Darija Delić je 27-godišnja djevojka sa Down sindromom, koja ruši sve stereotipe i predrasude. Ona je zaposlena, redovno ide na časove plesa, predivno slika, vodi razne radionice, a trenutno vrlo aktivno sa Udrugom Down sindrom Mostar zagovara za uvođenje iskaznica za osobe sa invaliditetom.
Maid Maksumić, komunikacijski službenik NEŠTO VIŠE
Lakši pristup kulturnim institucijama, izbjegavanje višesatnog čekanje u redovima za pregled kod ljekara, dokazovanje invaliditeta u institucijama koje to zahtijevaju, kao i ostvarivanje prednosti poput određenih popusta, bilo bi olakšano isključivo postojanjem jednog dokumenta – iskaznice za osobe sa invaliditetom.
Udruga Down sindrom Mostar prepoznala je važnost ove problematike i kroz projekt Mostar – Prostori koji pokreću[1], koji financira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, sa radnom grupom sačinjenom od stručnjaka iz različitih oblasti izradila dokument koji se odnosi implementaciju ovih iskaznica u zakonsku legislativu, ali i način njihovog upostavljanja, kao i vizuelnog izgleda. Cilj je da prvenstveno ova ideja bude usvojena na kantonalnom nivou, a potom na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.
Oko ove idje okupile su se brojne udruge sa područja Mostara.
“Ako se provede, osobna iskaznica ne bi samo poboljšala rad ovih organizacija, već bi dovela do poboljšanih uvjeta, većih prava i ugodnijeg života za osobe s invaliditetom,” ističu iz Udruge Down Sindrom Mostar. Ako se ostvari, projekt bi zaista otvorio prostor za ljude diljem Mostara, bez obzira na njihove sposobnosti.”
Danica, majka Darije, ističe da je osobna iskaznica nužna i značajno bi olakšala njezin pristup institucijama, kako lokalno tako i u drugim zemljama. Dodatno, smanjila bi administraciju i čekanje u redovima.
“Ovo je posebno važno za osobe čiji invaliditet nije vidljiv, jer nažalost, poznati su nam primjeri gdje su roditelji osoba s invaliditetom dovedeni u neugodne situacije dok čekaju u redu,” kaže Danica.
„Volim putovati. Bila sam u Francuskoj kod svog brata. Vidjela sam dosta toga lijpoga, kao što su Eiffelov toranj i Louvre. Da imam iskaznicu koja potvrđuje moj invaliditet imala bih i popust ili čak besplatan ulaz“, kaže Darija
Njena mama Danica ističe da je iskaznica neophodna i da bi njoj kao roditeljici uveliko olakšala pristup institucijama, kako kod nas, tako i u drugim zemljama, a također smanjila bi se i papirologija i čekanje u redu.
„To je posebno važno za osobe čiji invaliditet nije vidljiv, jer nažalost znamo za primjere gdje se prilikom čekanja u redu roditelji osoba sa invaliditetom dovode u neugodnu situaciju“, ističe Danica.
Sporost institucija
Darija je završila redovnu osnovnu školu bez asistenta. Bila je uzorana učenica te svoje školovanje pamti samo po lijepim stvarima.
„U tom periodu jedino na što se možemo požaliti je sporost institucija, tako da je Darija potvrdu o invaliditetu dobila tek u svojoj jedanaestoj godini. Tada se nismo imali kome obratiti, Udruga nije postojala, a roditelji su živjeli u neznanju“, ističe Danica.
No, jedna od mjaki djeteta sa invaliditetom, Slavica Raspudić ističe da je to danas znatno drugačije: „Pola godine nakon rođenja dijete ide na procjenu invaliditeta. Sada kad imamo udrugu, lakše informacije kruže i kao grupa djelimo savjete i svoja iskustva. Ranije roditelji nisu znali kome da se obrate, pa tako imamo i primjer gdje je jedna članica udruge prvu procjenu o invalidnosti dobila sa 15 godina. Sad je to lakše i roditelji raspolažu sa mnogo više informacija“.
Stalno zaposlena
Darija je završila Turističku školu za djecu sa posebnim potrebama, smjer pomoćni kuhar. Danas je stalno uposlena osoba u jednom butiku.
„Najviše volim provoditi vrijeme sa kolegama sa posla koji su me prihvatili i svakodnevno mi pomažu. Nikad se u kolektivu nisam osjećala neugodno“, kaže Darija.
Nedavno je imala operativni zahvat koji ju je na neko vrijeme udaljio sa posla, ali je ipak posjetila svoje radne kolege koji su je izgrlili i jedva čekaju njezin povratak na posao. I Dariji već nedostaje rad u timu, tako da sa nestrpljenjem čeka povratak.
Danica ističe da je saznanje o tome da nosi dijete sa Down sindromom na početku bilo šokantno, isključivo iz neznanja, te da su joj se razna pitanja provlačila kroz glavu… da li će dijete moći govoriti i hodati, kako će biti prihvaćeno u društvu i tako dalje.
„Srećom, mi imamo samo lijepa iskustva. Darija je odrasla uz dva starija brata, a njezina želja i upornost da bude dobra u mnogim područjima koje voli su nam puno olakšali“ ističe nam Danica.
Navodi da je Udruga Down sindrom Mostar ima veliku ulogu u svemu tome i da im je uveliko olakšala prevazilaženje izazova.
„Darija će nastaviti svoj životni put isprepleten plesom, slikanjem i prijateljima jer njezina upornost i ljubav su najbolji mogući pokretač“, poručuje Danica.
NEŠTO VIŠE već godinama kontinuirano daje podršku i sarađuje sa udrugama koje brinu o osobama sa invaliditetom.
“Odličan primjer je i naša sagovornica Darija koja je bila dijelom još jednog projekta koji je podržan od strane People in Need organizacije, a radi se o projektu My Work. Također, prilagodbom imanja i radionicama hortikulture stvorili smo neophodne uvjete za rad, učenje i druženje u prirodi”, zaključili su iz NEŠTO VIŠE.
[1] Mostar- Prostori koji pokreću i obnavljaju je trogodišnji projekt, koji ima za cilj unaprijediti sadržaje i korištenje javnih prostora u Mostaru kroz aktivno uključivanje građana/ki i potporu njihovim inicijativama koje doprinose kvaliteti građanskog, kulturnog i gospodarskog života u gradu Mostaru. Projekt implementiraju People in Need, Everyday Peace Indicators, Omladinski Kulturni centar Abrašević, Agencija lokalne demokracije Mostar i Nešto Više, a financira Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva.
Izvor: prostorikojipokrecu.ba
