„Kad god putujem kroz Hercegovinu, južni dio moje domovine Bosne i Hercegovine, odlazim na veliko polje 3 km zapadno od grada Stoca koje se zove nekropola Radimlja. Tu se susrećem licem u lice sa 135 srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika raspoređenih u gusto koncentrisanim redovima. Dok se divim geometrijskim šarama, mjesecima, zvijezdama i ljudima koji me naizgled pozdravljaju raširenih ruku urezanih na bijelo kamenje, pitam se ko je tu sahranjen i kako je živio. Ovo nije bilo kakvo groblje; ono ljubomorno čuva stotine godina historije moje zemlje“, piše za BBC Lidija Pisker.
Nazvani stećci, ovi monolitni nadgrobni spomenici su neke od najprepoznatljivijih – iako zagonetnih – znamenitosti Bosne i Hercegovine. Oko 60.000 ovih srednjovjekovnih kamenih spomenika leži razbacano po cijeloj zemlji (ali i u mnogo manjem broju, susjednoj Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori), a obično su grupisani u nekropole. Izranjajući iz zelenila bosanskih brda i livada, njihovi živopisno izvedeni dizajni zbunjuju historičare i putnike vijekovima, ali i dalje služe kao simbol nacionalnog ponosa i identiteta među bosanskohercegovačkim multietničkim stanovništvom.
Stećci su rađeni od 12. do 16. vijeka, a kao i nadgrobni spomenici drugdje u svijetu, ponekad su ukrašeni vjerskim krstovima i rozetama. Drugi pokazuju oružje, što bi moglo ukazivati na društveni status i profesiju pokojnika. Scene lova na jelene, viteški dvoboji i kružne grupne pogrebne igre nude fascinantne poglede na svakodnevni život u srednjovjekovnoj Bosni. Na pojedinim stećcima nalaze se ćirilični natpisi koji sadrže podatke o pokojniku, kao i filozofske napomene, poput epitafa Vignja Miloševića koji glasi: „Nekada sam bio kao ti, a ti ćeš biti kao ja“. Ovi natpisi otkrivaju zanimljive detalje o nivoima pismenosti tog vremena.
Riječ stećci (množina od stećak) dolazi od glagola stajati, što bi opet opisalo njihovu svrhu, da stoje iznad groba pokojnika i da ga ili je identifikuju. Zbog svog historijskog i kulturnog značaja, stećci su upisani na UNESCO-vu listu svjetske baštine, kao i zbog svoje “izuzetne univerzalne vrijednosti”.
Prema riječima direktorice Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine Elme Hašimbegović, jedan od najzanimljivijih aspekata stećaka je kako oni predstavljaju „preplitanje i stapanje različitih utjecaja – istočnih i zapadnih, mediteranskih, vizantijskih i srednjoevropskih, katoličkih i pravoslavnih, kao i uticaj latinske i ćiriličke pismenosti“.
Teritorija današnje Bosne i Hercegovine je kroz historiju bila mjesto susreta različitih kultura i religija. Pravoslavna, katolička i bosanska crkva (srednjovjekovna crkva koja je postojala između 12. i 15. vijeka) koegzistirali su u srednjovjekovnoj Bosni, a mnogi se naučnici slažu da su stećke koristili sljedbenici sve tri vjerske grupe, zasnovane na pravoslavlju nadahnutim krstovima i rozetema pronađenim na stećcima, zapadnjački inspiriranim motivima štita s mačem, te pojedinim natpisima koji se mogu prevesti kao “(osoba) istinske rimske vjere” ili “rob Božji”.
Neki stručnjaci smatraju da su stećke stvorili bogumili, dualistička vjerska sekta porijeklom sa Balkana. Manje popularna teorija ih povezuje sa Vlasima, nomadskom populacijom koja je u to vrijeme živjela na Balkanu. Zanimljivo, otkako su antropolozi počeli proučavati stećke krajem 19. stoljeća, Srbi, Hrvati i Bošnjaci (tri etničke grupe koje danas čine veći dio Bosne i Hercegovine) pokušavaju stećke proglasiti svojima.
Hašimbegović je to opisala kao tipično za historijski “podijeljena društva” poput onog u Bosni i Hercegovini, koja, kako je rekla, “kulturu i kulturno-historijsko naslijeđe posmatra isključivo kroz prizmu nacionalne politike i identiteta”. Ali kako su mnogi stećci godinama bili zanemareni, Hašimbegović je poručila političkim liderima: „Neka prisvajaju stećke, ali neka se brinu i o ovoj svjetskoj baštini“.
Među najbolje očuvanim i najvrednijim od ovih lokaliteta svjetske baštine je Radimlja. Najpoznatiji simbol lokaliteta – kao i prva slika koja većini Bosanaca i Hercegovaca padne na pamet kada pomisle na stećke – je prikaz muške figure urezan na jednom od nadgrobnih spomenika nekropole, koji podiže desnu ruku dok u lijevoj drži luk i strijelu. Neki antropolozi smatraju da bi to moglo predstavljati gest molitve prema Suncu ili Mjesecu.
