Kada bi se priča o nekom udruženju mogla početi zagrljajem, bila bi to priča o bugojanskom Udruženju „Leptir“ i članovima koje svi u Bugojnu zovu „Leptirići“, jer njihova energija, otvorenost i ljubav osvajaju na prvu. Nekada su bili okruženi samo svojom porodicom, a danas, zahvaljujući Udruženju, oni glume, slikaju, pjevaju, učestvuju na svim manifestacijama u gradu, prave čestitke, nakit i čine raznovrsna čuda, tako da iza njihovog leta ostaje zlatni prah na srcu.
Tako je danas, 18 godina nakon osnivanja, ali njihov put bio je posut trnjem ili nizom prepreka. Ali nisu posustajali.
Udruženje za djecu i osobe s posebnim potrebama „Leptir“ Bugojno je osnovano na inicijativu 30 roditelja djece i mladih s posebnim potrebama, Centra za fizikalnu terapiju i gradjana iz zajednice. Osnovni cilj je bio poboljšanje ukupnog kvaliteta života djece i mladih s poteškoćama u razvoju, i tokom svih godina vidljiv je napredak, pogotovo ako pamtite prve „stidljive“ razgovore s korisnicima, a onda vas oduševe izvrsnim nastupom na sceni. Rezultat je to upornog rada osoblja udruženja koji čini dobar spoj iskustva roditelja koji su na svojoj koži osjetili sve manjkavosti neuređenog i nepripremljenog sistema za osobe s poteškoćama u razvoju i odlučili sami pokrenuti aktivnosti na poboljšanju trenutnog stanja, zatim stručnjaka koji žele raditi i dodatno se educirati za rad s ovom marginaliziranom grupom kako bi im na adekvatan način pomogli da pronađu svoje odgovarajuće mjesto u društvu i volontera iz zajednice koji daju svoj nesebičan doprinos ovoj nadasve humanoj misiji.
Na čelu Udruženja je Biserka Božić, koja je nesebičnim angažmanom, prevazilazeći često i vlastite mogućnosti, ovo udruženje dovela do punoljetstva. Puno toga je napravljeno, ali treba puno više, reći će Bisa ( Biserka Božić) s osmijehom na licu.
– Kao roditelj i kao predsjednica udruženja Leptir Bugojno, nimalo nije lako u nekoliko rečenica sročiti svih 18 godina upornog rada, borbe s nepremostivim zaprekama, neshvaćanja, nebrige zajednice. Jednom riječju, to je bila nemoguća misija.
2005. godine, nas nekoliko roditelja, entuzijasta sa djelatnicima Centra za fizikalnu terapiju pokrenuli smo se da 152 djece i mladih s posebnim potrebama, tada popisanih a bilo ih je i veći broj, izvedemo iza zatvorenih vrata i prozora.
Punih 18 godina radili smo i dalje ćemo raditi da naša zajednica bude humanija, inkluzivnija, pristupačna i ravnopravna za sve njene građane. Prepoznavali smo potrebe i probleme obitelji i djece, naših korisnika ali i prepoznavali njihove mogućnosti i sposobnosti kako bismo odgovorili na njih, pronalazeći načine kako ih prevazići i dati adekvatna i moguća rješenja.
Danas, ponosno mogu reći da smo uspjeli skoro na svim poljima života ne samo našoj djeci već i ostalim građanima, osobama s invaliditetom uvelike promijeniti i poboljšati kvalitet života u zajednici.
A to se odnosi na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, dnevni centar, zapošljavanje, osnaživanje, kvalitetno provođenje slobodnog vremena, pravnu i financijsku zaštitu, kulturu i sport i dr. Sudjelovali smo u izradi i donošenju važnih strateških dokumenata u oblasti invaliditeta kako na lokalnom tako i kantonalnom i federalnom nivou, nivou države BiH – ističe Biserka Božić.
Prisjećajući se početaka, ali i svega uradjenog teško je sve pobrojati, ali valja izdvojiti ono na što su posebno ponosni.
-Napomenut ću da smo 2006 godine imali uključene prve asistente u nastavi u našoj zajednici i kantonu, educirani kadar u osnovnim školama kao i pristupne rampe za kretanje djeci u invalidskim kolicima u svim osnovnim i srednjim školama i Kulturno sportskom centru Bugojno. Po pitanju pristupačnost i zajednice, mislim da smo na prvom mjestu u Srednjobosanskom kantonu…Pristupačne prostorije za rad, edukacije i aktivnosti poludnevnog boravka su lijepo uređene i otvorene za sve naše građane. Mijenjamo svijest kod mladih ljudi koji su naši budući promotori i zagovornici u ostvarivanju prava i jednakog učešća osoba s invaliditetom u zajednici. Svojim otvorenim radom, brojnim aktivnostima i inicijativama stekli smo brojne prijatelje koji nam pružaju podršku i pomoć u svakom pogledu i kojima smo zahvalni. Naš najveći uspjeh je osmijeh i sreća na licima naše djece i mladih – naglašava Božić.
