Papuče iz radionice ” Životna pomoć” Udruženja oboljelih od cerebralne paralize i distrofije Bosansko – podrinjskog kantona prepoznate su po svom kvalitetu i van granica Bosne i Hercegovine. Udruženje se sprema za novi poduhvat, otvaranje veš praonice koju Goražde nema.
U prostorijama Udruženja oboljelih od cerebralne paralize i distrofije Bosansko – podrinjskog kantona, nakon kratkog ugodnog ćaskanja uz kafu dočekušu koje su povremeno prekidali posjetioci, saradnici i telefoni, što je kažu uobičajna slika na početku svakog radnog dana, u sobičku, prepunom registara u kojim je dokumentacija o realizovanim aktivnostima, radni sto i dvije stolice razgovaramo sa predsjednicom Udruženja Mirsadom Ćulov. Na samom početku prijatna gospođa autoritativno želi nešto razjasniti.
”Udruženje okuplja osobe sa cerebralnom paralizom i mišćnom distrofijom. Prvo želim da razgraničimo da to nisu osobe sa poteškoćama, nego osobe sa invaliditetom i naravno to nisu osobe sa posebnim potrebama nego osobe kao i sve zdrave sa normalnim potrebama”.
Mirsada Ćulov je aktivistkinja za ljudska prava, borkinja za prava osoba sa invalidetom, dobitnica nagrade Liderka za razvoj u Bosni i Hercegovini u kategoriji dostojanstven rad Ženskog foruma za razvoj WF4D. Nagradom kojom se odaje priznanje inspirativnim liderkama koje daju glas ženama širom Bosne i Hercegovine i brane vrijednosti humanosti i solidarnosti, ravnopravnosti, različitosti i inkluzije, održivog razvoja i demokratije bila je pozitivno iznenađena.
”U nekoj masi priznanja koja su dijeljena u našem gradu i šire, osobe sa invaliditetom se uopšte ne primijete izuzev u nekim momentima u oblasti sporta, ali i to se ne poštuje i ne prikaže dovoljno. Ovo je priznanje od žena koje su spoznale koliko ja dajem sebe za doprinos društvu i zajednici. Puno mi znači, veliko je”, kaže Mirsada Ćulov.
Goraždani i Goraždanke opisuju je riječima super, veliki borac, vrijedna, hrabra, uporna, odgovorna. Ipak stereotipi i predrasude s kojim se susreću sve osobe sa invaliditetom ni nju nisu zaobišli. Ne želi da govori o imenima, ukazuje kroz primjere na dobre i loše prakse prema osobama sa invaliditetom, bori se za sistemska rješenja.
”Znate, imala sam priliku da budem predložena za neko priznanje ovdje nekada i onda su neki čelni ljudi rekli ona je osoba sa invaliditetom, ma pusti gdje ćeš nju. Ono što je interesantno, i za ovu nagradu ja nisam predložena iz Goražda, iako sam imala podršku prijatelja. Predložila me gospođa iz Tuzle sa kojom smo radili na zajedničkim projektima. Bilo mi je fascinantno da me se sjeti žena iz Tuzle, a još više volim ovo priznanje zato što sam žena, a moju snagu su prepoznale žene”, navodi Ćulov.
Mirsada Ćulov, predsjednica UCPD BPK – Goražde
Aktuelna predsjednica Udruženja oboljelih od cerebralne paralize i distrofije Bosansko – podrinjskog kantona koje djeluje od 1996. godine u Udruženje je došla godinu nakon osnivanja. U to vrijeme jedina je imala završenu redovnu Srednju školu i bila najpokretljivija. U dva navrata bila je i sekretarka Udruženja koje danas ima i jednog člana koji je magistar prava.
”Na samom početku kad sam došla nismo imali ni stola ni stolice, bili smo smješteni u jednoj prostoriji tri sa četiri. Moj kolega je imao jedan sto i na njemu staru pisaću mašinu Olimpija, koju niko od nas doslovno nije mogao pomaći rukom, a kada je trebalo nešto da kucamo onda smo molili naše majke da nam je one pomaknu ili prenesu gdje treba. Otišla sam u osnovnu školu i zamolila da nam daju dvije klupe i deset stolica, kako bismo mi u toj prostoriji kad dođemo imali gdje da sjednemo. Počeci su bili teški, bivši premijer BPK Emir Frašto je rekao da smo mi Udruženje koje je bukvalno od ničega stvorilo nešto”, sjeća se Mirsada Ćulov.
