„Ja sam kao i svaka majka očekivala da rodim zdravo dijete. Ali kada se moj Faruk rodio rekli su mi da ima DOWN SINDROM. To smo jako teško prihvatili i ja i cijela porodica. Svaki dan nam je bio izazov. Bilo je perioda kada smo ja i on stalno bili u bolnici ili kada mi je dan prolazio u tome da pratim koju terapiju treba primiti“, ispričala nam je na početku razgovora za Snagu lokalnog Meliha Mešetović, majka dječaka sa poteškoćama u razvoju i predsjednica Udruženja „Budi mi drug“ u Ilijašu.
Biti majka nije nimalo lak zadatak. Ali biti majka djetetu koje ima poteškoće u razvoju izazovno je i teško i u društvu koje je mnogo uređenije nego naše. Osim ako ta majka nije Meliha.
U prvim godinama nakon Farukovog rođenja ona je sama učila kako da najbolje pomogne svome djetetu. Odlučila je da će njen Faruk biti kao i svi njegovi vršnjaci. I tome je posvetila svoj život. Učila ga je da bude samostalan, da jede sam, da se igra sa drugom djecom, da zaveže pertle. I nikada se nije predavala.
„Sada imam sina koji je samostalan, koji ima 21 godinu, koji je završio srednju školu za frizera, koji je zaljubljen. Ponosna sam na ono što sam uspjela postići i što smo nas dvoje postigli zajedno“, kazala je Meliha.
Kada se Faruk rodio, društvo se drugačije ponašalo prema djeci sa poteškoćama u razvoju, roditelji su imali malo pomoći, pa je Meliha shvatila da sve ono što je naučila sama, želi podijeliti i sa drugim roditeljima. Tako je 2006. godine nastalo Udruženje „Budi mi drug“ sa samo jednim ciljem: da pruža pomoć djeci sa poteškoćama u razvoju i njihovim roditeljima. Udruženje danas ima oko 60 članova različitih uzrasta i invaliditeta. Meliha sa njima provodi pet dana u sedmici i ona je njihova druga majka. Svakodnevno u Udruženju boravi 20-ak članova. Ujutro ih minibus dovozi u prostorije, imaju radionice slikanja, dekupaža, izrade nakita ili čestitki, muziko terapiju, a dva puta sedmično i fizioterapiju. Ali, djeca i mladi ovdje dolaze prije svega zbog ljubavi koju im Meliha i ostali volonteri nesebično daju.
A ako njih pitate šta najviše vole, u glas će vam reći – izlete i pjevanje.
Prošle godine je Udruženje bilo izuzetno aktivno. Organizirali su mnogo posjeta i druženja, a stigli su otići i na more. Neki korisnici prvi put. Pošto većina njih nije znala plivati, poveli su i trenera plivanja. Za tih pet dana boravka u Neumu, svi su naučili plivati. Trenutak dodjele diploma na plaži bio je posebno emotivan.
„Bila sam ponosna na našu djecu i mlade koji su na lijep način pokazali ljudima koliko su zapravo divni i ljubazni. Cijela je plaža aplaudirala kada smo im dijelili certifikate škole plivanja. Svi su plakali“, opisala je Meliha.
Prihvaćanje osoba s poteškoćama u razvoju promijenilo se mnogo u odnosu na ranije godine. I Meliha je toga svjesna. Roditelji danas imaju mnogo više informacija nego ih je ona imala, institucije mnogo više pomažu, društvo je otvorenije.
„Ranije su djeca sa invaliditetom bila uglavnom zatvorena, roditelji su ih se sramili. Danas je to drugačije, djeca se više kreću u društvu. Mnogo više se radi s njima. Mi često organizujemo šetnje, posjete školama u Ilijašu, odlaske u restorane, na izlete. Imamo bolji društveni život nego neki drugi. Moram istaknuti i da se ljudi u gradu drugačije ponašaju, prilaze nam sa osmjesima na licima. Raduje me kada to vidim, jer su naša djeca puna ljubavi“, istakla je Meliha.
Kuća za korisnike Udruženja
Kada je Udruženje počelo sa radom, Meliha je pred sebe postavila dva važna zadatka. Prvi je da djecu nauči da budu što više samostalna. Zato se prema njima ponaša kao prema sebi ravnima. Nagradi ih kada urade nešto lijepo, naruži ih kada pogriješe. Sa njom znaju gdje su im granice. Možda je baš to i razlog zašto je uspjela tako mnogo postići s njima. Nedavno ih je odvela u restoran i svakom od njih dala novac da plati ono što je naručio. Nijedno dijete nije pogriješilo.
