Belmin Delibašić iz Kaknja jedini je obućar u Kaknju i jedan od najmlađih obućara u BiH koji je ovaj zanat sačuvao od zaborava.
“Da bi ocijenio čovjeka, njegov kvalitet, izgled i sve ostalo samo mu pogledaj u cipele. Kako se on ophodi prema svojim cipelama tako će se ophoditi prema svom životu, poslu i svemu ostalom što radi”, govori Belmin Delibašić kao jedan od najmlađih obućara koji ljubomorno čuva tradiciju ovog zanata.
Obućarstvo je naslijedio od svog oca koji je u tom poslu već trideset godina. Govori da “cipela ima dušu” i da je važno da se svako adekvatno brine o svojoj obući.
Sve je počelo kad je njegov otac radio u improviziranoj radnji u kući tri decenije ranije dok je on to sve posmatrao, a zatim zainteresirao za sve ono što te ruke stvore. Počeo je i on popravljati, mijenjati đon, lijepiti i sve što ovaj posao zahtijeva uz nadzor oca, majstora – jer kako kaže ovaj posao morate naučiti od nekog majstora.
Posao obućara je postojao već stoljećima unazad, ali se kroz vrijeme razvijao i mijenjao. Danas, obućari se bave popravkom i održavanjem cipela, čizama, sandala i drugih vrsta obuće, dok su u prošlosti obućari bili zaduženi za izradu novih cipela.
“Što se tiče popravki to su od onih najsitnijih da nešto zalijepiš, popraviš do onih krupnijih kao što je promjena đona, ubacivanje federa na čizmu ili patiku. Što se tiče reklamacija kao u svakom poslu bilo je ali uglavnom nema žalbe jer me otac naučio da kad radimo radimo kvalitetno”, govori Delibašić.
Repromaterijal mu nije teško pronaći ali najvažnije od svega je kvalitet. Ljepila koja on koristi prilikom popravke obuće moraju biti dobro probrani, ali mora se znati kakva je i sama obuća.
Govoreći o važnosti njege cipele ističe da cipela ima i da trebamo o njoj brinuti i nikako obućaru ne donositi na popravak prljavu obuću.
“Kroz moju srednju školu bio je jedan profesor koji je rekao jednu rečenicu koja je mene tad dopala. Da bi ocijenio čovjeka, njegov kvalitet, izgled i sve ostalo samo mu pogledaj u cipele. Kako se on ophodi prema svojim cipelama tako će se ophoditi prema svom životu, poslu i svemu ostalom što radi. Moj savjet, cipela kao cipela ima dušu, traži njegu”, kaže on i nastavlja:
“Naprimjer, ne možeš doći s terena i ako je bila kiša, mokru cipelu samo ubaciti i logično je da će otpustiti ljepilo. Moj savjet je da se što više predamo cipeli, zvuči malo nerealno da se predaš cipelama, ali ako imaš neke svoje cipele koje voliš treba voditi brigu o njima. Mi kad radimo popravku naglasimo mušteriji da bi lijepi bilo da čiste cipele donesu na popravak. Ako ipak dođu, mi ne primamo prljavu obuću jer to znači da me ne cijeniš kao majstora”, naglašava Delibašić.
Savjetuje da se zbog cjelokupne ekonomske situacije kupuje cipela koja nije pretjerano skupa ali ni jeftina jer će cijena popravke biti vjerovatno veća od same cipele.
“Neki standard, nešto normalno da čovjek priušti sebi. Da nije nešto ni pretjerano skupo ni pretjerano jeftino. Da ne kupiš patiku od 20 KM i doneseš meni da popravim i kad ti ja kažem koliko je da ti kažeš meni se to ne isplati. Zašto nisi kupio skuplju patiku koja će ti druže trajati? Ja to nazivam papirnom patikom”, govori on za ITV Zemlja i ljudi kroz smijeh.
Izvor: klix.ba