Situacija je danas znatno drugačija. Prostorije Udruženja u jednoj od višespratnica u centru grada su poput izložbenog salona radova i proizvoda članova Udruženja koji su najvećim dijelom nastali u radionici ”Životna pomoć” za radnu okupaciju osoba sa invaliditetom.
Udruženje ima pedest pet članova, u dobi od tri do šezdeset i sedam godina, osamdeset posto je vezano za kolica ili postelju.
”Nastojimo im pomoći u svim sferama, u svim njihovim potrebama, na svim poljima gdje možemo. Pokušavamo pomoći ako ništa pozitivnim primjerom svoje životne priče ili nekog našeg kolege ili kolegice”, kaže Mirsada Ćulov.
Udruženje pruža savjetodavnu i konkretnu podršku majkama. Članovi do petnaeste godine dobijajuju finansijsku pomoć Crvenog polumjeseca, a u posljednje tri godine dvadeset članova sa složenijim socijalnim potrebama mjesečne pakete namirnica.
Najveću podršku uz porodice članovima Udruženja pružaju sugrađani, imaju i desetak pomažućih članova, osoba koje svojim stručnim radom daju doprinos njihovom radu. U Udruženju to prihvataju s ponosom i zahvalnošću.
Udruženje kroz razne projekte radi na edukaciji i osnaživanju svojih članova i njihovih porodica. Uspjesima radionice ”Životna pomoć” pokazuju da osobe sa invaliditetom mogu kvalitetno doprinijeti zajednici, ruše predrasude o nesposobnosti osoba sa invalidetom da rade.
”Trenutno radimo na projektu otvaranja vešeraja, što je nešto najnovije u našem gradu, a baš, baš sam ponosna na radionicu gdje šijemo platnene papuče”, navodi Mirsada Ćulov.
Radionica se bori za opstanak u gradu koji se tri decenije bori sa teškom privrednom, ekonomskom i drugom situacijom. Prepreka i izazova je puno, ali i potencijala, prostor za razvoj je ogroman. Goraždu, u kojem radi nekoliko izvozno orjentisanih kompanija, koje su strani investitori prepoznali kao mjesto uspješnog poslovanja, da bi bilo prepoznato i kao mjesto kvalitetnog življena, između ostalog i po kriterijima dostupnosti i pristupačnosti, gradu iz kojeg neće odlaziti mladi, treba infrastruktura, ali i kino, bazen kao i drugi sadržaji kojih nema.
Gradonačelnik Goražda Ernest Imamović, koji je na polovini svog mandata, prvi je zvaničnik koji je nedugo nakon imenovanja posjetio Udruženje oboljelih od cerebralne paralize i distrofije Bosansko – podrinjskog kantona. Njihov rad mu je jedna vrsta inspiracije, smatra da je Udruženje jedno od onih goraždanskih iz čijeg rada bi puno mogla naučiti i druga Uruženja u Bosni i Hercegovini i šire, Udruženja koja bi mogla dijeliti svoje znanje i iskustva i biti brend grada.
”Koju količinu energije, ozbiljnosti i truda ulažu u sve ovo! Ličnim primjerom su pokazali šta se može uraditi. Ne možeš objasniti Mirsadu, nju moraš doživjeti. Ona je jako ažurna, odgovorna, u jednom danu će deset puta nazvati ali će zadatak završiti. Ja to cijenim kod ljudi. Bori se da Udruženje završi svoj dio posla. Ja se ovdje odmorim kod njih”, kaže gradonačelnik Goražda.
Put Udruženja koje je iz ničega stvorilo nešto
”Mi smo Udruženje koje je u posljeratnom periodu, kada je bilo humanitarnih organizacija koje su imale svoje programe za pomoć i podršku osobama sa invaliditetom, bilo najaktivnije. Imali smo priliku posjećivati njihove zemlje. Vidjeli smo u svijetu, u nekim razvijenim državama, kako se osobama sa invaliditetom pružaju podrška i pomoć, a vidjeli smo i kroz njihov rad na podršci osobama sa invaliditetom, našim članovima i djeci kroz školovanje”, navodi Mirsada Ćulov.
Uspješnu priču, radionicu za radnu okupaciju, Udruženje je počelo prije dvadesetak godina sa partnerima iz njemačke Gere, partnerskog grada Goražda.
