U serijalu „Sumrak ugljenokopa“, Naratorium, uz podršku Fondacije “Heinrich Böll”, donosi reportaže iz osam rudarskih bh. gradova koji se, možda više od ostalih, suočavaju s izazovima energetske tranzicije. Šta će za njih značiti izvjesno potiskivanje uglja u idućoj deceniji, pokušali smo saznati u razgovoru s građanima i političarima, aktivistima i lobistima, rudarima i direktorima. Drugu reportažu donosimo iz Banovića.
Pišu: Harun DINAREVIĆ i Alena BEŠIREVIĆ
Dok ulazimo u Banoviće iz pravca Živinica, razgovaramo o tome kako svi rudarski gradovi tako upadljivo liče jedan na drugi. U šali pokušavamo pogoditi šta je sljedeće pored ceste, jer ovdje smo prvi put. Za razliku od srednjovjekovnih gradova koji su nastajali šireći se ukrug, oko trgovina i zanatskih gildi, industrijski i rudarski gradovi razvijaju se „izvana prema unutra“ – prvo nastaju industrijska postrojenja, a zatim radnički stanovi u njihovoj blizini. Tako je bilo i sa Banovićima, jednom od najmlađih urbanih jezgri u Bosni i Hercegovini. Tek kada je 1946. godine prvom velikom omladinskom akcijom u Jugoslaviji izgrađena pruga Brčko – Banovići, te otvoren RMU „Tito” zbog kojeg je i građena pruga, ovo mjesto počinje dobivati prve obrise urbane sredine. Grade se stambene zgrade za radnike koji dolaze za poslom i obećanom budućnošću, uglavnom iz sela tada još uvijek ruralne Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Promjene ili rokade?
Prolazimo pored rudnika koji izgleda kao da se fosilizirao u tom vremenu. Samo nas duga kolona kamiona privatnih kompanija pred zdanjem podsjeća da živimo u novom dobu. I digitalna ploča koja pokazuje da je na traci trenutno „grah“, sitni tip uglja koji završi spaljen u termoelektrani. Na ulazu u centar prelazimo preko čuvene pruge. Za nama kompozicija nakrcana crnim, kaloričnim ugljem. Dan siv, miriše na sumporastu jesen u zemlji ćumura i čemera. Po sitnoj kiši tražimo mjesto gdje bismo popili kafu prije prvog intervju u direkciji RMU Banovići. Ulazimo u mali bife nedaleko od direkcije, gdje sjedamo za jedini slobodan stol i polako se uljuljkavamo u nama dobro poznatu melancoaliju prisluškujući razgovor grupe muškaraca koji izgledaju kao da tu oduvijek sjede.
– Rudnik Banovići, znak jednakosti grad. Zapravo ne ni znak jednakosti, jer to je praktično jedno. Kod nas je ovdje problem što su od osnutka rudnika svi bili naslonjeni na rudnik i ljudi su razmišljali samo o rudniku. Vjerujete, evo i dan-danas je tako, uvjerava nas Elvir Salihović, generalni direktor rudnika, koji je na ovu poziciju rokadno postavljen prije nekoliko mjeseci, i to sa pozicije savjetnika općinskog načelnika Bege Gutića.
Poslije ćemo od našeg izvora saznati da je direktor bio i revizor u rudniku, te da je ovaj sukob interesa „riješen“ tek par dana prije našeg dolaska, kada je izabran drugi revizor.
– Nije došlo do smjene, ne radi se o smjeni nego su iz prethodne uprave bili vršioci dužnosti, a onda je konkursnom procedurom formirana ova uprava. Nisu oni smijenjeni, tvrdi Salihović.
Pitamo ga kako ocjenjuje rad prethodne uprave.
– Mislim da su čak i dobro radili. Prošla godina je bila profitabilna i onda nas je ovaj požar usporio i oni su bili umorni, i onda, mi se ovdje ne bavimo samo proizvodnjom, kod nas je politika involvirana u sve da je to nevjerovatno, priznaje novi direktor.
