Ines Kavalec je hrabra, uspješna i uporna žena iz Sarajeva, za koju ne postoji prepreka kako bi došla do svog cilja. Tako je bilo i sa prvim Dnevnim centrom za djecu i osobe sa poteškoćama u razvoju koji je otvoren prošle godine početkom oktobra u Sarajevu. Dnevni centar nosi ime “Denis”, koje je dobio po Inesinom sinu koji je bio dijete sa poteškoćama u razvoju, a koji je preminuo prije više od dvije godine.
Sve je počelo osnivanjem Udruženja “Dajte nam šansu” u martu 2011. godine. Glavni cilj je bio da Kanton Sarajevo dobije Dnevni centar za djecu i osobe sa poteškoćama u razvoju, što se i desilo nakon 13 godina upornosti. Ines ističe da su uvijek, nažalost zanemarena djeca sa višestrukim teškoćama.
“To su djeca koja zaista se ne mogu uključiti u redovni sistem obrazovanja, pa čak ni u specijalne škole zbog tog svog zdravstvenog stanja i zbog svojih mogućnosti i potencijala. Takve djece je mnogo više procentualno u odnosu na djecu koja su visokofunkcionalna i koja mogu ići u redovne i specijalne škole. Mi svjedočimo da kod nas u udruženju nema ograničenja u smislu ko može koristiti našu uslugu i koje dijagnoze. Kod nas je preko 30 dijagnoza zastupljeno, od visokofunkcionalnih do onih koji trebaju 24 sata pažnju i njegu i svjedočimo da su porodice sa djetetom koje ima višestruke potrebe, dodatno zanemarene. Moje dijete, Denis, je jednim dijelom pripadao djeci kojoj je potrebno više pažnje i njege”, priča nam Kavalec.
Međutim kao što ništa u Bosni i Hercegovini ne ide brzo, tako ni otvaranje centra ovog tipa. Jednostavno ideju nije prepoznala vlast u Kantonu Sarajevo koja je trebala pomoći izgradnji ovog dnevnog centra. U međuvremenu, da ne bi tapkala u mjestu Ines otvara dva servisna centra, jedan 2014. godine, a drugi 2017. Ali nikada nisu odustali od svoje prvobitne ideje. I tako slučajnost ili ne, iako Ines ističe da ne vjeruje u slučajnost, Američka vojna komanda u razgovoru sa Ines izrazila je želju da ulaže u neki važan projekat koji se tiče marginalizirane skupine društva. Ines je predstavila ideju izgradnje dnevnog centra i oni su bili potpuno za. U projekat se uključila i Vlada Kantona Sarajevo koja je obezbjedila devastirani objekat na Grbavici. Kao pravi sistem se pokazao onaj u kojem učestuju vladin, nevladin, međunarodni i privatni sektor, naglašava Kavalec.
“Hoću da kažem ‘strpljen-spašen’. Od 2011. do 2020. godine mi po prvi put konkretno pričamo o takvoj jednoj instituciji koja je neophodna. Sama cifra govori da je od 2010. godine bilo hiljadu i četvero djece odnosno porodica kojima je bio potreban dnevni centar a danas se ta brojka sigurno udvostručila, ako ne i utrostručila. Jednostavno su neophodni dnevni centri u Kantonu Sarajevo. I jednostavno tada je sve krenulo, samo mi je žao što nisam pisala knjigu. Ljudi kada vide konačan ishod kažu super, misle da je to bilo jednostavno. Ja mislim da je ostvarenje cilja ako ste ustrajni u svemu onome što dovodi do cilja, u onom međuprostoru koji je na momente bio takav da ste znali reći ‘šta će mi ovo u životu’, ali kada znate da ćete usrećiti djecu koja se dovoljno ne vide i porodice koje imaju djecu sa poteškoćama u razvoju onda dobijete dodatnu energiju. Dodatna motivacija je što je to život koji sam živjela i koji ću živjeti sve dok imam snage i energije. Volje imam”, naglašava Ines.
Centar je potpuno opremljen i to od igle do lokomotive, kako Ines ističe, po evropskim standardima. Devetog oktobra je centar otvorio zvanično ambasador Marfi i time je dao jak vjetar u leđa Udruženju “Dajte nam šansu”. Centar još ne radi, odnosno nije u funkciji da radi sa djecom, ali i Vlada Kantona Sarajevo kao i Ines vjeruju da će biti funkcionalan za korisnike već u martu. Tridesetoro djece i odraslih će moći koristiti dnevni centar u kontinuitetu.
“Biće i onih iznad 18 godina. Mislim da je njima najpotrebnije obzirom da sistem ,kad napune djeca 18 godina, realno ništa sistemski nemaju uređeno za taj uzrast. Najveći akcenat je na onoj djeci kojoj njihovo obrazovanje i ulaganje u njih jeste da ih osposobimo da koliko-toliko vode brigu o sebi, da ih naučimo osnovnim životnim funkcijama a to je da mogu signalizirati da su žedni, da su gladni jer to je nešto što je veoma bitno. Možda ću ovo reći prvi put javno, ali moje dijete je izgubilo život jer mi nismo znali šta ga boli, a sistem mi nikada nije govorio da bih trebala da učim svoje dijete onome što će možda spasiti njegov život. Moja lična satisfakcija je, dok još više snage budem imala, da ohrabrim roditelje i da je mnogo važnije da djeca znaju reći šta ih boli, šta trebaju, šta žele u odnosu na ono da li mogu prepoznati boju ili ne”, poručuje Ines roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju.
