”Za dobar komšiluk” iz Srebrenice
U Srebrenici se osjeti sav teret rata i postratnog tranzicionog bosanskohercegovačkog društva. Posljedice uništenja i razaranja teško je sagledati. Genocid nad Bošnjacima u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica koji su počinile srpske snage u julu 1995. godine, najstrašniji sudski potvrđen zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, jedan je od bolnih ožiljaka i mrlja na savjesti čovječanstva. U procesu zalječenja i revitalizacije je labirint prepreka i izazova. Među onima koji traže puteve za njihovo prevladavanje je mirovna aktivistkinja Valentina Gagić, predsjednica Udruženja ”Sara-Srebrenica” koje je organizator mirovnog kampa za mlade ”Za dobar komšiluk”.
Gotovo prazna glavna srebrenička ulica, sa tek ponekim prolaznikom ili automobilom, kontrast sumornom prizoru umrtvljene svakodnevice su mladi okupljeni ispred Udruženja ”Adopt”, učesnici interetničkog kampa ”Za dobar komšiluk” iz desetak bosanskohercegovačkih sredina.
”Nekako ih malo motivišemo da upoznaju Srebrenicu, da se druže, da se zbliže, da razmjenjuju iskustva i da ovom gradu donesu malo vedrine”, kaže Valentina Gagić, predsjednica Udruženja ”Sara – Srebrenica”,u čijem fokusu su unapređenje međuljudskih odnosa, povjerenja, poštovanja, građenje mostova i spajanje pokidanih veza.
Život se u Srebrenicu sporo vraća, teško se živi, političke i ekonomske okolnosti susprežu ga i guše. U posljednje vrijeme trend odlazaka posebno mladih pojačan je kao i iz većine sredina u Bosni i Hercegovini.
”Nažalost politike su takve da ne dozvoljavaju ovoj sredini naprijed. Ovdje zaista nema dovoljno prilika ni za mlade, ni za porodice generalno da bi mogli ostvariti svoju egzistenciju i koliko toliko obezbjediti normalne uslove života svojim najbližim”, dodaje Gagić.
Građani Bosne i Hercegovine suočavaju se sa različitim egzistencijalnim i sigurnosnim izazovima, između ostalog izazovima globalne krize zbog rata u Ukrajini. Osjećaj straha pojačava oštra politička retorika u kojoj nema poštovanja prema živima, pijeteta prema žrtvama.
”Boje se ljudi, u nekim internim razgovorima to se može i osjetiti. Retorika ”zveckanja oružjem” još više nego na bilo kom drugom mjestu kopa po traumama ljudi koji su doživjeli svoje vlastite nesreće, a čije se nesreće i danas toliko godina poslije rata još uvijek negiraju. Osjeti se taj teret”, navodi Gagić.
Okolnosti su teške, napredak spor.
”Koliko god činimo neke korake naprijed čini mi se da se u izbornoj godini vratimo nekoliko koraka unazad”, dodaje Gagić.
Srebrenica ima bogate prirodne resurse i razvojne potencijale. Ljudi odlaze jer ne vide perspektivu.
”Fokus treba staviti na mlade, dati im malo više prostora i prilika, osvijestiti koliko potencijala imamo. Pored nas žive nevjerovatni mladi ljudi kojim smo poprilično nepravedno stavili na pleća da se bore sa nekim lošim stvarima koje smo im ostavili u nasljeđe. Oni s tim nemaju puno veze ali imaju puno opterećenja. Mislim da su naša beznađa ukorijenjena u tradiciji u onoj koja nas je dovela do tačke da se generacije i generacije odgajaju u strahovima”, ističe Valentina Gagić.
U Srebrenici je malo mjesta na koja mogu mladi, a puno na koja ne bi trebali poput kladionica.
I ove godine izbor njih nekoliko, u dobi od 15 do 25 godina, bio je mirovni kamp ”Za dobar komšiluk”.
”Za dobar komšiluk” mirovni interetnički kamp za mlade
Interetnički kamp okupio je pedesetak mladih osoba iz Gornjeg Vakufa/ Uskoplja, Jajca, Brčkog, Kladnja, Vlasenice, Milića, Kalesije, Donjeg Vakufa, Bratunca, Srebrenice i još nekoliko bosanskohercegovačkih mjesta. Petodnevni skup u internatskom centru EMMAUS u Potočarima treći put organizovalo je Udruženje ”Sara – Srebrenica” uz podršku Američke ambasade u Bosni i Hercegovini.
Mladi su obradili širok spektar tema koje se tiču svakodnevice, a usmjerene su ka budućnosti. Govorilo se o međuljudskim odnosima, o ljudskim i društveno pozitivnim vrijednostima, o tome kako je važno biti čovjek čovjeku, o identitetima – ličnim i kolektivnim, o formiranju kritičkog mišljenja, bogatstvu kulturne raznolikosti, medijskoj pismenosti i manipulaciji, kapacitetima i potencijalima mladih osoba.
”Nastojali smo da nam i voditelji budu mladi ljudi koji kroz svoj aktivizam doprinose pozitivnim promjenama i imaju kreativne metode da prenesu ono što znaju”, kaže predsjednica Udruženja ”Sara”.
Svi društveni procesi koji se dešavaju u Bosni i Hercegovini bili su tema radionica. Tema su bili i načini na koje ti procesi mogu doprinjeti razvoju vještina mladih kako bi postali aktivni građani u svojim zajednicama.
”Fokusirali smo se na sadašnjost na neke životne teme i ono što njih može učiniti boljim ljudima i ono što ustvari njima može pokazati da njihova supermoć jeste to da mogu da čine izbore, s težnjom da ti izbori budu uvijek pravi, oni najbolji za njih i društvo u kojem žive, u kojem rastu, u kojem rade”, naglašava Valentina Gagić.