„To su male stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo, ali za ovu djecu i mlade ljude to je ogromno. Oni su ponosni kada urade nešto samostalno, a i ja s njima. Mi sada imamo korisnike koji mogu sami otići u prodavnicu i kupiti hljeb. Mogu se obrijati sami. Imamo članove koji se zaljubljuju, neki su i vjereni“ ispričala nam je Meliha.
Drugi Melihin zadatak bio je osigurati objekat u kojem će Udruženje biti smješteno. Prije pet godina je pokrenula inicijativu za izgradnju kuće za korisnike. Ove godine njen san konačno postaje stvarnost.
Općina Ilijaš je osigurala novac za izgradnju. Ugovorena vrijednost radova u prvoj fazi ovog projekta je 138.297,16 KM, a ukupna vrijednost projekta je 356.941,88 KM.
Kostur kuće je završen, slijedi unutrašnje uređenje i opremanje.
„Prošlo je mnogo godina od moje zamisli da imamo svoj krov nad glavom, mjesto koje će biti samo naše. Vrijedilo je čekati. To je kruna moga rada i posebno sam sretna i ponosna jer sam istrajala u tome. To je nešto što će ostati poslije mene i služit će zajednici. Naravno, ništa se ne bi desilo da nismo imali podršku Općine Ilijaš i načelnika Akifa Fazlića“, kazala je Meliha.
Kuća će imati dva sprata. Na prvom će biti prostori za radionice, fizioterapiju, kuhinja i dnevni boravak, te toaleti koji će biti prilagođeni korisnicima paraplegičarima. Na drugom spratu će biti dva stana.
„To sam zamislila kao projekat „Život u zajednici“. Neki korisnici nemaju roditelje, kod nekih su roditelji već stari. U ovim stanovima bi boravili korisnici koji ostanu sami, a mi ćemo ih osposobiti da budu samostalni, da mogu živjeti u zajednici. Jednostavno, moramo već sada misliti na budućnost naše djece. Ova kuća će im pružiti krov nad glavom i kada nas ne bude“, objasnila nam je Meliha.
Njen cilj nije samo da Udruženje ima svoj objekat, već i da može samostalno djelovati. Jer, Meliha nije od onih koji sjede i čekaju da im neko nešto pokloni. Ona redovno sa drugim volonterima piše projekte za Udruženje, ali prije svega misli na budućnost djece. Jedan od tih projekata je izgradnja staklenika i plastenika u dvorištu novosagrađene kuće. Sredstva za plasteničku proizvodnju osigurala je jedna italijanska organizacija, a plan je da uskoro dobiju i mašinu sa sušenje začinskog bilja. U 20 metara kvadratnih staklenika, već su proizveli rasade paprike, krastavca i paradajza, koje su prodavali ili zasadili u vlastiti plastenik. Povrće koje proizvedu u plasteniku koristit će za vlastite potrebe, ali su sigurni da će imati i za prodaju.
„Djeca i ja smo zajedno radili. Rasporedili smo aktivnosti i oni su učestvovali u pikiranju sadnica. Svi su dobili zadatke i uspjeli smo zasaditi cijeli plastenik. Ovih dana prodajemo te naše sadnice. Sve se ovo radi kako bih djecu uključila u poslove, da sutra mogu dobiti novac za svoj rad, da se osjete vrijednim“, kazala je Meliha.
Još jedan projekat, planiran u ovoj godini je nabavka mašine za printanje. Uz pomoć BH TELEKOMA, kupuje se mašina na kojoj će se raditi printovi na majicama, šoljama i drugim predmetima. Prodajom tih predmeta Udruženje će moći doprinijeti vlastitoj samoodrživosti.
„Svake godine radimo novogodišnje čestitke, izrađujemo sapune na prirodnoj bazi, mirisne svijeće, dekupaž tehniku. Naši sapuni se mogu kupiti u apoteci „Oaza“. Naravno, pored ovih zadataka, organizujemo i rođendane i druga veselja. Rad s ovom djecom je kao i sa svakom drugom, samo im se treba posvetiti i dati im priliku da se pokažu“, objasnila nam je Meliha.
Priznaje da je u radu sa članovima Udruženja pronašla svoj mir. Nakon svih ovih godina, Meliha više nije samo Farukova mama, ona je majka svim korisnicima. A svi oni su njena djeca i, kako i sama kaže, njena terapija.
Zašto? Biće vam jasno čim otvorite njihova vrata. Dočekat će vas pjesma, smijeh, pozitivna energija i ljubav. I ako joj dopustite, ta ljubav će i vas ispuniti.
Piše: Vedada Šećerbajtarević
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Sadržaj je odgovornost Mreže za izgradnju mira i ne odražava nužno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.