Mnogo toga se izdešavalo u Banovićima u posljednjih godinu, otkako je Bego Gutić izabran za načelnika općine, možda i više nego u prethodnih dvadeset i kusur, koliko je gradom nezvanično vladao opjevani Mirsad Kukić kojeg je Stranka demokratske akcije, nakon decenija pružanja podrške njegovoj samovolji, odstranila 2018. godine. On je od tada uspio srušiti Vladu Tuzlanskog kantona koju je vodila SDA, ali i izgubiti Banoviće, gdje je njegovog kandidata pobijedio bivši premijer i ministar u Vladi TK, negdašnji partijski kolega Bego Gutić. Novi načelnik trenutno u Vijeću ima tijesnu većinu naspram PDA, koja je, i po njegovom priznanju i našim saznanjima, vrlo nestabilna zbog djelovanja nekoliko vijećnika „koji se traže“, kako ironično kaže naš izvor.
Tenzije izazvane shizmom u banovićkoj SDA eskalirale su u martu ove godine izbijanjem požara u podzemnoj jami Omazići, čiji uzrok još uvijek nije zvanično otkriven. Glasine, pak, kažu da je požar podmetnut i da se radi o odmazdi zbog gubitka pozicija u rudniku. Prema našim saznanjima, to nije jedini sumnjiv požar zabilježen u Banovićima u posljednjih godinu i po. No, onaj iz jame Omazići je izazvao najveću štetu. Osim uništavanja jednog dijela opreme, požar je potpuno ugasio jamsku eksploataciju uglja na duže od pola godine. Uzmemo li u obzir da je ovaj ugalj energetski najvredniji i da on čini oko 30 posto ukupne količine iskopanog uglja u Banovićima, koja je posljednjih godina rasla i do 1,6 miliona tona godišnje, jasno je da su gubici višemilionski.
Bez obzira na posljednja previranja i podjele, u Banovićima su skoro unisono optimistični glede budućnosti eksploatacije uglja u ovoj općini. Većina naših sagovornika predviđa, kao i neke ranije najave iz EP BiH, da će banovićki rudnik biti među posljednjim u BiH koji će biti zatvoreni. Razloga za to je nekoliko: visoka energetska vrijednost uglja, blizina TE Tuzla, veći problemi u rudnicima u koncernu EP, pogotovo Kreke, najveći broj zaposlenih (cca. 2.800), veća moć lokalnih političkih faktora u odnosu na rudnike koji su u koncernu EP…
Ipak, Salihović navodi da postoje određene ideje kako transformisati ogromne površine zemlje koju rudnik posjeduje.
– Ako vam neko kaže da 2050. godine mi više praktično nećemo proizvoditi ugalj, naravno da je to problem. Međutim, ukoliko na pravi način pristupimo tome, otvara nam se svojevrsna šansa i tamo gdje trenutno imamo probleme. Evo jedan problem ću vam samo navesti, a to su degradirane površine kojih mi imamo nekih 600 hektara, a koje su nastale nakon završetka eksploatacije rudnog bogatstva dijela površinskih kopova. Mislim da u narednom periodu kroz definiranje strategije, pojačanje efikasnosti i naravno povećanje produktivnosti možemo ući na ispravan način u proces tranzicije i koristiti svoju, u ovom slučaju, relativnu prednost u odnosu na neke druge privredne subjekte, a to su upravo ove degradirane površine i dijelom, barem je to naša zamisao, da tu djelatnost, koja je primarno orijentirana na proizvodnju uglja, da diverzificiramo na način da iskoristimo te površine, kaže novi direktor.
Tvrdi i da se na nekim od zamišljenih projekata već počelo raditi.
– Postoje određene opcije kroz proizvodnju biomase, to je već Elektroprivreda počela da radi, ili pak instaliranje solarnih elektrana, za šta mi imamo prostor, i bilo je čak razgovora sa EP da im mi iznajmimo prostor površinskih kopova da se instaliraju te solarne elektrane. Već smo počeli da uzimamo inpute za te projekte, zadužili smo naš sektor investicija gdje sagledavamo mogućnost da u dogledno vrijeme dio električne proizvedemo sami sebi, jer ako uzmemo tamo da je za megavat potreban jedan hektar ili nešto više, onda možete da vidite koji mi potencijal imamo tu. To ne znači da ćemo se mi početi baviti proizvodnjom energije u komercijalne svrhe, ali mislim da vidimo tu jedan momenat koji možemo iskoristiti u ovom procesu tranzicije, kaže on.
