Piše: Vildana Džekman, mr. iur.
Grad Tuzla je jedan od najmnogoljudnijih kantona gdje živi preko 450.000 ljudi. Romi i Romkinje su takođe našli svoje mjesto u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Romi su najbrojnija nacionalna manjina u 71 opštini, a najveći broj Roma/kinja živi u Tuzli, oko 4.000 – 5.000. U Tuzli koja je jedan od većih bh. gradova od 2001. godine aktivno radi Udruženje žena Romkinja “Bolja Budućnost”. Priča o Udruženju bi bila malo “suha” da u nju ne unesemo malo žara. Taj žar i vjerovitu energiju godinama unosi aktivistkinja Indira Bajramović, direktorica istoimenog udruženja. Svi/e znamo Indiru. U slučaju da je ne poznajete, Tuzlu ne smijete zaobići dok je ne upoznate jer borbenost s kojom Indira kreće u svakodnevni boj afirmisati će i vas da se borite za svoje vizije.
Aktivno i na terenu, Indira je konstantno tamo gdje se odvija život i to u romskim naseljima. Kada odmara, ona telefonira i brine se da svaka Romkinja dobije potrebnu podršku, jer kako mi je više puta rekla “oni mene zovu, ja moram uskočiti.” To je taj Indin žar na početku ove priče, bez kojeg nema aktivizma niti dobrih akcija na lokalu. Ipak, poznavajući Indiru u njezinim humanitarnim, aktivističkim, pa i onim političkim borbama, uvijek sam se pitala ko je ustvari Indira i kako se ona našla u svijetu aktivizma.
Za sebe, Indira kaže da je žena, Romkinja, majka, nana, supruga, aktivistica za ljudska prava i na koncu i direktorica UŽR “Bolja Budućnost”.
Indira ističe da njezin aktivizam započinje još od osnovne škole jer se već tada zalagala za slabije, ganjala pravdu i borila se za jednakost.
Godine 1998.-e bila sam angažovana u jednoj „muškoj“ NVO i tako je počeo moj aktivizam i još kad sam vidjela kako se ophode prema ženama kada dođu u udruženje još čvršće sam riješila da se bavim ovim poslom i da pomažem prvenstveno ženama i djeci, ističe Indira.
Motivaciju za nove dane koje dolaze, Indira pronalazi u samim Romkinjama i njihovim borbama da se izbore s svakodnevnom višestrukom diskriminacijom. Ističe da je uvijek tu za njih i da joj se uvijek mogu obratiti.
Motivira me to što sam nekako u mogućnosti da budem njihov glas, da govorim u ime njih o problemima sa kojima se svakodnevno suočavaju, da govorim kolike su one heroine kad sve to izdrže. Stalno osluškujem i slušam od njih koje su to potrebe koje imaju i ako i sama znam sa čime se bore. Pored infrastrukture, socijalnih pitanja, zdravstvene zaštite, stambenog zbrinjavanja mislim da je najveći problem to što nisu zaposleni i nisu konkurentni na tržištu rada, što otežava položaj u kojem se nalaze jer siromaštvo je odavno prisutno u romskim zajednicama, zaključuje Indira.
Da udruženje aktivno osluškuje potrebe u lokalnoj zajednici, svjedoči i činjenica da su u mjestu Donje Petrovice, nedaleko od Tuzle asfaltirali put kako bi se omogućio pristup romskim porodicama koji tu žive. Zatim su zbog problema s kanalizacijom u romskoj zajednici Kiseljak nedaleko od Tuzle uradili kanalizacionu mrežu i priključke svih domaćinstava na istu. Indira navodi da je ranije kanalizacija stvarala brojne probleme jer su romske porodice bile izložene zaraznim bolestima zbog otvorene kanalizacije.
Nastavljaju dalje s lokalnim inicijativama. Prisjeća se Indira da su istoj romskoj zajednici uredili romsko mezarje koje je bilo jako zapušteno i napravili igralište za djecu, te tako prevenirali veliki broj smrtnih slučajeva djece jer su se igrali na ulici.
Cijelo vrijeme im pomažemo da idu na preglede kako bi preventivno djelovali na karcinom grlića materice i dojke. Pomažemo im u obrazovanju djece, nabavci školskog pribora, odjeće, obuće. Na razne načine pomažemo kako bi im olakšali težak život. Također smo ih ekonomski pomagali kako bi mogli sebi privrediti neki dinar i tako od svog rada doprinijeti porodici, ali što je važnije vratili smo dostojanstvo tim ljudima.
Podrška od strane nadležnih institucija je sporadična i zavisi od institucije do institucije. Prevenciju prakse ugovorenih brakova koja je ogroman problem romskih zajednica, udruženje riješava kroz dobru saradnju s nadležnim policijskim instancama i Centrima za socijalni rad. Indira naglašava da je prije nekoliko godina, CARE International Balkans podržao osnivanje međusektorskih radnih grupa koju zajedno čine predstavnici/e institucija i ženskih romskih udruženja. Nakon prestanka projekta ove grupe i dalje nastavljaju aktivan rad po pitanju socijalne inkluzije romskih zajednica.
Indirin rad, kao i rad svih aktivistkinja udruženja, bazira se na osiguranju uvjeta za Romkinje kako bi one nesmetano mogle ostvariti osnovna ljudska prava, te mlade Romkinje uključiti u obrazovni sistem kako bi postale konkurentne na tržištu rada. Indira smatra da im se jedino na ovaj način može vratiti samopoštovanje.
Za sopstveno najveće dostignuće Indira ističe pobjedu na Općinskom vijeću Tuzla, kao prve Romkinje u Bosni i Hercegovini koja se odvažila da se kandiduje kao nezavisna kandidatkinja.
Da se probudi u nekom drugom svijetu, Indira mi je rekla da bi opet bila humanitarka. Nijedan drugi odgovor nisam očekivala jer ta duša za altruizam egzistirati će bez obzira na okolnosti. Spavam mirno dok je još Indire i heroina koje u bh. društvu rade slične stvari. Indirina borba i žar da oslušne glas svake Romkinje je naša snaga. Tuzla je mjesto gdje sam našla vječnu prijateljicu koja je moj motiv za ustrajnost i pobjede. I za sam kraj ovog teksta, mogu samo reći “idemo dalje…”
*Vildana Džekman, mr. iur. dugogodišnja je aktivistkinja, feministkinja i borkinja za ženska ljudska prava. Magistrirala je međunarodno pravo na Pravnom fakultetu Univerzitetu u Sarajevu. Trenutno radi u njemačkoj organizaciji Help – Hilfe zur Selbsthilfe e.V. BH. Pisanje smatra dijelom lične, a i javne odgovornosti za mijenjanje društvene stvarnosti.
Email: vildana.dzekman@gmail.com
