Piše: Slađan Tomić
Već 12 godina Udruženje “Tračak nade” iz Foče kao jedino takvo udruženje na području regije Foča, Višegrad, Rudo i Goražde, pruža pomoć djeci i mladima sa teškoćama u razvoju. Iako je takvih osoba bilo i ranije, oni su prije osnivanja udruženja bili potpuno nevidljivi u svojoj lokalnoj zajednici.
Dok sistem nema rješenja za roditelje i djecu s teškoćama, odgovorni, uporni, marljivi pojedinci dokazuju da je sve moguće, pa i do tada odbačenoj i djeci bez adekvatne podrške, stvoriti kutak u kojem su voljeni, prihvaćeni, u kojem imaju stručni kadar i terapije koji im pomažu da se razvijaju. Jelena Vilotić iz Foče dokazuje, kao i roditelji širom BiH, da se djeci s teškoćama ili s invaliditetom može pružiti puno više od onoga što uradi i (ne)pruži sistem. U Foči i okolnim opštinama godinama djeca s teškoćama nisu imala adekvatnu podršku. Tačnije, ona nije ni postojala. Sve do 2010. kada je Vilotić pokrenula Udruženje “Tračak nade.”
“Na području opštine Foča jedina institucija koja je imala podatke o ovoj populaciji bio je Centar za socijalni rad. Roditelji koji su imali djete sa nekim vidom poteškoće nisu imali dovoljno iskustva, nisu znali kome da se obrate i bili su prepušteni sami sebi. Sve ovo su bili dovoljni razlozi koji su me motivisali da pokrenem inicijativu za osnivanje Udruženja”, prisjeća se početaka rada ovog Udruženja njegova osnivačica i predsjednica Jelena Vilotić.
Samo u prošloj godini 17 uposlenih u Udruženju pružilo je 20.000 usluga za više od 100 porodica šire regije. Značaj rada ovog udruženja prepoznala je i lokalna zajednica, ali roditelji djece s teškoćama najbolje znaju koji su benefiti rada ovog udruženja.
Biljana Lalovac, majka je mlade osobe s invaliditetom koja je član Udruženja od samog osnivanja.
“Udruženje je od velike pomoći djetetu, a i meni kao roditelju. Dijete je tu našlo svoj mir, svoje drugare i sa nestrpljenjem čeka svaki novi dan da ode u Udruženje. Tu ima sve kvalitetne usluge stručnog kadra logopeda, defektologa, psihologa i ostalih iz stručnog tima Udruženja u kome boravi od 9-16h priča Lalovac za Snagu Lokalnog.
Njoj i njenom djetetu bi, priča nam, bilo vrlo teško bez ovog udruženja.
“U njemu su oni (korisnici/e) našli drugi dom, toplinu, sigurnost. Boravkom u Udruženju njen dan je ispunjen i puna je utisaka kad dođe kući. Ja kao roditelj, osjećam sigurnost dok mi dijete boravi u Udruženju i mogu veliki dio poslova, koji zahtijeva moje odsustvo iz kuće, obaviti u tom periodu”, govori Lalovac o benefitima rada Udruženja.
Više od 100 korisnika treba različitu podršku, a “Tračak nade” pruža širok spektar usluga. Od defektoloških, logopedskih, psiholoških pa do usluga koje pružaju medicinski tehničari.
“Brinemo o osobama sa različitim psiho-motornim poteškoćama uzrasta od 3 do 70 godina. Svima njima pruža se neki vid pomoći i podrške. Korisnici mlađe životne dobi imaju kontinuirane individualne i grupne tretmane. Porodicama pružamo psiho-socijalnu,informativno-pravnu, ekonomsku i administrativnu pomoć i podršku”, govori Vilotić za Snagu lokalnog.
Lokalna zajednica daje besplatan prostor, te novčanu podršku Udruženju koje svojim uslugama rasterećuje javno zdravstvo, ali i javne socijalne službe i ustanove. Na taj način udruženje radi posao države: kvalitetnije i jeftinije, s obzirom da se finansiraju manjim dijelom iz budžeta, a više iz donacija i projekata.
Dodatne troškove, bez ovog udruženja, imali bi i roditelji, i imali su do osnivanja udruženja.
“Djeca i mladi sa poteškoćama u razvoju uslijed nedostatka adekvatnih ustanova za pružanje tretmana morali bi odlaziti u Banja Luku i Sarajevo dok bi stariji korisnici bili izolovani i ograničeni na vlastiti dom i porodično okruženje”, govori Vilotić o tome šta bi bilo da nema ovog udruženja.
Inkluzijom i pružanjem adekvatne njege i usluga “Tračak nade” pomaže ranjivoj skupini stanovništva da se bolje uklopi u društvo, dajući im veću šansu za uspjeh.
“Ja imam sina od 19 godina koji je povrijeđen na rođenju. Od tada kreće moja borba da na sve moguće načine pomognem i poboljšam život djece i mladih sa poteškoćama u mojoj lokalnoj zajednici i šire. Nepresušna inspiracija mi je moj sin, njegov uspjeh u savladavanju svakodnevnih životnih prepreka kao i uspijeh svih njegovih drugara”, priča nam osnivačica udruženja o motivaciji za višegodišnji rad.
