Zenica nije Split, ili neko drugo primorsko mjesto, a sve se frekventnije mogu čuti jezici koji su nekada u gradu bili nezamislivi – najviše njemački, ali iskvaren, onaj ulični, fabrički, radnički.
Zenica je u julu i augustu neprepoznatljiv grad – ulice su pune šetača, svi su gradski parkinzi pretrpani automobilima, graja i veselje se osjete na svakom koraku. Ali, čak i oni koji ne žele više nisu u stanju ne primijetiti neke očigledne stvari. Recimo, među tim šetačima sve je više onih koji u gradu borave samo 15-ak dana ljeti, a na parkinzima sve je više automobila sa stranim registarskim tablicama. Zenica nije Split, ili neko drugo primorsko mjesto, a sve se frekventnije mogu čuti jezici koji su nekada u gradu bili nezamislivi. Opet, najviše se može čuti njemački, ali iskvaren, onaj ulični, fabrički, radnički, ili neka vrsta šatrovačkog njemačkog jezika, jer ti silni gradski šetači nisu uobičajeni turisti.
Sve su to mahom radnici u njemačkoj industriji koja, gladna radne snage, posljednjih godina raširenih ruku dočekuje vrijedne i obučene zanatske radnike iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, pa tako i iz Zenice. Ima među tim živopisnim svijetom, koji se skuplja tokom dva ljetna mjeseca u svome rodnom gradu, još uvijek onih vagabundnih tipova koje su siromaštvo i avanturistički duh otjerali na zapad da se bave nešto malo manje časnim, ali mnogo lukrativnijim poslovima. Njihove priče su slikovite i humoristične, a među njima još uvijek vlada onaj stari, sada već pomalo izblijedjeli, kodeks lopova. Kada se svi sjate u Zenici, ti što rade šljaku i ti što rade šanu, kako se na ulici njihovo zanimanje naziva, i svi ovi što su rasuti po Bosni i oni koji su ostali u gradu živjeti, krene veselje i zabava.
Ali, u svoj toj graji i buci uvijek se provuče neka sentimentalna nota u kojoj se stanu „prebirati“ uspomene na ne tako davni zajednički život, a godine provedene u nezaposlenosti i životnoj frustraciji stanu se bojiti nekim ružičastijim tonovima. Samo dok se ne rasprši nakupljena gorčina i dok ovi što su ostali ne počnu pričati o svojoj svakodnevnici, užasnoj, tmurnoj i nepravednoj, svakodnevnici života u dejtonskoj Bosni, upravo onoj koja nas je sve i rastjerala iz rodnog grada. Onda politički komentari postanu oštriji, smjeliji, ubojitiji i u tim analizama niko se ne štedi, a među tim ljudima, rasutim po cijelom svijetu, nema onih koji bi se suzdržali od kritike i pokude.
Za njih politika nije nešto apstraktno, to je jedna sasvim konkretna i rukom opipljiva, životna stvar. Zbog politike je uništena Željezara, politika je dozvolila lokalnim poslijeratnim tajkunima da bagatelno kupuju socijalističke privredne gigante, politika je donijela odluku da je radnik potrošna i gotovo bezvrijedna roba. Za sve njih samo je jedna dobra politička odluka donesena u svih ovih skoro tri desetljeća bosanske nezavisnosti – ona o liberalizaciji viznog režima.
Život koji je pobrisao razlike među ljudima
Među tim svijetom nema nikakvih ideoloških, vjerskih i nacionalnih razlika, a ako ih ima, njih je težak život učinio jednakim. Ti ljudi vole jednostavne stvari, dobro jesti, dobro piti, potrošiti na sebe i druge, vole Čelik, ragbi, bazene u Crkvicama, Kamberovića polje i lokale u kojima muzika svira do iza ponoći. Oni pare troše lako samo kad su kući, na svim drugim mjestima više su škrti i stisnuti, nego široke ruke, jer krvav je to dinar, zarađen teškom mukom. Čak i oni koji „rade šanu“, po Holandiji i Belgiji kažu da „vole potrošiti samo kad su kod kuće“. A koliko je težak njihov „posao“ na zapadu objašnjavao mi je jedan poznat „hapac“ iz naše ulice Omera Maslića.
