Sarajlija Damir Bajraktarević osvaja tržište svojim drvenim naočalama. Međutim, put do unikatnih naočala išao je uz pjesmu, jer je naš sagovornik privatni biznis započeo izradom gitara. Fakultetsku diplomu odložio je na stranu, a za sebe kaže da “živi sretno i radi ono što voli”.
Kako je nastala ideja za pokretanje brenda i ko ti je bio inspiracija?
Cijela moja “drvena” priča je čudna i pomalo smiješna. Muzika je razlog zašto se danas bavim proizvodnjom drvenih naočala. Više od dvadeset godina sviram gitaru. Problem svakog gitariste je što uvijek želi imati “još samo jednu gitaru”. Prije desetak godina sebi sam rekao da ću izraditi električnu gitaru. Istraživao sam proces izrade gitare, pratio graditeljske forume, i nakon par godina skupljanja teoretskog znanja skupio sam hrabrosti upustiti se u tu avanturu. Smiješan dio ove je što ne potičem iz zanatske porodice, i nikakve dodirne tačke u životu nisam imao sa obradom drveta. Jedino moje iskustvo sa mašinama i alatima do tad je bilo par izbušenih rupa u zidu. Kupio sam par osnovnih mašina za obradu drveta i počeo vježbati sa neupotrebljivim komadima drveta. Tada sam se zaljubio u drvo, i odlučio da ću se ostatak života baviti obradom drveta, da li to bio namještaj, gitare ili nešto treće.
Izradio sam nekoliko gitara, ali ova vrsta proizvodnje, zbog malog lokalnog tržišta, a prevelikih troškova slanja u inostranstvo, nije imala smisla. Odlučio sam da ću praviti vrhunski luksuzni drveni proizvod, koji mogu spakovati u kovertu i poslati na kraj svijeta, a da poštarina ne bude skupa kupcu. Vjerovali ili ne, naočare mogu biti drvene! U mom poduzetničkom poduhvatu naočale su bile pravi izbor. To je ukratko priča o nastajanju “Dawood Brenda”.
Da li je izazovno otisnuti se u poduzetničke vode?
Moj radni dan često je mnogo naporniji i duži nego kad bih imao drugog gazdu. U slučaju da želite uspjeti u svojim namjerama morate uložiti duplo veće napore. Ponekad bih volio da imam šefa i da ne razmišljam o poslu nakon radnog vremena. Ipak, odlukom da se otisnem u preduzetničke vode svjesno sam umjesto posla izabrao karijeru i nemam luksuz da o poslu ne razmišljam nakon radnog vremena. Biti „sam svoj gazda“ je izazovno, ali svjesno sam izabrao svoj put, trudim se, borim i nikada ne odustajem.
Reci nam nešto više o samom postupku izrade naočala
Iako izrada drvenih naočala spada u obradu drveta mašinama iz stolarske industrije, daleko je od toga. Priprema daske za naočale se radi standardnim stolarskim tehnikama, a rezanje okvira i fina obrada okvira spadaju u dio procesa koji zahtjeva veliku preciznost u radu s alatima i konstantno mjerenje šublerom (alat za mjerenje dimenzija do desetog dijela milimetra). Izrada jednog okvira podrazumijeva preko 10 faza, od kojih se svaka testira na kraju. Ukoliko su u određenoj fazi izrade naočala uočeni neki nedostaci, taj okvir se ne izrađuje i baca se kao škart u proizvodnji. Drvo režem u grupe okvire, a nakon toga se okvir pari i stavlja u kalupe, da se savije prema radijusu lica. Taj dio traje, jer se one suše u kalupima i po desetak dana. Dok se proces sušenja odvija, paralelno radim na drugim naočalama. Sveukupno izrada traje nekih 15 dana. Detalji uzimaju najviše vremena. Recimo, moj kapacitet je 20 okvira mjesečno.
Koliko su skupi materijali, mašine, da li je preduzetništvo u BiH izazov?
Drvo je veoma dostupno u BiH, čak i najbolje vrste drveta u ovoj industriji se mogu naći u BiH, a po cijenama ova sirovina je mnogo povoljnija nego u ostatku svijeta.
Najviše naočala izrađujemo od orahovog drveta, jer je to drvo sa najboljim karakteristikama za izradu naočala. Takav omjer tvrdoće, gustoće vlakana, a ujedno potrebne elastičnosti, nismo do sad našli u drugoj vrsti drveta. U svijetu, najluksuzniji drveni proizvodi se proizvode upravo od oraha. Najbolji primjer su unutrašnjosti luksuznih Rolls Royce auta.
