a s druge strane njihov business ne pokazuje sliku koja se slaže s tim.
Uvijek mi je bilo neuobičajeno i uvijek se tako pokazalo da neko ko zaradi prve novce, te novce “trpa” u dobar automobil, a firma im kasnije nije opstala. U početku uvijek treba biti skromniji, treba biti u skladu sa svojim mogućnostima, a kasnije, kada se firma razvije, onda postoje mogućnosti i za bolji automobil.
Uvijek postoje priče poput one o osnivaču kompanije IKEA Ingvaru Kampardu da je vozio starog Mercedesa, ali to su najčešće priče za PR.
Poslovica je da odijelo ne čini čovjeka, ali ustvari čini. Pa tako na startup konferenciju ne trebam doći u najboljem odijelu i kravati, već odjeven u nekom opuštenijem stilu. No, kada radite u banci u londonskom Cityju (jednom od finansijskih centara svijeta) bilo bi neprimjereno doći odjeven ovako kao što sam ja sada odjeven.
Mi u Hrvatskoj, a vjerujem i ovdje u Bosni i Hercegovini se često volimo pokazivati nekim statusnim simbolima, a to na početku možda i nije primjereno.
To znate i iz ličnog iskustva?
Tako je. Išao sam nekim redoslijedom – vozio sam sve što mi je palo pod ruku dok firma nije nešto stasala. U početku multitaskaš – nemaš novi viljuškar, novi kamion itd. Moj prvi kombi za distribuciju je bio stariji od mene, stari Volkswagen, ali je vozio. Ponekad bi se vozio, ponekad bi ga gurali.
U javnim istupima vrlo kritički govorite o porezima – zašto?
To nije došlo preko noći. U početku sam kao dobar dio građana i poduzetnika propitivao način na koji se troše “naši” novci. Često da bi ono što govorite imalo odjek, morate ridikulizirati stvari jer kada govorite jednostavno i pristojno, niko vas ne doživljava.
Bio sam u različitim odborima pri vladi, vezano za zdravstvo. Tu se mnogo raspravljalo i utjecalo na potrošnju javnog novca. Kada sam vidio kako se novac bestijalno “spaljuje”, a ne troši, pokušavajući da na to utječem, shvatio sam da nije bilo odgovora.
Mislio sam da političari to ne razumiju, a onda sam shvatio da im baš takav način odgovara da izvuku što više od građana i poduzetnika te da to bez ikakve transparentnosti doslovno “spale”. Primjer za to jeste da nekakva ministarstva i javne firme krajem godine naručuju besmislene stvari – mijenjaju nove tepihe, kupuju nekakve zalihe samo da im naredne godine ne bi smanjili budžet.
Shvativši da upozorenja na takve modele ne daju rezultate, onda sam počeo govoriti o tome da je bolje da oni manje otimaju, pa kasnije dijele. Neko ko je protivnik takvog stava će pitati šta je s javnim uslugama i dobrima, ali ne pričamo o tome. To je jedna stvar, a druga stvar je kada nema dana bez afere, u kojoj su toliko inovativni u iznalaženju načina kako da te novce, ne da potroše, nego da “spale” – ubiju kravu, ne zbog odreska, već zbog papka.
Evoluiralo je moje razmišljanje – smatram da su porezi nužno zlo i da država, koja se loše brine o našim sredstvima, trebala bi manje uzimati, odnosno ostavljati više građanima i poduzetnicima koji su to stvorili i koji su dokazali da to znaju pametnije upotrijebiti.
Prije nekoliko mjeseci, što je odjeknulo u javnosti, lansirao sam tezu da porezni novac nije naš novac, zbog čega je bilo strašno puno napada na mene. Moj novac je ono što imam u džepu i na računu, ono čime ja raspolažem. U onom trenutku kada više ne mogu raspolagati, iz bilo kojih razloga, to više nije moj novac.
Cvetojević: Porezni novac nije naš novac (Foto: V. D./Klix.ba)
Moramo se više potruditi da nama ostane više našeg novca. Porezni novac nije naš sve dok neki političar može njime raspolagati, a pritom je kontrola te potrošnje minimalna ili uopće ne postoji. Samo se mogu boriti, ne da političara ubijedim ili objasnim da to treba pametnije trošiti, nego da spriječim da uzme više.