I zaista, kada osjetite njihov osmijeh, ne nije greška u kucanju, njihovi osmijesi ne samo da se vide nego i osjećaju srcem, ostajete očarani. Potvrdit će to i brojni volonteri koji su imali priliku družiti se s Leptirićima.
– U Udruženju „ Leptir“ sam volonter već nekih 2 godine. Prošla sam kroz razne aktivnosti ovog udruženja poput snimanje spota za pjesmu „TI SI MOJ GLAS“, manifestaciju „Božić s Napretkom“, puštanje balona za djecu s autizmom, „Bugojansko proljeće“ i razne druge aktivnosti. Na mene je svaka aktivnost ostavljala poseban utisak i svaki put sam se sa zadovoljstvom i osmijehom odazivala na svaki njihov poziv. Udruženje „ Leptir“ je puno pozitivnih priča i vjerujem da je tamo sretno svako dijete, svaka osoba. Važno je pružiti emocionalnu podršku osobama s poteškoćama kako bi mogli razviti pozitivnu sliku o sebi i drugima i kako bi se mogli motivirati na rad i uspjeh. – ističe Adna Brakmić.
Taida Meštrović, učenica je drugog razreda Gimnazije Bugojno jedna je od onih volonterki koja je imala priliku sresti se s članovima Udruženja i zavoljeti ih.
– Tokom prvog razreda kroz nekoliko kreativnih radionica u Udruženju „ Leptir“ javila mi se želja za češćim druženjem s Leptirićima. U junu prošle godine postala sam volonterka i time je započela naša zajednička priča. Svaki naš susret u raznim aktivnostima me činio ispunjenom, sretnom i zadovoljnom osobom. Leptirići doprinesu tome da sva “negativa“ koju sam toga dana imala u mislima u kratkom vremenu ispari. Kroz volontiranje stekla sam određenu količinu tolerancije i dozu odgovornosti koja mi je nedostajala. U sklopu volontiranja pružila mi se prilika za učenjem znakovnog jezika što je također doprinijelo inkluziji i zajedničkom radu s Leptirićima. U Udruženju naš rad s djecom s poteškoćama u razvoju, izvlači ono nešto skriveno u njima što ih karakteriše na poseban način i dodatno ga pospješuje. Iz tog razloga napredak našeg udruženja igra značajnu ulogu u razvoju naše društvene zajednice. – naglašava Taida Meštrović.
Medju onima koji čine dio „Leptirove“ posebne ekipe je i Emina Bektić, diplomirani sociolog-istraživač i voditeljica aktivnosti.
– Moje prvo volontiranje od 12 mjeseci počelo je u Udruženju „ Leptir“, organizaciji koja radi s osobama s poteškoćama u razvoju. I poslije 5 godina ja sam i danas na istom mjestu i s ponosom tvrdim da je to period predivnog i pozitivnog iskustva. Sa njima prolazim kroz sretne a i one tužne trenutke. Udruženje „ Leptir“ iza sebe ima ozbiljan rad kada su u pitanju osobe s poteškoćama u razvoju što potvrđuje i njihovo dugogodišnje postojanje a prije svega ozbiljan timski rad i zalaganje za sve njene članove i njihove roditelje. Odgovornost, iskrenost, trud, zalaganje, borba a prije svega ljubav je ono što se može prepoznati u “Leptiru“ a ja sam to u ovih 5 godina prepoznala. Zahvaljujući Udruženju i njegovom radu kroz različite projekte koji su uspješno realizovani korisnici su uključeni u razne aktivnosti kao što su edukativno-rehabilitacijske radionice, psihološke radionice, tretmani kod logopeda, sportske aktivnosti, muziko-terapija, dramske aktivnosti.
Borba naše predsjednice, uspješno napisani projekti od strane naše drage Mirjane, Baje koji vozi našu djecu, Senade koja im kuha I čisti i svih onih koji svojim doprinosom daju podršku radu Udruženja naše Leptiriće čini sretnim i ispunjenim. Vjerujem da će i u budućem periodu ostati tako.Nadam se da će bas ova priča još više da osvijesti naše društvo, zajednicu, vlast da još više zajedničkim snagama unaprijedimo kvalitetu života osoba s poteškoćama u razvoju – naglašava Emina Bektić.
A da sve dobro funkcioniše, i teče kako treba brine se Mirjana Gvozdenović. Piše projekte, vodi brigu o administraciji, osigurava donatore, okuplja volontere, vodi brigu o Leptirićima i još puno toga. Na različitim dogadjajima u kojima učestvuje Udruženje vidjet ćete je kako, kao čarobnim štapićem, otklanja trenutne nedoumice i probleme, a uz to fotografskim aparatom bilježi sve značajne trenutke. Uvijek u pozadini, nikada u prvom planu, ali sigurno je jedan od stubova Udruženja.
