Čitam jedan tekst koji me podsjetio na razgovor s jednim prijateljem koji ima ideju da pokrene svoj prvi startup. Prijatelj ima jako puno entuzijazma i vjeruje u svoj projekat, pa sam se ja tu nekako našao u ulozi đavoljeg advokata. Pitam ga za konkurenciju, šta je u njegovoj ideji drugačije, ukazujem na potencijalne rizike velikog skoka u nepoznato itd.
Elem, u tekstu koji je objavio McKinsey kaže da bez fokusa i aktivnog učešča CEO-a skoro nijedna organizacija nema priliku da uspije s projektima digitalne transformacije. Da bi organizacije uspjele, CEO mora pokazati predanost i strast u primjeni digitalnih tehnologija isto onoliko koliko imaju predanost i strast ka poslovnoj strategiji.
Ja svog prijatelja vidim upravo kako to gore piše. Međutim, da bi organizacija uspjela u naporima da se digitalno transformiše pored želje potrebno je primjeniti i proces koji je više nauka nego umjetnost (odnosno nešto što je iskustveno dokazano da funkcioniše).
Da bi organizacije bile uspješne projekte digitalne transformacije moraju posmatrati kroz prizmu vrijednosti koje isti donose. Cilj digitalne transformacije nije da organizacija bude digitalna, nego da donese vrijednost organizaciji. Situacija u Bosni i Hercegovini tu baš i nije na zavidnom nivou. Nekada svojevremeno sam radio jedno istraživanje na tu temu i našao da čak ni bankarski sektor za koji smatram da je najviše digitalno napredovao, nema struktuirane procese planiranja, evaluacije i praćenja benefita koje im donosi ulaganje u digitalne tehnologije.
Digitalna transformacija nije ulaganje u pojedinačna rješenja nego sklapanje puzli koje čini cjelinu koja se zove strategija.
Prije par dana sam iz zabave pogledao neku emisiju o kuhanju gdje član žirija kaže: “Pojedinačni elementi jela su dobri, ali jelo ne funkcioniše kao cjelina.”
Isto tako je i sa digitalnom transformacijom. Čini mi se da naše organizacije digitalnoj transformaciji pristupaju više reagujući na okruženje i šta “komšija” radi, pa implementiraju pojedinačne elemente, nego kao u smislu implementacije strategije i velike slike.
Čak i kada sve to gledamo strateški, da bi se to implementiralo potrebno je da:
- okupimo prave ljude sa adekvatnim znanjima i iskustvom;
- da iskoristimo svoja znanja o poslu i ista unaprijeđujemo a ne da kupujemo (nerijetko polovična) rješenja u koje onda nastojimo uklopiti organizaciju;
- da koristimo agilni pristup s kojim ćemo rješenja moći brže implementirati, ali i testirati njihov učinak;
- i naravno, samo ukoliko CEO vrši kontinuiranu promociju promjena, ulaže u znanja i razvoj ljudi (ne samo IT kadrova nego i krajnjih korisnika), te se i sam zalaže za kontinuirani napredak tek onda se može očekivati rezultat projekata digitalne transformacije.
Koliko je ovih elemenata sadržano u našim organizacijama? Da li oni čine jednu cjelinu i kakve rezultate proizvode?
Možda je odgovor na ovo pitanje i najbolji pokazatelj trenutnog stanja digitalne zrelosti naših kompanija.
