1) Draga Elida, spomenula si u prvom intervjuu da si “netipičan PR” i da uživaš u svom poslu. Možeš li nam objasniti zašto je to tako i šta čini tvoj posao tako posebnim?
Bavljenje odnosima sa javnošću je vrlo zanimljiv, dinamičan i izazovan posao. Naravno, zahtijeva preciznost, visok profesionalizam gdje je važno imati dobre komunikacijske vještine. Biti PR u kulturnom centru koji godišnje organizuje i do 350 programa čini taj posao još interesantnijim. S obzirom da sam znala da neću svoje zadatke obavljati samo iz kancelarije, sjedeći pored računara, to je dodatno učinilo moje radne dana drugačijim i uživala sam u tome. Kod mene je od prvog momenta postojala ogromna želja da budem uključena u cijeli proces, od prvog koraka, procesa pripreme pa do realizovanja, jer na taj način dobijem potpunu sliku o programu ili aktivnosti koja se dešava u bilo kojoj od naših sala, na maloj ili velikoj sceni. Tako da osim odnosa sa javnošću, tu su poslovi protokola, prevođenja, moderiranja tj vođenja događaja, logističke i organizacione podrške, fotografisanja 🙂 Sve to, naravno nije posao jednog PR-a, ali je sve to jedan vid komunikacije i dinamike koja ja za mene jako važna u poslu. Osmočasovno radno vrijeme je često znalo da se nastavi i uveče, kada se programi istinski dešavaju, kada ste u sali, komunicirate sa publikom, osjećate atmosferu na događaju, vidite izraze lica ljudi, različite reakcije, čujete aplauze… I onda, kad se sala isprazni, nekako se dobije potpuni, zaokruženi doživljaj svega onog na čemu radite.
Moram priznati da je dodatni razlog što sa posebnom emocijom radim svoj posao i taj što jako volim umjetnost i kulturu. Nekako to promovišem i među ljudima sa kojima se družim, među mojim prijateljima, koje redovno pozivam na kulturne događaje koji se organizuju u kulturnom centru u kojem radim i držim ih ‘’updajetovanim’’ u vezi sa svim. Situacija sa pandemijom virusa je na veliku žalost sve utišala i otežala, sada radimo u nekim ograničavajućim okolnostima, ali nema odustajanja. Puno je manje publike, pod maskama, ali raduje me što ljudi ni u ovim teškim vremenima ne odustaju od kulture. Izgleda nam je svima potrebno da skrenemo misli, da se dekontaminiramo od svega lošeg što se dešava, a kultura je divan način. To prepoznajem kod svih onih dolaze na koncerte, predstave, književne i filmske večeri… Naravno da je i to jedna motivacija više za rad.
2) Da li bi podijelila s nama neka zanimljiva iskustva sa posla, rad sa strancima…
Bilo je puno divnih momenata, i među saradnicima i sa publikom… Mnogo puta se desi da se za programe karte rasprodaju u par dana, čak i sati, i puno onih koji žele doći, ne mogu. Jedne prilike prijatelj mi je rekao da će platiti petostruku cijenu karte, samo da dovede djevojku na taj neki koncert. Na kraju smo kolege i ja uspjeli da im u jednom ćošku unesemo dvije stolice, krišom 🙂 Nakon koncerta mi je rekao da nikad neće zaboraviti to veče, jer je to omiljeni muzičar njegove djevojke, a koncert je zapravo bio uvod u prosidbu koja je uslijedila odmah potom. 🙂 Često ih sretnem i našale se kako sam ‘’krivac’’ jer je sve proteklo po planu.