U direktorovom uredu, između knjige Alije Izetbegovića i nekoliko uzoraka uglja, još uvijek stoji nacrt Termoelektrane Banovići. Objašnjava nam da je RMU Banovići i dalje zvanično opredijeljen za ovaj projekt. Kao i u slučaju Bloka 7 u Tuzli, partneri su trebali biti kineske firme. Nekoliko miliona potrošeno je na pripremu projekta, a danas, kada više niko ne želi ulagati u termoelektrane, priča o TE Banovići djeluje kao daleki eho predizbornih obećanja koja nikako da se utjelove.
Za razliku od „zvaničnog stava RMU Banovići“, načelnik Bego Gutić ne misli da treba nastaviti s pričom o TE Banovići.
– Mislim da je sad apsurdno pričati o termoelektrani na ugalj. To je projekat koji je možda bio perspektivan prije nekih deset godina, kaže Gutić za Naratorium.
Razloge za to on vidi u “jačanju zelenih lobija i ekoloških pokreta koji mijenjaju energetsku politiku“. Gutić je osjetio da pušu novi vjetrovi, pa je prošle godine pisao Svjetskoj banci, ambasadama i Energetskoj zajednici da želi da „Banovići postanu prva dekarbonizirana općina u BiH“, što je moguće koliko i da Neum postane lučki grad. Paradoksalno, Gutić vidi 2050. godinu kao konačni rok zatvaranja rudnika.
– Mi moramo ukazivati na ono što nas čeka, bilo bi nekorektno da lažete svoje građane. Ja pokušavam, ne govorim to direktno, ali poprilično jasno kažem da nas 2050. godine očekuje poštivanje Sofijske deklaracije koja podrazumijeva zatvaranje rudnika. Naravno, opet kažem, banovićki rudnik je posljednji koji će biti zatvoren. I prema studijama koje su rađene u okviru EP i Vlade FBiH bili su neki protokoli koji su ranije potpisani, a prema njima ćemo biti posljednji rudnik koji će staviti ključ u bravu, tvrdi Gutić.
Pitamo načelnika šta je do sada učinio da općinu učini manje zavisnom o uglju.
– Mi smo već osigurali jednu poslovnu zonu površine od 250 hiljada metara, koja se nalazi neposredno pored banovićkog rudnika, to je prostor koji je u vlasništvu banovićkog rudnika i već imamo dva investitora koja su tu ušla. Radi se o dvije manje fabrike. Fabrika za izradu plastične stolarije i fabrika u oblasti metalne industrije. Kada je pitanju dekarbonizacija, a opet kažem dekarbonizacija nije samo zatvaranje rudnika, mi sa CRP-om i UNDP-om radimo na projektu koji ima za cilj da snimimo stanje u individualnim i kolektivnim stambenim objektima i tu je cilj izrada analize koja će nam pokazati šta je potrebno uraditi kako bi se povećala energetska efikasnost u stambenim objektima, objašnjava Gutić, koji međunarodne fondove za energetsku tranziciju vidi kao glavnu uzdanicu u svojim planovima.
Predjeli slikani ugljem
Poslije intervjua, ponukani Gutićevim savjetom da vidimo „mjesečev krater“, odlazimo do obližnjeg površinskog kopa Čubrić, koji je desetak godina zatvoren za eksploataciju uglja. Danas se na tu površinu, čiji značajan dio zauzima akumulacija vode, istresa pokrivka (jalovina) s druga dva aktivna ugljenokopa u Banovićima. Dok se uspinjemo na kop kroz crno blato, iznenađuje nas mala drvena izba na jalovom brijegu. Iz nje kulja tanak pramen dima. Pred vratima se skupila crna mačka, jedva je uočavamo o tom pejzažu slikanom ugljem. U „bašti“ jedna stabljika paradajza. Nesretni stanar zamiče daleko niz put, a mi žurimo jer smo shvatili da smo uljezi. Ne vidimo ni traga obnavljanja „devastiranih površina“ o kojima smo tog dana slušali.