Motiv podignute ruke čest je i u stvaralaštvu bosanskohercegovačkog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, koji je odrastao kod Radimlje. “Kameni spavač”, njegovo remek-djelo iz 1966. godine, inspirisano je crtežima i natpisima stećaka, i smatra se jednim od najznačajnijih književnih djela u Bosni i Hercegovini. Dizdarove pjesme podsjećaju Bosance i Hercegovce na važnost ovog kamenja, te poručuju da poštujemo svoju prošlost i prigrlimo svoj identitet.
Kao rezultat toga, stećci – posebno podignuta ruka – postali su oličenje bosanskog duha kulturne otvorenosti. Danas slika izaziva emotivnu vezu kod mnogih Bosanaca i Hercegovaca. Na tragu Dizdara, mlađi bosanskohercegovački umjetnici odnedavno počinju istraživati stećke i ugrađivati ih u svoja djela. Kipar Adis Elias Fejzić tumači sadašnjost i budućnost nacije sagledavajući njenu prošlost. “Ne znam šta su tvorci antičkih stećaka vidjeli u svom kamenju i željeli od njih, ali znam šta ja vidim u njima. Zato oživljavam tu tradiciju nakon nekoliko stoljeća tako što ih vajam”, rekao je Fejzić.
Jedna od Fejzićevih skulptura nalik stećku stoji ispred zgrade australijskog parlamenta u Canberri, kao poklon Bosne i Hercegovine Australiji. Drugi je podignut u Odenseu, u Danskoj, na zahtjev tamošnjih bosanskohercegovačkih izbjeglica. Većina njegovih radova je, međutim, u Bosni i Hercegovini.
“Sa stećcima sam najdirektnije vezan za naše bosanskohercegovačko i umjetničko porijeklo”, rekao je Fejzić. “Stećak je također ‘vremeplov’ kojim tako lako i brzo komuniciram u vlastitoj percepciji i kreativnosti sa tradicijama i stilovima iz naše prošlosti.”
Stećci su inspirisali i radove nagrađivane ilustratorke i dizajnerke Aleksandre Nine Knežević, koja je na osnovu nadgrobnih spomenika izradila ilustracije za knjige i druge projekte. “Ono što mi je veoma inspirativno i privlačno kod stećka je to što motivi koji se pojavljuju (na njima) slave ljubav, život, radost i općenito pozitivan stav”, rekao je Knežević. “Ovo otkriva senzibilitet i želje tadašnjih ljudi, naših predaka, i govori mnogo o našem naslijeđu, našem karakteru i našoj prirodi.” Knežević nije jedina. Još jedan mladi zanatlija koji koristi stećke kako bi prigrlio svoje kulturno naslijeđe je kazandžija Denis Drljević, čija se radnja AbrakaBakra Copper Art nalazi u Starom gradu u Mostaru. „Motive sa stećaka sam počeo da koristim od samog početka bavljenja ovim zanatom“, rekao je Drljević. “Oni predstavljaju jedan od najstarijih artefakata naše historije.”
Prošle godine Vedrana Božić, koja vodi mostarsku umjetničko-obrtničku galeriju Claire Noel, počela je prodavati modne torbe na kojima su otisnute njene slike stećaka: „Volim spoj tradicije i modernosti i željela sam predstaviti našu kulturnu baštinu u moderan način”, rekla je ona.
Osim ilustracija, bakrenih reljefa i torbi, putnici sada mogu kupiti ženski nakit nadahnut stećcima, ukrasne igle, majice i druge suvenire u čast srednjovjekovne prošlosti zemlje.
Historičar Gorčin Dizdar (unuk poznatog pjesnika) napisao je knjigu o stećcima i također promovira bosanskohercegovačku kulturu kroz svoju fondaciju Mak Dizdar. Jedan od nedavnih projekata Fondacije bio je okupljanje mladih ljudi iz cijele zemlje kako bi napravili interaktivnu mapu stećaka kako bi se identifikovali ranije neregistrovani stećci i digitalizirali već poznati.
Dok Dizdar, domaći umjetnici i mlađi Bosanci prihvataju stećke kao svoj ponos, mnoge od ovih nekropola ostaju zanemarene od strane lokalnih vlasti. Radimlja je, na primjer, na listi ugroženih nacionalnih spomenika jer je u neposrednoj blizini izgrađena industrijska i trgovačka zona. Mediji često izvještavaju o slučajevima oštećenja stećaka i njihovog propadanja. Prije tri godine, internetski oglas jednog Bosanaca koji se nada da će prodati navodni stećak u blizini svoje kuće izazvao je snažne reakcije javnosti. Neki su ga osudili, dok su drugi osudili nemar vlade u zaštiti ovih lokacija.
Ali kako se sve više i više u javnosti budi uviđanje vrijednosti ovih tajanstvenih srednjovjekovnih relikvija, nadamo se da će rastući osnovni pokret moći potaknuti vlasti da ih bolje očuvaju. “Mislim da je to vrlo pozitivan trend jer se na ovaj način susreću mlađe generacije i pojedinci koji nisu nužno zainteresirani za srednjovjekovnu umjetnost, sa ovim vrlo vrijednim elementom našeg kulturnog naslijeđa”, rekao je Dizdar, piše BBC.
Izvor: federalna.ba