”Njemačka je napravila čitav sistem za podršku osobama sa invaliditetom. Kod nas neće zaživjeti ni sličan ni za sto godina, nažalost”, smatra Ćulov.
Goraždanske vlasti prije nekoliko godina dodijelile su Udruženju prostor u Vitkovićima u kojem je radionica ”Životna pomoć”.
Podrške goraždanskih vlasti Udruženju u nekim periodima je bilo više u nekim manje. Na samom početku imali su veliku podršku tadašnjeg goraždanskog muftije Hameda ef. Efendića.
”Vrata koja sami nismo mogli otvoriti otvarao nam je muftija”, ističe Ćulov.
Udruženje danas ima tri hiljade konvertibilnih maraka podrške od Vlade Bosansko -podrinjskog kantona godišnje, a od grada Goražda na mjesečnom nivou za režijske troškove 150 konvertibilnih maraka.
Sistem zdravstvene zaštite nije u skladu sa poterebama oboljelih od cerebralne paralize i distrofije, mišljenja je Ćulov.
”Ja se nekad sama sa sobom preispitujem da li uopšte postoji sistem zdravstvene zaštite. Znate, voljela bih znati da li neko od ljekara neurologa istražuje zašto je osobama sa cerebralnom paralizom nakon preležane korone uvećan spazam. Da li neko radi na tome da pomogne tim osobama ili to uopšte nikome nije bitno u našoj državi? Prošli smo dvije godine korone. Da, konkretno u našem kantonu smo imali jako malo podrške i razumjevanja jer su se svi bavili samo sobom i ličnim interesima i politikom”.
Socijalna zaštita u nadležnosti je Javne ustanove Centar za socijalni rad BPK. Sa Centrom Udruženje ima dobru saradnju, kaže Ćulov.
”Ja tu nemam primjedbi jedino moram da kažem da je naš Centar nažalost, eto koliko nas razumiju oni koji odlučuju o nama, u zgradi u kojoj nema lifta na drugom i trećem spratu i da ti ljudi koji u Centru rade nemaju samo nas, nego čitav socijalni sektor i jako malo mogu pomoći jednoj osobi sa invaliditetom”.
Godinama Udruženje ukazuje na problem arhitektonskih barijera.
”Nismo imali uspjeha. Dosta smo radili, dosta nećemo govoriti o imenima, ali bukvalno svi političari puno obećavaju. Naša realnost je takva, surova. Svi oni obećavaju, pogotovo pola godine pred izbore, ma svi obećavaju med i mlijeko, a kada prođu izbori onda tih ljudi nema nigdje”, navodi Mirsada Ćulov.
Dodaje da ljude ne dijeli po nekim grupacijama, po strankama, ljude dijeli po karakteru po ljudskim osobinama i tome koliko razumiju ili ne razumiju.
”Kada su mene pitali da li bih željela da se bavim politikom ja sam rekla možda bih, ali kada bih ja imala mogućnost iz cijelog grada izabrati ljude za koje mislim da bi mogli da vode ovaj grad. Napraviti jednu grupu, nije uopšte bitno kako bi se zvala, i onda dati mogućnost da nešto krene. Nebitno iz koje su stranke, bitno je samo da su ljudi sa karakterom”, kaže Ćulov.
Borba za pravo na dostojanstven rad i život
Prvi projekat sa njemačkim partnerima, Rotary iz Gere, prije formiranja Fonda za profesionalnu rehabilitaciiju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine, bila je izrada drvenih igračaka. Doniranom opremom i mašinama za obradu drveta u radionici ”Životna pomoć” članovi Udruženja izrađivali su igračke koje su imale oznaku CE kvalitete.
”Napunili smo igračkama vrtiće u pokrajini Thuringen, onda ovi naši prijatelji nisu mogli dalje da lobiraju, a ovdje to nije bilo interesantno. Na više skupova prezentirala sam igračke direktorima naših vrtića, uvijek sam dobijala veliki aplauz, igračke su bile pohvaljene ali kada treba da se kupi, onda se kupi iz neke pristojnosti dvije tri igračke, potapšu me po leđima i završena priča, a mi ne možemo opstati ako neko kupi dvije tri igračke”, pojašnjava Ćulov.
Trenutno su glavni asortiman radionice papuče, koje su se pokazale kao veoma kvalitetne i svi koji su ih jednom kupili požele opet da ih kupe.