Jednom, prije možda pet i više godina, naumio sam kupiti sako i rado je pristao da mi pokaže svoju ponudu. U njegovom sam stanu gledao desetine sakoa i odijela brendiranih marki, a on je govorio cijene. Najskuplji je, na moje čuđenje, bio jedan sasvim neugledan, običan glejzer sako teget plave boje, skuplji od Hugo Bossa i Calvina Kleina. Kada sam ga pitao zašto je to tako, odgovorio je jednostavnim objašnjenjem: „Aga, ovaj je najskuplji jer je njega ‘čuvalo’ sedam nadzornih kamera“.
Nema među mojim zemljacima ni snobizma, jer svi oni, bez izuzetka, dakle i Keno i Nero, i Zoka, i Džimi, i Amel, da se zaustavim u nabrajanju na ovom mjestu, najviše vole vrele ljetne večeri provoditi u ulici, dangubeći, zbijajući šale, izvodeći uličnu komediju i smišljajući neke nove i nikada viđene skečeve autentičnog bosanskog humora. Ima tu svakojakih šala, a najviše onih na vlastiti račun, na život u emigraciji i lascivnih, koje odražavaju njihove životne svjetonazore i potisnute, nikada priznate i objelodanjane seksualne želje i fantazije. Svi oni mogu sebi priuštiti mondena ljetovanja u najatraktivnijim turističkim destinacijama, ali svaki kada mu spomenete, recimo, Hurghadu u Egiptu i taj all inclusive sistem samo se počne smijati.
A onda objasne kako nigdje nema rahata kao na crkvičkim bazenima, gdje se za ulaznicu od dva eura dobije privilegija unosa apsolutno svega što ti duša poželi, pa njihov odlazak na javno gradsko kupalište izgleda kao posjeta nekoj ultra popularnoj plaži u Tučepima. Ponesu dušeke i ležaljke, peraje, masku za ronjenje, peškire od 25 eura i iznajme ležaljku pa se uopšte ne kupaju nego cijeli dan presjede u bazenskom restoranu ispijajući hladna osvježavajuća pića. Znate šta ti moji zemljaci, gastarbajteri i lopovi, još mnogo vole? Vole kada puhne vjetrić i čaršijom se, duboku u julu, razlije lipov miris i vole sjediti u Mlinaru, u hladu, ispijati prvu večernju kahvu i slušati onaj dvojac što cijelo ljeto, samo uz akustičnu gitaru, pjeva klasike jugoslovenskog rocka. Vole, tokom najvrelijih dana, otići negdje uz Babinu rijeku roštiljati i pjevati, vole se uspeti skroz gore do Sebuja i Bistrovca i uživati u hladnom huku desetine malih potoka i miru područja bez telefonskog signala.
Sa septembrom dolaze praznine
Sve to događa se u julu i augustu, u ta dva blještava ljetna mjeseca, a već u septembru počinje se nazirati praznina, postaje vidljivo koliko mnogo Zeničana ne živi više u svom rodnom gradu. Jesen donosi neke sumornije i melanholičnije boje, čudna raspoloženja, ljutnje i zamjeranja. U septembru dođu hladnije noći i uzdržanije hodanje, počnu se slati duže SMS poruke i voditi dugački Viber razgovori, jer ljudi više nema na okupu. Neki su se vratili u Amsterdam i Rotterdam, neki su otišli u sela oko Minhena, ima ih, koliko hoćete u Bonnu, Koelnu i Frankfurtu, cijela armija u Augsburgu i Memmingemu. Ima ih posvuda i kada uzmete kartu Evrope, nema većeg grada u Evropskoj uniji gdje nema barem da jedan Zeničanin iz moje generacije ne živi.
Ima jedan, namjerno mu neću spomenuti ime, koji živi u Bilbaou u Španiji. Ima ih, odlaze tamo još od prijeratnih godina, cijela divizija u gradovima sjeverne Italije. Svi oni žive neke čudne živote i njima samima nerazumljive. Iskorijenjeni, otjerani u tuđinu, nostalgični, deset mjeseci u godini tužni i nesretni, a samo dva stvarno živi. To je moja Zenica danas, blijeda slika one nekadašnje kada su dolazili moji djedovi golim rukama valjati živo željezo, kaliti čelik i graditi Jugoslaviju. Nekada se u Zenicu dolazilo zidati budućnost svoje zemlje, danas Zeničani grade neke druge svjetove, vrijedno i požrtvovano, maštajući o gradu koji je nekada bio, a više nije.
Izvor: balkans.aljazeera.net
