”Fascinantno je gledati u neku prijeratnu prošlost Srebrenice. Isti prostor, ali u tom periodu i danas potpuno dva različita svijeta. Vidite jedno mjesto koje je puno života, vidite razvijenu industriju, vidite normalan, zdravi socijalni sistem, to je sve što danas nemamo. Zbog toga su takve priče jako važne, pogotovo za mlade ljude, za generacije koje tek dolaze jer je sva njihova životna priča vezana za postratnu Srebrenicu i narativ kakav su dobijali u kući. Oni baš rastu u takvom okruženju da je sve negativno, da je sve loše, a zapravo treba im pokazati da je drugačije moguće, ako ništa drugo”, kaže Bekir Halilović.
Bekir Halilović
Bekir Halilović (28), predsjednik Skupštine Udruženja ”ADOPT – prihvati Srebrenicu”, najmlađi je član Udruženja koje okuplja osobe koje dijele zajedničku viziju i vrijednosti Srebrenice. Udruženje je nastalo iz neformalne grupe građana Adopt Srebrenica 2005. godine.
”Ideja je bila da se ljudima iz Srebrenice ponudi prostor u kojem mogu slobodno komunicirati i gdje ljudi različitih nacionalnih pozadina mogu govoriti o zajedničkim temama. Zvanično smo registovani 2016. godine kao nevladina organizacija koja još uvijek ima tu svrhu. Nekad se ljudi plaše. Jednostavno im treba ponuditi alternativu, da u odnosu na ono što dobijaju kao informaciju u svojoj vlastitoj zajednici ima i neka alternativa. ”ADOPT” zapravo i služi tome, da ponudi tu alternativu drugi izvor ”, navodi Halilović.
Svojim aktivnostima doprinose očuvanju vrijednosti zajedništva ne bježeći od prošlosti.
”Prijeratna Srebrenica je inspirativna. Kada uzmete jednu fotografiju na kojoj vidite ljude različitih imena koji normalno funkcionišu. Takvu fotografiju rijetko možete napraviti u današnjoj Srebrenici”.
Srebrenica je nekada bila razvijena opština puna života, danas nije, a uz sve teškoće politika i mediji stvaraju dodatni pritisak posebno mladim ljudima. Zbog toga su jako važne priče o vrijednostima duha zajedništva i dobrog komšiluka kojim su se razvijale veze među ljudima.
”Pogotovo za mlade ljude, za generacije koje tek dolaze jer je sva njihova životna priča vezana za postratnu Srebrenicu i narativ kakav su dobijali u kući. Oni baš rastu u takvom okruženju da je sve negativno, da je sve loše, a zapravo treba im pokazati da je moguće, ako ništa drugo”, dodaje Halilović.
Međunarodna sedmica sjećanja
Jedna od aktivnosti Udruženja ” ADOPT”, koje najviše radi sa mladima je Međunarodna sedmica sjećanja, ove godine održana četrnaesti put. Bogat program upriličen je pod sloganom ”Svjetla iz sumraka”, a jedan od sadržaja bila je izložba predmeta iz napuštenih objekata nazvana ”The left behind”.
Plakat izložbe”The left behind ”
Izloženi su predmet koje su članovi Udruženja pronašli u devastranim industrijskim i porodičnim objektima na području opštine Srebrenica.
”Možda smo malo zakasnili. Dobro se sjećam, tek kada smo se vratili puno više objekata je bilo devastirano. ipak su se ljudi tu i tamo vratili. Neko je obnovio kuću, neko je, ako ništa, sredio i očistio. Tako da su ovo neke privatne stvari koje smo uspijeli pronaći u objektima koji su bili dostupni, bez da obijemo neki objekat, bez da otuđimo tuđe stvari’, kaže Halilović.
Među izloženim predmetima, uz fotografije, razne dokumente, su, recimo, i dozeri i flaše u kojim je nekada u apotekama prodavana srebrenička ljekovita voda Guber.
Dio izložbene postavke Dokumentacionog centra Udruženja ADOPT Srebrenica
Izložba ”The left behind” je nastavak izložbe ”(U) Mjesto života” iz 2018. godine na kojoj su predstavljene fotografije srebreničkih industrijskih postrojenja koja danas nisu u funkciji.