Kod nas su gostovala mnoga imena sa domaće i svjetske scene, kada je riječ o pop muzici, džezu, klasičnoj muzici, brojni poznati glumci, pisci… Zapravo se tada i lično uvjerite koliko su ti ljudi jednostavni, a pritom izuzetni u tome što rade. Takođe, međunarodna saradnja mi je posebno draga, jer su ti kontakti nekako uvijek najdragocjeniji. Kako sarađujemo sa svim ambasadama u zemlji, ali i van nje, puno je diplomata koje sam imala zadovoljstvo da upoznam. Posebno bih izdvojila Nj. E. gospodina Alehandra Fernandeza, nekadašnjeg ambasadora Argentine sa kojim smo dva puta imala divnu saradnju i dva odlična projekta predstavljanja njihove kulture u Crnoj Gori. Čovjek je svojim toplim i srdačnim stavom zaista ostavio divan utisak. On je na tadašnjem prvom sastanku došao sa prevodiocem, pretpostavljajući da niko od nas ne govori španski. Kako je sastanak počeo, ja sam krenula da razgovaram sa njim na tečnom španskom, na šta se on oduševio. Tada mi je rekao : ‘’Nena, (nježan način da se obrate djevojci ili ženi), vodimo te od sada sa nama kao rezervnog prevodioca’’ 🙂 Od tada me je zvao ‘’nena’’. Kad smo kod stranaca, njegujemo i lijepu saradnju sa Ambasadom Ukrajine i tu sam imala prilike da upoznam puno divnih ljudi. Interesantno je da sam se radeći na posljednjem projektu sa njima, susrela sa jednim potpuno novim zadatkom, i to iza scene, kako bih tehničko – logistički pomagala tokom zahtjevnog nastupa jedne mlade ukrajinske zvijezde. Međunarodnu priču završiću time da sam zahvaljujući jednom projektu sa umjetnicima iz Ankare ostvarila jedno novo prijateljstvo. Tada planirani koncertni program ’’Sunce Anadolije’’ se zbog pandemije i zatvaranja granica nažalost nije desio, ali je jedna od umjetnica postala moj veliki prijatelj i na kraju se i doselila u Crnu Goru. 🙂
3) Trenutno si posvećena učenju turskog jezika. Šta te privuklo tom jeziku i književnosti? Ispričaj nam nešto više o tome!
Volim jezike i uvijek sam imala sklonost ka učenju istih, ali turski mi nikako nije bio u planu. Sasvim slučajno sam krenula sa časovima i ubrzo me je jako privukao. Prizanjem, nisam bila neki ljubitelj serija, ali jesam filmova i književnosti. Turci imaju sjajne pisce… Jako volim Sabahattina Alija i Džemala Sureju, ali i sjajnu Elif Šafak. Takođe i njihova muzika je posebna, jer oni imaju majstore u svim žanrovima, preko Bariša Manča, Ajtača Dogana, do Džema Adrijana koji pripada novoj generaciji… Vrlo inspirativna i bogata kultura i tradicija. Kako sam takođe veliki ljubitelj filozofa i pjesnika Mevlane Dželaludina Rumija, često sam znala da čitam ali i slušam čitanje njegove poezije. Na prijedlog moje nastavnice u Institutu Yunus Emre, snimila sam video u kojem sam govorila Rumijeve stihove pjesme ‘’Demedim mi’’ uz zvuke sufi muzike u pozadini. Taj video je na kraju objavljen u okviru online programa koji je emitovan u Ankari, od strane centrale našeg Instituta, a tema je bila umjetnost u doba pandemije. Za mene je to bio jedan jako drag moment i razmišljam da snimim još neki video poput toga, jer su i reakcije bile divne. Zapravo, turski jezik je prilično težak, i čini mi se i da ga učite cijelog života uvijek bi ostalo neko neistraženo polje. Ali je poseban, izražajan, i njegova sugestivnost me je nekako posebno očarala… To je jezik u kojem kad kažete ‘’kalp’’, ‘’yürek’’ i ‘’gönul’’ kažete ‘’srce’’ 🙂 Ali zanimljivo je što ćete ih različito koristiti, zavisno od konteksta, i Turci vrlo vode računa u kojoj rečenici i kako će ‘’osloviti’’ srce. Još je puno takvih primjera.
Trenutno sam na B1 nivou i planiram da nastavim dalje. Moja nastavnica voli reći da kada učite turski intenzivno, počnete da razmišljate kao oni. Ima istine u tome, priznajem.
4) Pratite Elidu:
Fb: https://www.facebook.com/elly.korac IG: https://www.instagram.com/e__korac/ LinkedIn: https://www.linkedin.com/in/elida-korać-03a26b64