Da li ste saglasni da je na našim, postjugoslavenskim prostorima, veliki broj ljudi koji ne znaju upravljati svojim novcem i vremenom? Ukoliko jeste, zašto je to tako?
Možda je to neka generalizacija koja se ogleda i kroz viceve o Crnogorcima, Bosancima itd. No, i na primjeru Samita poslovnih anđela u Sarajevu vidimo da to nije uvijek tako. Itekako na ovim prostorima postoje oni koji znaju raspolagati resursima, a ekonomija je nauka koja se bavi upravljanjem resursima. Samo je pitanje ko to radi bolje.
U privatnom sektoru je dokazano da postoje oni koji vrlo dobro znaju upravljati oskudnim resursima i da iz jako malo stvore jako puno. S druge strane je dokazano da država može iz jako puno stvoriti jako malo. Naravno, u javnom sektoru postoje oni koji rade jako dobar posao, ali su oni rijetki. I u privatnom sektoru postoji oni koji su promašaj, samo što oni to ne žele priznati.
Moramo priznati da onaj ko je znao stvoriti prije i znao se brinuti oko nečega svoga, sigurno je znao dobro raspolagati, a to nisu samo novci.
Imaju li mladi veću “poduzetničku žicu” u odnosu na starije generacije ili je situacija po tom pitanju ostala nepromijenjena? Da li događaji poput ovog samita odgajaju nove poduzetničke generacije?
Ovakvi događaji sigurno pomažu. U Hrvatskoj smo puno radili i radimo na tome da se promijeni percepcija o poduzetništvu. Nisam toliko upućen u situaciju u Bosni i Hercegovini, ali u Hrvatskoj do prije pet-deset godina je bilo uvredljivo reći da si privatnik, da se želi raditi kod privatnika jer “radit ću u struci”, šta god to značilo. To su vremena koja su iza nas.
Ljudi mijenjaju poslove, karijere, školovali su se za jedno, ali stvari brzo zastarjevaju. Poduzetništvo je nešto što je opcija nekome ko je mlad, ali ne mlad godinama, već mlad duhom, nekome ko želi da nešto sam napravi i da ostvari svoje potencijale.
Jako je bitno, i to radi i ovaj samit, promijeniti percepciju o tim ljudima – sutradan kada vaša majka ili baka pije kafu s komšinicama ne mora reći da radite kod “nekog privatnika”, već da radite u privatnoj kompaniji i da im na to odgovore da je to lijepo. Nije samo smisao zaposliti se u npr. elektroprivredi jer postoje druge opcije.
Kako se dogodilo da vam neulaganje u kompaniju Rimac bude najveći poslovni promašaj?
Još uvijek imam taj email, u kojem me je Mate Rimac pristojno, poslovno pitao za investiciju. Tada smo se vrlo površno poznavali. Jednostavno je to za neme nekako bilo prerano. Bilo je riječi o investiciji od 100.000 eura, što bi uz inflaciju danas bilo kao da neko traži otprilike 200.000 eura. Nisam imao povjerenje u to da se takva stvar može izvesti u Hrvatskoj.
Cvetojević: Nisam vjerovao da je u Hrvatskoj moguće ono što je Rimac uradio (Foto: V. D./Klix.ba)
Nije da nisam imao povjerenja u Rimca, već Hrvatska nije imala nikakvu historiju automobilske industrije, uopće nije imala regulativu da neko radi za cijeli svijet. Bilo kakva regulativa o otvaranju bilo kakve tvornice u Hrvatskoj je noćna mora, a kamoli nečega što nikad niko nije vidio.
Tada je to bilo novo dijeljenje karata. Naime, ni Volkswagen tada nije imao saznanja o električnim automobilima, novim stvarima koje su se događale. To je bila prilika koju je Mate prilično dobro iskoristio – “zajahao” je na tom valu i napravio je svjetsko čudo.
Tada to nisam prepoznao, ali nisu ni moje kolege, nas 15 u grupi poslovnih anđela. Niko se nije usudio investirati i kladiti se na njega. Sada je sve jasno, ali lako je biti general poslije bitke.
Šta ste naučili iz te greške?
Naučio sam da ne valja reći nikad. Da bi sebi opravdao grešku, investirao sam u jedan drugi visokotehnološki startup koji nikada nije zaživio. No, srećom sam uspio povratiti taj novac. Da nisam imao prijašnje iskustvo, vjerovatno bih nastupio otvorenijeg uma i možda bih investirao u Rimca.