Bitno je kroz ovu borbu promijeniti percepciju obrazovanja i stava prema djeci sa poteškoćama u razvoju na način da ne mogu sva djeca ići u redovne a čak neka ni u specijalne škole. Što je najvažnije, može se nekom djetetu i spasiti život, poučena svojim iskustvom, priča nam Kavalec. Svako loše iskustvo u životu je nešto iz čega možemo da učimo.
“Ja sam htjela odustati ali bi to bilo sebično. Bilo bi sebično za hiljadu drugih porodica koji imaju povjerenja u mene, odnosno u ‘Dajte nam šansu’. Onda se pitam zašto smo mi svi na ovom svijetu, postojimo iz nekog razloga. Ja sam očigledno dobila neki zadatak kroz neka najteža životna iskustva da pomognem drugima koliko je to moguće. Ovo je misija koju je Denis započeo. Zbog Denisa sam imala snagu i volju da sagledam realno stvari i da kažem da ja vrijedim jednako kao I svaki drugi roditelj i da moja porodica vrijedi jednako. Zbog njega je sve ovo pokrenuto i ja ne želim da se Denis zaboravi i ovo je jedan od načina kako Denis nastavlja da živi, nastavljamo njegovu misiju. U najtežim trenucima vi nemate zlatnu sredinu nego dva izbora: ili ćete se predate bolu ili ćete nadjačati bol. Ja sam odlučila da ga nadjačam uz podršku mog tima ‘Dajte nam šansu’, porodice i divnih ljudi. Vjerujem da je moguće iz najtežeg izroniti još jači i iz najtežeg izvući nešto dobro, pa je tako sa razlogom Denis odlučio da ode, vjerovatno ne bih imala ovu energiju i ne bih nastavila ovim tempom da se to nije dogodilo”, hrabro priča Ines.
U svim razvijenim zemljama postoje servisni centri za djecu sa poteškoćama u razvoju. Servisni centar ‘Dajte nam šansu’ od 2014. godine broji 970 registrovanih porodica. Servisni centri su kao Dom zdravlja za porodice i postoji 14 besplatnih usluga koje koriste roditelji. Ono što Ines i njenom timu daje dodatnu satisfakciju jeste što su ovi centri uspjeli spasiti enorman broj brakova, zbližiti partnere, spasiti veliki broj tipične djece unutar ovih porodica ističe Kavalec. Kada bi se ugasio jedan servisni centar, potopio bi se veliki broj porodica.
“Uprkos negativnim stvarima koje se dešavaju unutar te porodice mi dajemo podršku da se roditelji koliko je moguće vrate na fabričke postavke i da imamo mentalno jake i očuvane roditelje. To je ključ uspjeha jedne stabilne porodice. Dva servisna centra definitivno nisu dovoljna, mi vidimo po potrebama porodica. Ono što je dobro jeste da na federalnom nivou Nacrt zakona o socijalnim uslugama je usvojen, javna rasprava je završena i ubrzo bi se trebala usvojiti finalna verzija. Kroz taj zakon su definisani servisni centri, dnevni centri, pružatelji socijalnih usluga i to je temelj preveniranja”, objašnjava Kavalec.
Za kraj smo pitali Ines koji je njen savjet porodicama koje imaju jednog člana, odnosno dijete sa poteškoćama u razvoju. Poučena svojim iskustvom ali i drugih majki shvata da mnoge misle da je dobra majka isključivo ona koja vodi brigu samo o djetetu sa poteškoćama u razvoju. Svaka majka mora imati vremena i za sebe ističe Ines.
“Ne možete praznih baterija vi pomoći nekome drugom. Ja sam se ostvrtala šta će ko reći na početku- ‘vidi je što se sredila a ona ima bolesno dijete’ ili tome slično što me na početku tangiralo. Takođe muž i supruga se ne smiju zaboraviti a to radimo. Može se odvojiti neka kafa od pola sata pa čak i da šutite. Onome čemu ja danas svjedočim nakon svega što se dogodilo saznala sam u razgovoru sa mojom ćerkom Zarom i ovo ću zaista po prvi put reći. Ona je rekla : ‘Znaš mama možda je moj brat meni sad dao vremena da vas imam više’. To je ono što sam rekla, nemamo vremena za tipičnu djecu, ne zato što ne želimo već smatramo da ćemo nešto propustiti ako se svaki put ne posvetimo djetetu sa poteškoćama u razvoju”, priča Ines.
Dobar roditelj je onaj koji vodi brigu o sebi i to je ono što prije svega moramo naučiti i to nije sebičnost, poručila je Ines Kavalec, žena koja je iz najtežih životnih trenutaka izašla još jača. I tu je da pomogne svima, a od marta i kroz rad Dnevnog centra za djecu i osobe sa poteškoćama u razvoju.
Piše: Maja Popović
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