– Udruženje „Leptir“ vas jednostavno „kupi“ na prvu. Dođete da volontirate i tu ostanete. Ostanete jer ste otkrili mjesto puno ljubavi, razumijevanja, podrške, radosti, mjesto gdje su svi prihvaćeni i jednaki, a svi toliko različiti, gdje se svi zajedno vesele i tuguju i dolaze s radošću. I ma koliko je teško ustrajati u ispunjavanju naše misije i ciljeva uz stalno suočavanje s neizvjesnošću, izazovima i nedostatkom sredstava … osmjesi naših Leptirića svakodnevno nas pune pozitivnom energijom, daju snagu za sljedeći korak, aktivnost, projekat, inicijativu, borbu za nastavak i opstanak udruženja … sa jako malo sredstava i neznatnu podršku činimo velike stvari, ne samo za korisnike udruženja, već i cijelu zajednicu kako bi postala bolje mjesto za život svih njenih građana – naglašava Mirjana Gvozdenović.
Udruženje trenutno ima 121 korisnika, različitih vrsta invaliditeta i starosne dobi. Brojni su problemi s kojima se suočavaju, ali iako sporo, zahvaljujući Udruženju „Leptir“ pomaci su vidljivi. Javnost u Bugojnu je senzibilizirana, a moto „Ne pored drugih, već zajedno“ sve više je primjenjiv u stvarnosti.
Da bi mogli još više, potrebno je još puno toga kako bi ostvarivali sva prava kao punopravni članovi društva, bilo da je riječ o mogućnostima rada, visini invalidnina, boljim komunikacijskim rješenjima i pristupačnosti, ali i značajnija finansijska podrška. Sredstva koja su im osigurana u Budžetu Općine Bugojno, pokrivaju tek 20 % stvarnih potreba, pa je zato borba za opstanak Udruženja i osiguravanje svega za potrebe korisnika i rad, stalni zadatak osoblja Udruženja.
Kako ističu, sami plaćaju sve režije, renoviranja i održavanja prostora, terase i dvorišta koji je u javnoj upotrebi, a kombi za specijalizirani prijevoz korisnika kojim je osiguran prilagođen prijevoz korisnika od kuće do Udruženja i nazad takodjer predstavlja izuzetnu stavku u troškovima.
Bez projekata koji pokrivaju većinu troškova, kako stranih organizacija tako i resornih kantonalnih i federalnih ministarstava, javnih ustanova, Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, poticaja Zavoda za zapošljavanje, dobrih ljudi koji povremeno daju donacije za veće troškove bilo bi nemoguće opstati.
Moramo dodati, bilo bi to nemoguće i bez ljubavi, a u Udruženju toga ima i više nego dovoljno. Leptirići će uvijek stati u odbranu jedan drugog i „pokriti“ sitne nestašluke, a dolazak u Udruženje za njih je jedan od najznačajnijih dogadjaja.
O tome korisnica Medina Baković govori svakodnevno.
– Jedva sam čekala poruku na grupi ( riječ je o rasporedu, koji Udruženje šalje porukom na kraju svake sedmice). Volim kada dolazim u Leptir, volim dolaziti zbog radionica koje imamo, volim kada pjevamo s nastavnicom Samirom.Volim se družiti sa svojim drugarima, voziti kombijem – pojašnjava Medina.
A jedan od onih koji je gotovo od prvog dana u „Leptiru“ je i Dino Purišević.
– Ja volim dolaziti u Udruženje „Leptir“, ovdje imam svoje društvo, sport i muziku. Volim kada bojimo i imamo kreativne radionice, kada pravimo čestitke. U Leptiru glumim, pjevam, nastupamo na „Bugojanskom proljeću“, idemo na takmičenja. Imamo kuhinju, volim da pomažem Senadi, pravimo užinu, pospremam stolove – s osmijehom priča Dino.
Potvrdit će to i roditelji.
-Udruženje “Leptir” ima veoma važnu ulogu u mom životu. Član sam ovog udruženja od 2008. godine i mogu reći da se moj i život moje odrasle kćerke veoma promijenio. Pored svih tretmana koji su važni za djecu s poteškoćama, udruženje “Leptir” pruža podršku roditeljima koji imaju probleme vezane za svoju djecu. Djeca koja borave u Udruženju pored podrške, uče kako da se nose sa životom koji ih čeka i izvan “Leptira”. Veoma je važno da svako dijete kad dođe u “Leptir” ostavi svoje strahove i zna da je ovdje ono što jest, to jest da prihvata ljude u udruženju kao dio svoje porodice. Roditelji i građani našeg grada trebaju što više pružati podršku našem udruženju jer je “Leptir” jedini oslonac i pruža utočište svakom djetetu i roditelju – poručuje Senada Gvozden.
I kako je ova priča počela sa zagrljajem, mora završiti s osmijehom. Drugačije ne može, jer imate potrebu, kada razmišljate o svakom članu i osoblju Udruženja za djecu i osobe s posebnim potrebama „Leptir“ Bugojno, nasmiješiti se. Jer oni jesu posebni, i baš takvi daju posebnost životu svakom onome ko im ima priliku biti prijatelj.
Piše: ENEIDA ALIBEGOVIĆ
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Sadržaj je odgovornost Mreže za izgradnju mira i ne odražava nužno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.