”Mi pet godina na papuče garanciju dajemo, a ovi iz Preventa na auto presvlake deset. Onda se mi šalimo kad oni mogu deset godina mi možemo pet. To je isti materijal šijemo od ostataka materijala koje nam oni daruju, ne stavljamo u papuče ni ljepila ni karton, šijemo ih, samo konac i platno, perive su u veš mašini, tako da apsolutno može biti garancija pet godina. Naravno, šalimo se. One jesu doista kvalitetne i nekada kada to gledamo sa druge strane mi kažemo da im je to mana, da se brže poderu prije bi raja došla ponovo da kupi”, kaže Ćulov.
”Pred koronu smo šili papuče, imali smo neku uzlaznu putanju, taman smo bili sredili za našu radionicu i carinski broj i sve papire da možemo izvoziti. Od kraja 2018. imali smo veliku podršku organizacije Care International. Pa trajalo je to više od tri i po godine, oni su nam bili konkretna podrška u jačanju Udruženja i radionice. Bukvalno su nam bili jak vjetar u leđa u vremenu kad nas zaborave političari i oni koji treba da nam pruže korektniju pomoć. Međutim, tih organizacija je sve manje, zbog situacije u svijetu oni imaju neke druge programe”, dodaje Ćulov.
Papuče prodaju putem interneta i u prostorijama Udruženja, kupaca ima ali to nije dovoljno za opstanak radionice.
”Imamo i određen broj mušterija koje kupuju posteljine, ali nekako smo moram biti iskrena, još uvijek na staklenim nogama. Nemamo dovoljno tržišta, korona nam je taj put za izvoz malo zatrpala, trenutno smo na bh tržištu, ali to nije dovoljno. To su periodične narudžbe i bukvalno to nije dovoljno za opstanak radionici”, navodi Ćulov.
Mjesečni troškovi radionice, u kojoj trenutno radi pet prijavljenih osoba i tri na radnoj okupaciji, su oko četiri hiljade maraka. Podršku za opstanak radionici, pruža Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine u čijem formiranju je prije deset godina učestvovalo i Udruženje.
”Radno angažovane su i majke osoba sa cerebralnom paralizom i mišićnom distrofijom, koje su tu da nama pomognu s jedne strane, a s druge strane da i mi njima pomognemo da izađu iz kuće da zamijene svoju svakodnevicu nečim drugim, a da se istovremeno osjećaju korisnim. Majki bi bilo puno više da mi možemo adekvatno da ih nagradimo. Ali jednostavno, sad kada je prestala korona prvo su nas izbezumili ratom, a onda ovom krizom, tako da uopšte situacija nije za pohvaliti. A onda da budem baš iskrena, nekako je period od januara do druge polovine godine bukvalno bio mrtav. Moram da kažem da sam na facebooku bukvalno molila za pomoć i podršku da bi mi opstali kao radionica. Malo se ljudi odazvalo, podršku su nam uglavnom pružile žene, Udruženje biznismenki BiH”, ističe Mirsada Ćulov.
Armin Zec, trgovac po profesiji u radionici je upoznao suprugu Medisu. Danas imaju četverogodišnju kćerku. Zadovoljan je angažmanom i atmosferom u radionici
”Znači mi kao prvo da mogu da se družim, kao drugo mogu da izdržavam svoju porodicu”.
Prije radionice nije imao poslovnih angažmana, osoba je sa devedeset postotnim invaliditetom. Dok puni platnena srca vatelinom, dijeli svoje iskustvo.
”Gdje god sam predao za posao kažu mi nema posla ni za zdrave, a kamoli tebe da primim”.
Platnena srca na jednoj od šivačih mašina šije Razija Šeho, majka osobe sa stopostotnim invaliditetom prve kategorije. Njen sin ima četrdeset godina.
”Kada sam sakupila minimalni radni staž od dvadeset godina i čekala starosnu penziju Mirsada me ovdje angažovala da im malo pomognem. Malo pomalo evo me svih ovih godina sa njima, kako je ova radionica pokrenuta. Šijem više iz hobija, ali dobro dođe da im pomognem. Osnovni proizvod su papuče, a od ovih materijala iskoristimo i ponešto za ove sitnice. Mnogo mi znači, stanujem u ovom naselju i dosta sam u kući. Muž ostane sa sinom, on je u penziji. Ovdje se sa njima i nasmijem. Za Festival prijateljstva sašijemo desetine ovih srca. To je ideja naše Mirsade ”, navodi Šeho.