Da li u Hrvatskoj ili susjedstvu prepoznajete mladu kompaniju, neovisno o tome čime se bavi, koja bi mogla napraviti globalni bum kakav je napravio Rimac?
To je pitanje od 100 miliona eura. To me trebate pitati za pet godina. Postoje zanimljivi projekti, a neke od njih smo vidjeli na Samitu poslovnih anđela u Sarajevu. Zadatak poslovnih anđela, venture fondova i onih koji dijele državni/evropski novac jete da pokušaju pogoditi one prave, što je jedan od najtežih poslova i iznimno je rizično. Šanse da ćete promašiti su deset puta veće od toga da ćete pogoditi. To je takav business.
Zašto je Elon Musk najbogatiji čovjek na svijetu?
Veliki sam njegov fan bez obzira na njegove političke egzibicije. Vrlo bogati ljudi nisu komunicirali s javnošću. Većina poduzetnika, posebno u Evropi, ne daje izjave, a ako daju intevjue, onda će to biti vrlo uglađeno, s četiri-pet osoba iz PR-a koje će mu kazati šta da (ne) kaže.
Muskova komunikacija na Twitteru (X), i prije nego što ga je preuzeo, bila je vrlo direktna, zbog čega je trpio posljedice. Međutim, i on ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo ga izreći i ima pravo biti u krivu. Naravno, treba snositi posljedice za ono što kaže.
Ljudi žele čuti šta govori predsjednik ili biznismen koji zapošljava hiljade ljudi, a onda kada čuju, ne valja. Draže mi je čuti šta neko iskreno misli nego da to progovora njegov PR nekim saopćenjem ili nego političara koji ne kaže ništa.
Musk je neko ko ruši barijere i pomiče granice, a takvi ljudi su često tokom života neshvaćeni. Možda ćemo doseg onoga što je on radio vidjeti tek kasnije. On je čovjek s misijom, nije poduzetnik koji nešto radi zbog novca i to je dokazao mnogo puta. Želi ostvariti nešto što niko nije, a jedna od tih stvari je putovanje na Mars.
Cvetojević: Elon Musk je neko ko ruši barijere i pomiče granice (Foto: V. D./Klix.ba)
Njega najviše muči regulativa, u kojoj prednjače američke demokrate. Tom regulativom se koče njegovi projekti, što ne znači da ga je mazila administracija Donalda Trumpa. No, demokrati su očigledno prešli mjeru, preusmjerivši ga sa demokratske na republikansku stranu.
Musk i Trump sigurno nisu kompatibilni, nemaju isto razmišljanje, pa ni o električnim automobilima. Naprotiv. Trump je neko ko više naginje automobilima s motorima na unutrašnje sagorijevanje i ko će veću prednost dati General Motorsu (GM) i Fordu. To je radila i Bidenova administracija, i to u sklopu akta protiv inflacije, favorizirajući GM i Ford jer su imali sindikate. Musk je namjerno trpan prema dolje.
Ponižavan je na mnogo načina, a ima ego. Nije uopće pozvan na razgovor o elektrifikaciji Amerike i “spaljene” su milijarde dolara na uvođenje interneta u ruralne dijelove, a ništa nije napravljeno. S druge strane, Musk ima Starlink i niko ga nije pitao šta misli.
Kada se čovjek takvog kalibra doslovno preskače, na neki način ponižava, onda je jasno zašto je protiv demokrata. Spašava Boeing i NASA-u, a konstantno ga se spušta prema dolje, i to zbog toga što je izrazio svoje mišljenje i što je kupio Twitter, što je po meni glupa odluka.
Čovjek ima pravo da napravi šta hoće i da od Twittera napravi šta hoće. Puno je kontroverznih stvari, ali je to uvijek tako kada se radi tako nešto. Šta god neko mislio, za čovječanstvo je dobro što postoje ljudi poput Elona Muska jer ruše granice i ubrzavaju stvari.
Ubrzao je toliko različitih branši i to za toliko da bi nekima drugima trebala desetljeća. Svaki njegov projekat je životni projekat. Neki će reći da nije izumitelj poput Tesle koji je bio neshvaćen u svoje vrijeme. Musk je kontroverzan zbog svojih stavova, ali vjerovatno postoje razlozi zašto ima takve stavove.
Izvor: klix.ba
