Feminizam se često smatra jedinstvenom homogenom ideologijom kojom se ili podržava ili suprotstavlja. Međutim, od početka je pokret imao dvije strane.
Feminizam se često smatra jedinstvenom homogenom ideologijom kojom se ili podržava ili suprotstavlja. Međutim, od početka je pokret imao dvije strane.
Kao što je libertarijanka i feministička učenjakinja Wendy McElroy napisala u svom Freemanovom članku iz 1998. godine „ Individualistički feminizam: izgubljena tradicija “, u devetnaestom vijeku:
“Dvije osnovne tradicije feminizma koje su suštinski dovele u pitanje politički sistem bile su socijalistički feminizam, iz kojeg crpi savremeni radikalni feminizam, i individualistički feminizam, koji se ponekad naziva libertarijanskim feminizmom.”
Stoga bi se dvije strane pokreta mogle nazvati individualističkim feminizmom i kolektivističkim feminizmom , pri čemu potonji uključuje i “socijalistički feminizam” i njegovog nasljednika, današnji “rodni feminizam”.
Značenje jednakosti
Jedna od glavnih razlika između individualističkog feminizma i kolektivističkog feminizma je ono što svaka tradicija podrazumijeva pod „jednakošću“. Kako je McElroy napisao:
“Različite ideologije dviju tradicija ogledale su se u različitim pristupima jednakosti. Za socijalističke feministkinje, ‘jednakost’ je bila društveno-ekonomski pojam. Žene su mogle biti ravnopravne tek nakon što su privatna svojina i ekonomski odnosi koje je ono poticalo – odnosno kapitalizam – bili eliminisani.”
Socijalistički feminizam traži “jednakost ishoda” između muškaraca i žena. Ona smatra da je svaka nejednakost ishoda nužno rezultat dublje nejednakosti: neslaganja u moći koju održavaju kapitalizam privatnog vlasništva i njegove srodne institucije poput porodice. Ova dinamika moći postala je poznata kao “patrijarhat”.
Individualistički feminizam je takođe prepoznao razlike u moći, ali za njih nije krivio privatno vlasništvo – upravo suprotno. Problem je bio u tome što prava – uključujući prava privatne svojine – žena nisu bila dovoljno poštovana i zaštićena . Kako je McElroy napisao:
„Individualističke feministkinje su pristupile jednakosti na strožiji pravni način, pozivajući se na teoriju prirodnog prava. Željeli su da se individualna prava žena u potpunosti priznaju zakonima koji identično štite ličnost i privatnu imovinu muškaraca i žena. Izraz koji su oni favorizirali bio je “vlasništvo nad sobom”, što se odnosilo na moralnu jurisdikciju koju svako ljudsko biće ima nad svojim tijelom i nad proizvodima njegovog ili njenog rada.
Dakle, individualistički feminizam traži “jednakost” između muškaraca i žena u smislu jednakih prava i jednakosti pred zakonom. To postiže ukidanjem posebnih zakonskih invaliditeta nametnutih ženama i posebnih zakonskih privilegija (posebno onih nad ženama) koje se daju muškarcima.
To je bila i vrsta “jednakosti” koju je tražio i “ugnjetavanja” protiv koje se borio klasični liberalni pokret kada je ukinuo druge posebne pravne poteškoće (poput onih koje su nametnute kmetovima i robovima) i posebne zakonske privilegije (poput onih koje su dodijeljene feudalnim plemićima i robovima).
Zaista, individualistički feminizam se može smatrati jednostavno klasičnim liberalizmom u primjeni na prava žena. Kao što je Ludwig von Mises napisao:
„Ukoliko feminizam nastoji prilagoditi pravni položaj žene položaju muškarca, sve dok nastoji da joj ponudi pravnu i ekonomsku slobodu da se razvija i djeluje u skladu sa svojim sklonostima, željama i ekonomskim okolnostima – do sada je ništa više od ogranka velikog liberalnog pokreta, koji se zalaže za mirnu i slobodnu evoluciju.”
Kaste i sukobi
Taj klasični liberalni pokret revolucionirao je Zapad u 17., 18. i 19. vijeku. Stari poredak koji je srušio bio je sistem „kasta“, prema Mizesu. Kako je McElroy, u svom Freemanovom eseju iz 1997. godine “ Misesovo naslijeđe za feministkinje ”, objasnila:
“Mizes je statičke klase koje rade pod zakonskim ograničenjima nazvao ‘kastama’. Kaste nastaju kada se podignu zakonske barijere kako bi se ljudi učvrstili u klasu i spriječila društvena mobilnost. U socijalizmu je proširio ono što je mislio pod kastama, ili ‘članovima staleža’: ‘Imanja su bila pravne institucije, a ne ekonomski određene činjenice. Svaki čovjek je rođen na imanju i uglavnom je na njemu ostao do svoje smrti. . . . Neko je bio gospodar ili kmet, slobodan ili rob, gospodar zemlje ili vezan za nju, patricij ili plebejac, ne zato što je zauzimao određeni položaj u ekonomskom životu, već zato što je pripadao određenom posjedu.’ U suštini, kaste su legalne klase koje stvaraju statičko društvo.”