Naočale izrađujemo i od jasena, javora, šljive i egzotičnih vrsta, poput padauk-a, sapelle mahogonija, wenge-a, rosewood-a i ebanovine.
Tržište BiH je izuzetno malo za bilo koju vrstu proizvodnje, i vjerujem da je to najveći izazov svih koji se bave lokalnim biznisom. Dawood je nabavkom savremenih mašina stekao uslove za veći proizvodni kapacitet i kvalitetniji proizvod, koji nimalo ne zaostaje za ostalim svjetskim brendovima drvenih naočala, pa je i izazov malog lokalnog tržišta prevaziđen.
Tvoje primarno obrazovanje je marketing, kako si ga upotrijebio u praksi?
Najgora stvar je bila što sam otvorio profil na društvenim mrežema. Iako su dobre za promociju, meni su na neki način donijele problem. Kada sam objavio fotografije naočala, javilo mi se 150 ljudi s narudžbom, što ja nikako nisam mogao ispoštovati vremenski, a kupci ne žele čekati. U početku nisam očekivao da će biti tako velikog interesovanje. Danas, koliko napravim, toliko prodam. Nisam uspio ni izložiti u optike koje su zainteresovane za moje radove. Jednu turu od deset komada sam poslao u Holandiju, jedne naočale su u Londonu, jedne u Njemačkoj, putuju svijetom, i to me raduje. Pravim univerzalne modele naočala. Tražim neke koje nikada neće izaći iz mode. Modeli su standardizirani i odgovaraju svim oblicima lica. Ne radim ono što je popularno i trendovski. Ne radim naočale koje će neko da nosi mjesec dana. Drugačije je tržište u Holandiji, gdje ljudi mogu od svake plate da kupe naočale, ali kod nas kupci žele naočale koje mogu za taj novac da nose pet godina.
Da si neka vlast, šta bi promijenio odnosu države/ kantona prema mladim preduzetnicima?
Država ima podsticajne programe za preduzetnike, ali mislim da bi mnogo bitnije bilo da Vanjskotrgovinska komora radi mnogo više na umrežavanju sa stranim tržištima. Tu bi veliku ulogu igrala dijaspora, koja je veoma slabo iskorišten potencijal. Nijedan preduzetnik ne bi trebalo da računa na tuđu pomoć. To je preduslov da bilo koji biznis ne propadne u startu. Nade ima onoliko koliko su mladi preduzetnici spremni “zasukati rukave”.
Kako mladi preduzetnici svojim proizvodima koje plasiraju na domaće i strano tržište promovišu svoju lokalnu zajednicu?
U današnje vrijeme neizvjesnosti i rasta nezaposlenosti, mali preduzetnik nalazi se pred pitanjem hoće li vlastiti posao u takvoj situaciji razvijati ili će čekati bolje vrijeme. Poznato je da je malo preduzetništvo elementaran segment lokalnih zajednica, jer podstiče privatno vlasništvo i preduzetničke sposobnosti, utiče na zapošljavanje i znatno doprinosi povećanju proizvodnje. S obzirom na prisutnost mojih proizvoda širom svijeta, sasvim je izvjesno da je unikatan proizvod najbolja reklama na stranom tržištu. Drago mi je da zadovoljni kupci kroz moj brend znaju za postojanje BiH.
Da li postoji saradnja sa drugim preduzetnicima na lokalu i kako ona funkcioniše?
Sarađujem sa drugim proizvođačima, malim preduzetnicima. Dijelovi za naočare su prilično kompleksni i ovdje ne postoje svi koji su mi potrebni, uglavnom ih nabavljam iz inostranstva. Ipak trudim se da propratni materijal nabavljam kod lokalnih proizvođača, što vidim kao odličnu priliku da se međusobno dopunjavamo i „podržavamo“ jedni druge. Vrećice, pakovanja, krpe za brisanje naočala, sve to nabavljam kod naših lokalnih preduzetnika. Posebno bih izdvojio saradnju sa lokalnim brendom „Studio 59“, sjajnim curama koje izrađuju kuhinjske daske u kombinaciji drveta i exspoks smole. Zajedno sa njima izradio sam model naočala koji je kombinacija ova dva materijala.
Umrežavanje malih biznisa je odlična stvar, ali za sve treba imati kriterijume jer smatram da je najvažnije da proizvod koji nudimo krajnjem kupcu bude kvalitetan.
Planovi za budućnost?
Ako nas narednih godina ne pogodi još jedna pandemija, naša radionica će proširiti proizvodnju i povećati učešće na drugim tržištima. Kako smo svi svjedoci pandemije koja je zaustavila svijet, ne znam mogu li uopšte pomisliti gdje se vidimo za nekoliko godina.