”Nama je bilo važno da sačuvamo taj trenutak, u smislu da se nadamo da će u jednom periodu to što smo mi fotografisali postati istorija, da će to biti prošlost u koju ćemo gledati sa poukom, a da će taj objekat u nekom trenutku opet imati radnike i život. Prošle godine smo rekli idemo korak dalje, uradili smo fotografije porodičnih objekata i napravili ovu izložbu fotografija”, navodi Bekir Halilović.
Objekte koje su obišli opisuje kao inspirativne.
”Kada vidite jedan objekat koji je prazan, uništen on sam vam priča svoju priču da je tu u jednom trenutku živio neko, da je živjela neka porodica koja je imala život i planove za budućnost”.
Neki Srebreničani prepoznaju fotografije svojih kuća i kuća rodbine i prijatelja. Te fotografije podsjete ih na ljude sa kojim su živjeli, a kojih više nema.
”Neko će vam na ulici reći da se sjeća neke kuće i ljudi koji su u njoj živjeli. Kada razgovoram, recimo, s rođakom koji danas živi u Sarajevu, koji je iz jednog srebreničkog sela, kome je uništena kuća on se uvijek sjeti svog oca koji je ubijen, sjeti se svoje braće koja su ubijena i sve je to vezano za taj objekat. Taj objekat je nekad spajao te ljude, porodicu, bio dom. Tih ljudi nema, tog doma nema”, kaže Halilović.
Dokumentacioni centar ADOPT Srebrenica
Kako bi od zaborava sačuvalo vrijedne uspomene na prijeratni život i ljude u Srebrenici Udruženje kroz projekat ”Dokumentacioni centar” prikuplja fotografije, video materijale, dokumente i predmete. Izvor arhivske građe uglavnom su lične arhive donatora. Dio, prikupe iz različitih publikacija koje obrađuju. Dio, poput razglednica pronašli su na internetu, a jedan od izvora je i dokumentaciona građa koju su slučajno pronašli u devastiranim objektima u Srebrenici.
Poziv potencijalnim donatorima
”Nisu baš svi bili u mogućnosti ‘95. kad su napuštali Srebrenicu spašavali život, da ponesu odnosno sačuvaju materijale, kao što su fotografije, dokumenti, sve ono što je lična poveznica jednog prvo bića, pa i porodice, osobe kao takve. Fotografija je nešto što nas podsjeća na neka vremena”, ističe Halilović.
U Srebrenici su mnogi ostali bez članova porodica. Lična priča motiviše Halilovića u potrazi za fotografijama, dokumentima i predmetima kojima u Udruženju vrijedne uspomene pokušavaju sačuvati od zaborava.
”Recimo konkretno, volim da kažem naše sreće su malo čudne ali ja sam imao tu sreću da je moja rahmetli nena sačuvala dio fotografija mog rahmetli babe. Da tih fotografija nema ne bih uopšte znao kako on izgleda. Nažalost , imam rođake koji su mojih godina, a koji nemaju čak ni tu sreću. Ostali su bez roditelja, u ovom slučaju oca, na kojeg uopšte nemaju sjećanja, ali nemaju ni tu fotografiju da znaju kako je njihov roditelj izgledao. Zato mi ovo radimo”, dodaje Halilović.
Bekir Halilović rođen je u januaru 1994. godine u Srebrenici. Imao je 18 mjeseci u julu ‘95. godine, preživio je genocid, kaže iako nema direktnih sjećanja zna šta se dešavalo. Njegova porodica razdvojila se na putu prema Potočarima. Bekirov otac otišao je na jednu, a majka sa njim u naručju i njegova dva starija brata Sejom (11) i Samirom(7) na drugu stranu. Oca, koji je među više od osam hiljada ubijenih Bošnjaka, nije upamtio.
”Otac je pronađen u jednoj od masovnih grobnica kod Zvornika. Mjesto se zove Lažeti, tu je pronađen. 2003. godine na prvoj kolektivnoj dženazi u Potočarima je sahranjen”.