Tako su zakonske onesposobljenosti koje su nametnute ženama pretvorile spolove u „kaste“, a to je stvorilo sukob interesa između muškaraca i žena. Kao što je Mises napisao u svom eseju „ Sukob grupnih interesa “:
„Tako prevladava solidarnost interesa među svim pripadnicima kaste i sukob interesa među različitim kastama. Svaka privilegovana kasta ima za cilj postizanje novih privilegija i očuvanje starih. Svaka neprivilegovana kasta ima za cilj ukidanje svojih diskvalifikacija. Unutar kastinskog društva postoji nepomirljiv antagonizam između interesa različitih kasti.”
Klasična liberalna revolucija je ukinula većinu kastinskih razlika i tako promovirala harmoniju interesa koja se prirodno javlja u slobodnom društvu. Individualno feminističko ukidanje kastinskih razlika između muškaraca i žena bilo je glavni dio tog slavnog projekta.
Klasni rat i rodni sukob
Ali socijalisti, a posebno marksisti, pomogli su da se taj projekat izbaci iz kolosijeka tako što su pobrkali značenje „ugnjetavanja“. Marksistička teorija klasnog rata je uvidjela nerazrješivi sukob interesa između “inherentno opresivne” kapitalističke klase i “po prirodi potlačene” klase proletarijata, čak i kada te klase nisu bile pretvorene u kaste zakonskim privilegijama i invaliditetom.
Kako je McElroy objasnio, klasična liberalna filozofija, prema informacijama zdrave ekonomije, razotkriva ovu dogmu:
„Mizesova teorija o tome kako društvo funkcioniše zasniva se na klasičnoj liberalnoj misli, koja smatra da se saradnja dešava samo kada obe strane imaju koristi od razmjene. Zaista, sama percepcija koristi je ono što tjera svaku stranu da djeluje. Čak se i zloglasno neprijateljstvo između radnika i kapitalista rastvara u situaciji jednakih individualnih prava jer svaka grupa nema sposobnost da prisili drugu na saradnju. Tek kada se u razmjenu uvede sila, nužno nastaju grupni sukobi.”
Poput marksizma, rodni feminizam vidi inherentni sukob i ugnjetavanje, ne između kasti, već između klasa: posebno između muškaraca i žena. “Rodne feministkinje, napisao je McElroy, “redefinirale su suprotni spol u posebnu političku klasu čiji su interesi inherentno antagonistički prema ženama”. Stoga moderni rodni feminizam više duguje marksizmu i socijalističkom feminizmu nego klasičnom liberalizmu i individualističkom feminizmu, kako je McElroy elaborirao:
„Rodni feminizam se zasniva na različitim teorijama: [Cathrine] MacKinnon je ideologiju označila kao ‘postmarksističku’, što znači da usvaja mnoge aspekte marksizma, ali odbacuje njeno insistiranje da je ekonomski status, a ne rod, istaknuti politički faktor određivanje klase. Dakle, rodni feminizam uključuje takve socijalističke ideje kao što je ‘višak rada’, prema kojem se ljudska saradnja posmatra kao proces u kojem jedna grupa uzima koristi od druge grupe. Da bi se ispravila klasna nejednakost, potrebno je učiniti upravo ono na šta se slobodno tržište zaklinje – nasilno intervenisati kako bi se osigurao ‘socijalno pravedan’ ishod. Zakon mora djelovati u korist jedne klase nauštrb percipiranih vlastitih interesa druge klase. Konkretno, zakon mora djelovati u korist žena, koje su istorijski bile u nepovoljnom položaju, na račun muškaraca, koji su bili tlačitelji. Mizesijski rečeno, žene prestaju da budu klasa sa zajedničkim identitetom zasnovanim na karakteristikama i postaju kasta – grupa sa zajedničkim političkim i društvenim interesima koji su zakonski zaštićeni. Ovaj oblik intervencije oličen je mjerama kao što su afirmativna akcija i uporediva vrijednost.”
Dok individualistički feminizam traži jednaka prava ukidanjem zakonskih privilegija za muškarce i zakonskih invaliditeta za žene, kolektivistički rodni feminizam traži “jednakost ishoda” (ili “jednakost”) kroz državnu intervenciju, stvarajući tako nove zakonske privilegije za žene i nove pravne invalidnosti nametnute muškarcima. To je stvorilo nove kaste i nove kastinske sukobe: državno raspirivana bitka polova. Mizoginistička strana današnje “manozofere” dio je tog sukoba.
Možemo okončati rodni rat ako odbacimo kolektivizam – i kolektivistički feminizam i kolektivističku mizoginiju – i obnovimo veliku, ali uglavnom zaboravljenu tradiciju individualističkog feminizma koji je toliko učinio da oslobodi žene i civilizira muškarce. Kod žena i muškaraca, kao i kod svih ljudskih odnosa, kolektivizam i etatizam potiču mržnju i sukob, dok individualizam i sloboda rađaju ljubav i harmoniju.
Izvor: lonac.pro