Za 12 godina rada u Udruženju kaže da je najponosnija na činjenicu da i njeni najmlađi sugrađani znaju za udruženje te čime se bave.
“Da se od naše djece ne trebaju sklanjati niti ih se plašiti već im pruže podršku i razumijevanje kad god je to potrebno, a oni će im uzvratiti iskrenom i bezuslovnom ljubavlju”, govori Vilotić o ovom sporednom, ali iznimno važnom rezultatu njihovog rada.
Korist za lokalnu zajednicu od rada udruženja je višestruka od kontinuiranih i besplatnih stručnih tretmana, psiho-socijalne pomoći i podrške porodicama osoba s poteškoćama u razvoju do ekonomskog osnaživanja porodica.
“Informativno-pravna pomoć i podrška porodicama, usluga dnevnog boravka, usavršavanje i edukacija stručnog kadra, širenje volonterske mreže, redovno ažurirana baza podataka osoba s invaliditetom Gornjo-drinske regije, uspostavljena saradnja sa vladinim i nevladinim sektorom… sve su to dobrobiti našeg rada za lokalnu zajednicu”, kaže Vilotić.
Milica Lazivić je stručna saradnica u Udruženju u kojem sedam godina radi kao defektolog. To joj je i prvi posao, prva šansa, jer je upravo ovdje odradila i svoj pripravnički staž.
Stotinama djece prvu šansu dalo je upravo ovo udruženje jer obrazovni sistem nije bio ni inkluzivan ni sposoban da se posveti i uključi djecu s teškoćama.
“Udruženje okuplja 137 korisnika, odnosno djece sa smetnjama u razvoju i odraslih osoba sa invaliditetom, jedino je takvog tipa u Gornje drinskoj regiji, te osim korisnika iz naše lokalne zajednice usluge udruženja koriste i osobe s invaliditetom iz drugih okolnih mjesta. S obzirom na to da mnoga djeca nisu uključena u školski sistem ili su isključena iz istog u nekom momentu školovanja, naročito nakon završene osnovne škole. Udruženje toj djeci daje mogućnost da dio svog dana provedu uključeni u aktivnosti koje organizijemo na dnevnom nivou što doprinosi njihovom razvoju i jačanju sposobnosti i funkcionalnosti”, kaže Lazivić.
Iako je ona ta koja je podrška korisnicima koji uz nju napreduju, i sama radeći u udruženju napreduje.
“Rad u udruženju omogućio mi je iskustava u radu sa djecom različitih uzrasta i sposobnosti, razvijanje vlastitih kapaciteta za rad sa populacijom koju zastupamo, te unapređenje različitih vještina potrebnih za timski rad, međuljudske odnose i komunikacijske vještine”, dodaje Lazivić.
“Tračak nade”, tako je mjesto u kojem uče, rastu i razvijaju se svi: korisnici, djeca, roditelji, uposlenici.
Pomoći i biti podrška drugima, vodilja je uposlenika, a svoju ljubav prema djeci i činjenju dobra za zajednicu proširili su na svoju lokalnu zajednicu u kojoj im nije teško pronaći volontere/ke.
Adrijana Janković u Udruženju volontira već dvije godine. Motiviše je činjenica da nekom pomaže, da neko u njoj vidi podršku, ali motivacija je i osjećaj ličnog razvoja ličnosti.
“Mene volontiranje ispunjava kao osobu, srećnija sam kroz volontiranje i mnogo učim o vrijednostima u životu kroz ovakav rad. Moja volonterska misija je da probudim ljudima svijest o tome ko su osobe sa poteškoćama u razvoju, da su oni prvo osobe i da ih njihove poteškoće ne sprječavaju da učestvuju u društvu ravnopravno kao i svi iako im je ponekad potrebno više vremena da bi savladali neke radnje zbog prirode poteškoće”, kaže Adrijana.
Za rad udruženja problem je nedostatak prostora
Lokalna zajednica od 2012. Godine podržava rad udruženja, plaćaju im zakup prostora u kojem rade, finansiraju dio obaveza za plate i doprinose stručnog i pomoćnog osoblja, kao i dio tekućih obaveza.
No, rad ovog udruženja nije bez problema. Prostorni kapaciteti u kojem rade su nedovoljni.
“Jedan od najvećih problema koji imamo je neriješeno pitanje prostornih kapaciteta. Trenutno radimo u iznajmljenom prostoru od 154m2, ali zbog velikog broja djece i mladih koji imaju potrebu za individualnim tretmanima to nije dovoljno jer je broj djece u konstantnom porastu. Pored toga osoblje koje radi sa korisnicima finasira se kroz neke od projektnih aktivnosti koje provodimo. Projekti su vremenski ograničeni u trajanju pa se bojimo da u nekom momentu ne ostanemo bez stručnog kadra”, kaže Vilotić.
Život djece s teškoćama i osoba s invaliditetom bez ovog udruženja bio bi potpuno drugačiji i njihov razvoj bio bi zaustavljen. Roditelji i lokalna zajednica su prepoznali značaj udruženja, a nadamo se da će to učiniti i oni koji im mogu pomoći da nastave raditi kao do sada ili još bolje.