Učesnici mirovnog kampa su sudjelovali u aktivnostima XIV Međunarodne sedmice sjećanja, posjetili nekoliko izložbi, pogledali kratkometražne dokumentarne filmove o temi suočavanja sa prošlošću koji su prikazani u Srebrenici u saradnji Udruženja ”Adopt” i Sarajevo Film Festivala. Mladi su se zabavljali i uz brojne muzičke i sportske sadržaje.
”Jako mi je drago što sam učestvovao u ovom kampu, stvorio sam jaku empatiju prema ovom mjestu jaču nego što sam imao”, kaže Rado Milošević iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Njegov sugrađanin Armin Hećimović dodaje: ”Došli smo da nešto zajedno naučimo i naučili smo. Srebrenica ima jaku priču, historiju”.
Anđeli Gajić iz Šekovića poriv da dođe u Srebrenicu bilo je kaže sticanje novih iskustva i prijateljstva. ”Tokom radionica sam imala priliku da čujem i vidim razna iskustva. Mislim da treba da učimo iz njih. To su uglavnom ratne teme, mi ne treba da se osjećamo krivim za to, ali treba da budemo odgovorni da se to opet ne bi desilo”.
Namjera organizatora mirovnog kampa bila je da pošalju jednu drugačiju poruku iz Srebrenice, poruku zajedništva i mira.
”Za dobar komšiluk to je naš moto i naša vodilja da činimo male promjene u našim mikroprostorima u komšiluku i da motivišemo jedni druge da stvaramo dobar komšiluk”, dodaje Valentina Gagić.
O dobrom komšiluku
Priču ”Za dobar komšiluk” Udruženje ”Sara”u čijem fokusu su ljudi i unapređenje međuljudskih odnosa pokrenulo je prije nekoliko godina u Srebrenici.
”Ovdje žive i ljudi koji se međusobno pomažu. Ljudi koji su nažalost opterećeni različitim političkim i medijskim pritiscima, ali dostojanstvene komšije koje podržavaju jedni druge. Ljudi koji nekako bez obzira na tešku srebreničku ratnu prošlost uspjevaju pronaći snage, onakva kakva bi trebala cijelom bh društvu da izađemo iz jednog začaranog kruga i da jedni drugima budemo podrška maksimalno moguće. To više nije stvar ljubavi to je stvar potrebe”, kaže Valentina Gagić.
Jedna od takvih priča je priča o bazenu i komšiluku u srebreničkom naselju Baratova.
”Bazen je priča koju sam pročitala u medijima. Komšiluk na Baratovu se organizovao tokom ljeta i odlučio da vlastitim sredstvima omogući bezbrižnije ljetne dane djeci iz komšiluka.Udružili su vlastita sredstva, dobili malo podrške od lokalne zajednice i kupili veliki bazen kako bi omogućili djeci da provode svoje vrijeme zajedno, da se ne razdvajaju. Veoma inspirativno, jedna sjajna priča koja je imala medijskog odjeka, ali ne toliko koliko zaslužuje”, dodaje Gagić.
U potrazi za još boljim komšilukom priča ”Za dobar komšiluk” Udruženja ”Sara-Srebrenica” ide dalje.
”Držimo se te neke vizije koju dijelimo sa dobrim ljudima koji vjeruju u ovaj grad, koji vjeruju u ovu zemlju i koji vjeruju da ovo društvo ima potencijal da može bolje”, kaže Valentina Gagić.
Svjesna je da je cijena mirovnog aktivizma često visoka.
”Bilo je zaista, stresa, brige i neprospavanih noći, ali ono što sam tim postigla, slobodu zaista nema cijenu. Ako ništa drugo imam ovu svoju supermoć da mogu biram šta da radim, s kim da se družim, s kim vrijeme da provodim, kako da govorim i razmišljam, kako da maštam, na kraju krajeva radim na najbolji mogući način i jedini koji možda znam”, ističe Gagić.
Udruženje ”Sara” nema problem da okupi ljude oko neke aktivnosti, rade dugo, vjeruje im se, ljudi će doći ako ništa zbog solidarnosti komšijske podrške i slično.
”Vrlo često suočavamo se sa činjenicom da nam ljudi kažu ja bih došao ali nemoj molim te da moram nešto reći, ili nemoj me ništa pitati, ili koja je tema pa ću odlučiti”, kaže Gagić.
Važno je mlade ohrabriti da govore i iznose svoje mišljenje.
”Mi nismo odgajani da javno iznosimo svoje mišljenje, ne govori se javno već između četiri zida što je možda potencijalna opasnost za neke nove nesreće koje nam mogu potencijalno doći ”, pojašnjava Valentina Gagić.
Da se o nekim temama kod nas ne govori vuče korijen iz naše tradicije. Roditelji često kažu djeci samo šuti i ne talasaj.
”Mi imamo toliko ograničenja da nam naprosto ne dozvoljavaju da budemo srećni. Toliko je tih nemoj to, šuti, ne talasaj, budi miran, ne ističi se to nam govore od djetinjstva i mislim da je tu ključni uzrok nekih problema koje smo imali”, smatra Gagić.
Prođe nam život nadajući se da će biti bolje, kaže i dodaje da zbog toga ne želi više ni da se nada.
”Želim da natjeramo one kojim je to posao da ovo mjesto i zemlju učine onakvom kakvom je zaslužuju građani na kraju krajeva, ali ne oni koji su politički podobni, već oni slobodni građani koji se daju da promjene i dođu”.
Put do promjena je trnovit i dug, a jedan od pravaca mirovne aktivistkinje Valentine Gagić je borba ”Za dobar komšiluk” u Srebrenici i cijeloj Bosni i Hercegovini.