Jasmina Karauzović prošiva papuče. U radionicu je došla godinu nakon otvaranja, završila je školu po redovnom programu, kaže bilo je teško zbog arhitektonskih barijera i predrasuda. Nekoliko godina bila je na Birou za zapošljavanje.
”Trenutno radim papuče, ali i kecelje, ukrasne jastuke. Ove papuče su malo zahtjevnije jer moraju izgledati perfektno, ali smo navikli i radimo sve. Nema šta ne možemo napraviti. Plata koju zaradimo sopstvenim radom čini nam još veće zadovoljstvo. Uživam dok sam u radionici, uživam dok radim svoj posao. Kad kreiram kecelje i neke sitnice to me ispunjava i onda se totalno opustim. Evo dokle smo došli, borimo se i opstajemo, dokazujemo građanima i državi da osobe sa invaliditetom mogu biti korisne. Mnogo mi znači, kad dođemo kući i majka pita kako si jesi li se umorila i ako sam umorna kažem, dobro sam, nisam se umorila”, kaže Karauzović.
Adisa Tanjo je na radnoj okupaciji najviše šije papuče, s ponosom govori o svom poslu i zajednici. ”Živim u Bogušićima, prodajem papuče od kuće do kuće, svi su kupili papuče”.
Naima Pita u radionici je od početka.
”Moj rahmetli sin Mirza bio je član ovog Udruženja. Tada smo bili aktivni ali nisam dolazila često, jer sam ga vodila u školu. Završio je Srednju ekonomsku školu redovno i onda kad je on preselio ja sam ostala da radim. Počeli smo raditi, iz početka pomalo, kasnije sve malo bolje. Važno mi je bilo ono baš u početku kad sam bila tužna i teško mi je bilo, da se malo opustim i razgovorim, da budem u društvu. Uglavnom i dalje još smo uvijek ovdje svi skupa, raja je za deset, baš se slažemo fino. Svi radimo, kad imamo malo više posla više zapnemo, kad je manje posla malo se odmorimo”, navodi Pita.
Pandemija je zatvorila neke prilike, a neke otvorila
Radionica je pred izbijanje pandemije imala planove za izvoz papuča. ”U koroni smo morali stati sa papučama, prvo ono kad je počelo, bukvalno ono zastrašivanje na početku korone, mi smo bili izbezumljeni kao i svi građani, čekali smo da vidimo šta će biti”, navodi Mirsada Ćulov.
Posao su nastavili nakon nekog vremena. ”Počeli smo dolaziti u radionicu i raditi, onda su iz Kriznog štaba i Zavoda za javno zdravstvo BPK pitali imamo li materijala i možemo li pokušati da šijemo platnene maske. Naravno bili smo zatečeni, ali to je meni bio izazov. Imali smo nešto materijala, pamuka koji smo nabavljali za šivenje posteljina i kecelja koje i sad šijemo. Nama je tada na početku problem bila guma koju nismo imali na stanju u radionici pa smo pravili vezice, dok se nismo snašli da nađemo malo gume, a poslije smo postali specijalci za te maske, pa smo čak jednu turu slali i u Ameriku, a u jednom periodu baš nismo mogli da osvojimo koliko smo imali tržišta”, kaže Ćulov.
Otvorila se prilika za pokretanje novog posla vešeraja. ”To ne postoji u našem gradu, ali nije bila naša ideja nego naših prijatelja iz Gere. To su ljudi koji su nas kontaktirali i u koroni i pitali da li opstaje naša radionica, šta šijemo. Kad sam rekla da nemamo tržište oni su kontaktirali neke njemačke organizacije na prostoru Bosne i Hercegovine i obezbjedili nam tržište, pa smo prošle godine šili vreće za vešeraj u Velikoj Kladuši i za neka druga mjesta na kojim postoje migranti u našoj zemlji. I onda kad su vidjeli da smo mi jako dobro sašili te vreće, ne jednu vreću mi smo šili te vreće pola godine, onda su pitali ima li vešeraj u našem gradu. Ja sam rekla da nema”, objašnjava Mirsada Ćulov i dodaje da ne postoje riječi kojim može iskazati zahvalnost njemačkim partnerima.
