Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma Evropska zajednica počela je uspostavljati sve segmente društva, uključujući i civilni sektor. Dvadeset pet godina od početka tog procesa, svi bi trebali postaviti pitanje svrsishodnosti takve vrste ulaganja. U Bosni i Hercegovini je registrovano približno 27.000 nevladinih organizacija, ali se društvo i dalje suočava s velikim brojem problema, posebno sa problemom odlaska mladih iz zemlje. Nevladin sektor mora priznati greške i odgovornost za situaciju u kojoj se danas nalazi bosanskohercegovačko društvo. Ključno pitanje je koliko je nevladin sektor spreman da se s tim suoči i koliko je spreman izaći iz zone komfora. Na primjer društveni aktivizam, gdje je nekim nevladinim organizacijama vrhunac bavljenja ovom temom napraviti spot o društvenom aktivizmu. Takav pristup je pogrešan i upućuje da članovi takve organizacije moraju sami biti društveno aktivni i kao takvi biti primjerom ostalima.
Aleksandar Trifunović
Sam nevladin sektor mora ulaziti u zakonom dozvoljeni direktni sukob sa poražavajućim sistemom u kojem žive građani Bosne i Hercegovine. Štetu imidžu nevladinom sektoru nanijeli su ljudi koji su iz njega prelazili u političke partije, stvarajući na taj način ogromno nepovjerenje javnosti prema nevladinom sektoru. S jedne strane, postoje vrlo kvalitetni i korisni projekti koje implementiraju nevladine organizacije, projektna sredstva se unose u državu i tu se troše, između ostalog na zapošljavanje građana, međutim generalni učinak je nedovoljan ako se uzme u obzir postojanje više od 27.000 nevladinih organizacija.
Nevladin sektor treba prestati da se bavi sam sobom i projektnim prijedlozima, već se treba baviti društvom i konekcijom između društva i sistema, odnosno problema koje društvo ima sa sistemom. Krajnji cilj je bolji sistem, a ne da ga se ruši. Ključna je promjena metodologije rada nevladinog sektora. Gledajući stanje u društvu zadnjih dvadeset pet godina, evidentno je jačanje a ne slabljenje nacionalizma, konstantno su prisutne ratne priče i konfliktna retorika, stiče se dojam da rat nije niti završen, no je samo nastavljen drugim sredstvima. Nevladin sektor sa svim svojim resursima se treba posvetiti tim problemima, da na primjeru dekonstruiše nacionalističke politike koje drže sve građane ovog društva taocima jedne političke kaljuže u kojoj su kontrola i distribucija konflikta sva suština političkog djelovanja do pobjede na izborima. Važna je pobjeda na izborima i zataškavanje vlastite nesposobnosti permanentnim konfliktom. Najveće pobune naroda u Bosni i Hercegovini nemaju nikakve veze sa nevladinim sektorom, što je dobro. Nevladine organizacije trebaju provoditi svojevrsni bunt, a bunt je svakodnevna potreba u bh. društvu. U takvim prilikama organizacije trebaju prići bez poziva, otvoriti se i pružiti podršku onima koji nemaju organizacione kapacitete i određena znanja.
Neophodno je „življenje“ društvenog aktivizma pri čemu nevladine organizacije moraju izaći na teren gdje egzistira određeni problem. Predstavnici nevladinog sektora trebaju doći lično u ta mjesta i doprinijeti rješavanju konkretnih problema, vidljivije i samostalnije. Na ovaj način je jedino moguće ostvariti sinergiju nevladinog sektora. Ne vidim sinergiju u koalicijama nevladinog sektora čije članice su stotine nevladinih organizacija koje bi trebale kao nešto zajedno raditi. Vjerujem samo u pojedinačne inicijative i rad i priznajem samo one nevladine organizacije koje se kroz svoj rad suočavaju s problemom, sve ostalo će zadržati nevladin sektor u hibernaciji koja traje jako dugo i koju građani vrlo dobro prepoznaju.