Iste godine ostatak porodice vratio se u Srebrenicu iz izbjegličkog kampa u selu Mrdići nadomak Banovića. U Mrdiće su stigli iz Kladnja u koji ih je, sa više od 25 hiljada žena i djece iz Potočara deportovala Vojska Republike Srpske. Bekirova majka dobro se sjeća tog vremena, često se to spominjalo u porodici.
”Mati kaže da je u jednom trenutku zaustavljen kamion na kojem smo mi bili, a ja sam počeo da plačem. Onda je ona uplašena tim šta bi mi se potencijalno moglo desiti stavila ruku na moja usta, vjerujući da je bolje da me ona udavi nego da me neko uzme iz kamiona. Ali eto, je li sreća, hvala Bogu, pa smo uspjeli stići živi i zdravi u Kladanj, da bi kasnije bili prebačeni u Banoviće u kojim smo živjeli do 2003. godine”, navodi Halilović.
U julu 1995. godine Bekirova majka bila je dvije godine starije od Bekira danas.
”Bilo joj je teško sigurno. Pogotovo sa troje djece, u mjestu u kojem nikada niste do tad bili, u kojem ne znate ništa, ne poznajete, sa teškom sudbinom koju ima iza sebe. U tom periodu je bila mlada žena, šta je ona imala, ‘65. godište, 30 godina. Naš otac je imao 34 godine kada je ubijen. Mlada žena, u tuđem svijetu, sa svom tom tragedijom, pretpostavljam da joj nije bilo jednostavno, ali eto borila se, uspjela se izboriti, hvala Bogu. Pogotovo sa troje muške djece, to volim uvijek podvući”, naglašava Halilović.
Povratak u Srebrenicu sa svježim ožiljcima rata, Srebrenicu koju je znao samo iz priča u kojim je bilo malo dobra, iz perspektive devetogodnjišnjeg Bekira bilo je interesantno iskustvo.
”Puno ovih fasada je bilo srušeno, uništeno, devastirano, ali je bilo puno više ljudi nego danas. Ipak ste mogli na ulici tu i tamo vidjeti nekoga, pronaći nekoga. Sa tog aspekta devetogodišnjeg djeteta koje je živjelo u izbjegličkom kampu, prvo, dolazite u Srebrenicu u kojoj imate vlastitu kuću. Onda, prvi put, kada ovdje polazim u školu, do tad nisam nikad imao priliku da upoznam nekog ko nije bio Bošnjak, učiteljica je srpske nacionalnosti, ostali učenici također, tako da, poprilično je bio neki kulturni šok u tom trenutku”.
Devetogodišnjaku na početku nije bilo jednostavno kao ni većini povratničke djece.
”U jednom trenutku, valjda djeca nisu baš dovoljno svjesna, mi bivamo zadirkivani zato što smo…, zato što u tom trenutku, valjda taj neki narativ prema nekome ko nije Srbin treba biti negativan. Tako se nama dešavalo, zadirkivanje na nacionalnoj osnovi , to nisu bili baš najbolji trenuci. Većina tih osoba koje su išle sa mnom u školu promijenila se na bolje. Toga više, bar, kod tih ljudi koje poznajem kroz školu više nema, bar to je ono što mogu osjetiti na prvu”, dodaje Bekir Halilović.
Od kulturnog šoka do njegovanja kulturne raznolikosti put je koji je u Srebrenici prošao Bekir Halilović. Iako danas dio vremena provodi u Gračanici vraća se Srebrenici i afirmiše njene prijeratne vrijednosti kroz Dokumentacioni centar Udruženja ADOPT. O prijeratnoj Srebrenici razgovara dosta i sa Krstom Stjepanovićem.
”Krsto je živa enciklopedija. Ima mnogo ljudi u Srebrenici koje uzimamo ”zdravo za gotovo”. Kad sjednete i porazgovarate sa njima to je nevjerovatna vrijednost, to je nevjerovatno bogatstvo. Krsto je jedan poseban čovjek koji ima razumijevanja, koji nama kao ADOPT-u mnogo pomaže svojim pričama, dao nam je i mnogo fotografija koje koristimo za Dokumentacioni centar”, kaže Halilović.