Od ideje do realizacije ovakvog projekta put u Bosni i Hercegovini je znatno drugačiji nego u Njemačkoj. Kako funkcioniše vešeraj takvog tipa Mirsada Ćulov imala je priliku da vidi u dva njemačka grada u kojim je u takvim vešerajima zaposleno 18 osoba sa invaliditetom, čiji rad podržavaju i stimulišu gradovi u kojim su otvoreni.
”Uglavnom, od gradonačelnika smo dobili podršku za taj projekat. Zvanično smo zamislili projekat da budu dvije osobe sa invaliditetom i dvije zdrave radno angažovane i bila bi još jedna podružnica naše radionice. Znači imali bismo program šivenja papuča, posteljina i ukrasnog asortimana. Druga bi bila djelatnost uslužna, vešeraj usluge pranja i peglanja. Dobili smo prostor od gradske uprave u blizini prostorija Udruženja, treba da ga adaptiramo. Znate, da otvaramo vešeraj u Njemačkoj to bi država sve opremila, finasirala i ustupila jednoj takvoj organizaciji. Imaćemo dvije industrijske mašine, profesionalne iz Njemačke će direktno doći. Znači biće i sto za peglanje i veliki valjak za peglanje”.
Gradska uprava ustupila je prostor za vešeraj u blizini prostorija Udruženja. Prostor treba renovivirati, a riječ je o jednom od 37 slobodnih poslovnih prostora koje grad na različite načine namjerava staviti u funkciju, kaže gradonačelnik Ernest Imamović. ”Znači, u tom smislu da ljudi ovdje rade i da se ovdje ostvaruju. To je u potpunosti ono što govorimo u zakonima, direktna potpora lokalne zajednice”, ističe gradonačelnik.
Vešeraj za koji je sredstva obezbjedio Rotary klub Gera, sa radom bi trebalo da počne u drugoj polovini septembra ako sve bude po planu, očekuje predsjednica Udruženja Mirsada Ćulov. Zaokupljena je adaptacijom, raduje se novoj poslovnoj prilici, vjeruje u dobar ishod dok u hodu iznalazi rješenja za prevazilaženje prepreka u realizaciji.
”Mi u projektu imamo nešto sredstava, a ono što je problem ispao što mi nismo znali na to da ukažem, a niti ovi naši prijatelji iz Njemačke priključak struje bi trebalo da nas košta 11 hiljada maraka, sad vi ocijenite u kakvoj državi živimo. Spremni smo za adaptaciju napravili prdračune, ostalo je još jedino to za struju. Jednostavno nemam obraza tim ljudima u Njemačkoj reći da nam treba još i taj novac ako su dali preko 40 hiljada eura za mašine, ako su obezbijedili preko 80 hiljada da nam kupe i novi kombi”, kaže Ćulov
Gradonačelnik Goražda Ernest Imamović svjestan je potencijala radionice ali i činjenice da nedostaje sistemskih rješenja za podršku i razvoj, na tome se mora raditi. Uvjeren je da će i ovaj projekat Udruženje realizirati na pravi način zbog količine energije, ozbiljnosti i truda koji ulažu.
”Oni su se svojim radom nametnuli, mislim da inače naše institucije same po sebi to ne bi prepoznale. Zbog ljudi koji tu rade, zato je to prepoznato. Oni su pokazali i ranije, prije mog mandata, oni će se pokazati i poslije mene”, zaključak je gradonačelnika.
Borba za opstanak radionice ”Životna pomoć” se nastavlja. Predsjednica Udruženja oboljelih od cerebralne paralize i distrofije Bosansko – podrinjskog kantona Mirsada Ćulov ne odustaje od jačanje kapaciteta Udruženja i radionice ”Životna pomoć”, borbe za prava na dostojanstven rad i život osoba sa invaliditetom i sistemska rješenja, ustrajno savladavajući svaki izazov i prepreku, rušeći stereotipe i predrasude. Kaže mora se.
”Mi živimo u državi koja je ratifikovala sve Konvencije o osobama sa invaliditetom i pomoći njima, ali je u praksi sve drugačije”, dodaje jedna od liderki za razvoj u Bosni i Hercgovini, jedna od onih koje su prepoznate kao braniteljice vrijednosti humanosti i solidarnosti, ravnopravnosti, različitosti i inkluzije, održivog razvoja i demokratije.