Krsto Stjepanović
”Ovo što se sad dešava u Bosni i Hercegovini i Srebrenici je tuga, žalost. Ja sam živio u jednom vremenu u kojem je bilo lijepo živjeti, Bosna i Hercegovina je ponosna na to vrijeme. U ovo vrijeme se ne mogu uklopiti”, kaže Krsto Stjepanović.
Stjepanović je Bratunčanin kojeg su životni putevi vodili u Sarajevo i Srebrenicu, prije rata bio je aktivan u privrednom i političkom životu opštine i Bosne i Hercegovine.
”Završio sam školu u Sarajevu i zaposlio se, tada 1969. godine imao sam platu 35 hiljada dinara kad sam prešao u Rudnik dobio sam duplo, 70 hiljada dinara, jer je rudniku trebao takav kadar. Inače, u to doba, filozofija je bila da su kadrovi ti u koje treba ulagati kako bi nešto napravio, a Srebrenica nikada nije škrtarila na tome. Kako bi iskoristila i razvila svoja prirodna bogatstva rude, šume, banju uvozila je kadrove iz Srbije, Hrvatske, Slovenije… Srebrenica je dogurala do 8 hiljada zaposlenih na 36 hiljada stanovnika, u to doba od 109 opština u Bosni i Hercegovini bila je 9 po omjeru broja zaposlenih i broja stanovnika. Srebrenica je imala hiljadu 400 srednjoškolaca, a danas nema ni 200, imala je osam do deset hiljada osnovaca, od toga četiri škole sa po hiljadu učenika. Pričati o Srebrenici iz moje vizure je teško, tužno jer nema te Srebrenice koja je to bila”, navodi Stjepanović .
Danas u Srebrenici u čaršiji nema više od 700 stanovnika, a u cijeloj opštini nema više od 5 hiljada stanovnika, 2003. godine bilo ih je više, kaže Bekir Halilović.
”O Srebrenici većina ima narativ kao mjestu mrtvih, smrti, uništenom gradu.To je poprilično veliki pritisak na ljude koji žive ovdje, još ako ste mladi željni života, a neko vam konstantno potencira smrt, to onda zapravo automatski nije samo po sebi mjesto za mlade”.
Priču o prijeratnoj Srebrenici potpuno drugačiju od današnje važno je otrgnuti od zaborava zbog budućih generacija.
”Zbog toga su ljudi poput Krste koji imaju iskustvo i žele ga podijeliti jako važni, pogotovo za mlade ljude za generacije koje tek dolaze jer je sva njihova životna priča vezana za postratnu Srebrenicu. Oni baš rastu u takvom okruženju da je sve negativno, da je sve loše, a zapravo treba im pokazati da je drugačije moguće, ako ništa drugo”, dodaje Halilović.
Bekir Halilović ne uklapa se u dominantne narative ratom razorene zajednice, vjeruje da su vrijednosti prijeratne Srebrenice potencijal u kojem mladi mogu pronaći inspiraciju za budućnost.
”Najsretniji sam ovakak kakav sam, ovo je moja priroda. Mislim da smo poprilično siromašni ako sebi stavljamo barijere, ma kakve god one da bile, ako stavljamo granice koje su poprilično vještačke. Ne smeta mi da me ponekad i vlastita zajednica izoluje, zato što vjerujem da su u krivu, zato što vjerujem da će doći taj trenutak. Nisu ni Galileu vjerovali da je okrugla, pa eto ipak je okrugla”, kaže Halilović.
Za svoje aktivnosti Udruženje nema i ne traži podršku opštinskih vlasti .
”Lokalna vlast gleda kroz političku prizmu, a ta politička prizma je pomagati onim organizacijama koje mogu vratiti dug na politički način. Mi to baš nismo niti to želimo da budemo, gledamo da bude na korist lokalne zajednice”.
Situacija je teška, ali Srebrenica može i više i bolje, uvjeren je Bekir Halilović, predsjednik Skupštine Udruženja ”ADOPT – prihvati Srebrenicu”. Udruženja koje borbi sa razornim posljedicama rata doprinosi tako što od zaborava pokušava sačuvati uspomene na prijeratni život i ljude u Srebrenici i afirmisati vrijednosti za budućnost.
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Sadržaj je odgovornost Mreže za izgradnju mira i ne odražava nužno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.