Blato sa čizama koje smo donijeli s kopa Čubrić pokušavamo oprati gacajući po lokavma ispred Radničkog doma, gdje se nalazimo sa odlazećim predsjednikom jednog od dva sindikata radnika RMU Banovića Nihadom Huremovićem.
Na naš pokušaj da se izvinimo zbog blata koje donosimo, odlazeći predsjednik nas uvjerava da mu neće smetati, jer su svakako usred selidbe. U hodniku iz kojeg dolazimo u kancelariju vidljivi su tragovi požara. Zidovi čađavi, a ormar u kojem su bili dokumenti, kako reče Huremović, pukom je srećom preživio.
O uzroku požara još nemaju zvanično očitovanje, nismo ga ni mi dobili iz MUP-a TK.
Sumnja se na jednog čovjeka. Njegov je onaj drugi sindikat kojem je sjedište na spratu iznad. Iako smo pokušali i do njega doći, Mirsad Kukić nije odgovorio na naša javljanja. Ili mu stranački saradnici nisu prenijeli poziv.
Šta će rudniku dva sindikata, koja je razlika između njih i šta svaki od njih nudi rudarima koje treba da zastupaju pred poslodavcem, pitanja su koja se sama nameću.
– Znači, ovaj sindikat postoji otkako postoji rudnik. To je stari sindikat koji ima tradiciju. 2003. godine je izvršen udar od ovih gore, od drugog sindikata ministra Kukića. Uradili su neki referendum i napravili drugu sindikalnu organizaciju. Tada je vladala SDA. Bio je isto apartheid ovdje u Banovićima. Ljudi su prisilno prilazili tamo pod prijetnjama. Tako da smo se mi borili i na kraju smo se izborili. Bili smo prošle godine spali na 100 ljudi. Međutim, došlo je do promjene menadžmenta u rudniku i onda je krenulo ponovo, ljudi su malo taj strah eliminisali i krenuli ponovo da se vraćaju u ovaj sindikat. I sad već imamo preko 1.500 ljudi, a rudnik zapošljava oko 2.900 ljudi. Tako smo sad stali na noge, objašnjava Huremović.
Šta je to što Mirsad Kukić može ponuditi rudarima da pređu u njegov sindikat ili, još jednostavnije, šta vi nudite da pređu u vaš, pitamo.
– Sindikat kao sindikat ne može ponuditi ništa, ali prije su oni mogli ponuditi zato što su imali vlast u rukama. Pređi ovamo i zaposlit ćemo ti dijete, zaposlit ćemo ti snahu. I tako su fakat i radili. Isključivo si pod prijetnjama morao biti tamo. Bilo je vrijeme u kojem se ljudi nisu smjeli sa mnom pozdraviti u Banovićima. Da vam ne pričam šta sam ja prošao i ljudi koji rade sa mnom, kakve pritiske smo imali, prijetnje porodicama, ali ja sam to s Božijom pomoći izdržao sve, priča Huremović.
Prvi sindikat, onaj autentični, uvjerava nas Huremović, nema vezu s politikom.
– Nikada nisam dao da ovaj sindikat, koji ja predstavljam, ode u političke ruke, šta će biti poslije mene, Bog sami zna, priča odlazeći predsjednik.
Priču o politici ostavljamo po strani, pokušavajući doći do odgovora na pitanja o strategiji energetske tranzicije u Banovićima i načinu na koji iz ovog sindikata gledaju na budućnost bez uglja.
– Rudnici su inače u krizi, bh. rudnici i evropski rudnici, vi to znate možda bolje nego ja. Međutim, u BiH bez rudnika nema života, i unapređenja tih rudnika, i zapošljavanja još više, i pravljenja termo blokova, fakat je to tako kod nas, stava je Huremović, nagovijestivši kako je teško u rudarskim sredinama zamisliti alternativnu budućnost.
Iako ovaj rudnik posluje bolje od većine rudnika u koncernu EP BiH, visina plaće rudara niža je nego kod onih koji su zaposleni u rudnicima koncerna, otkriva on.
– Ja sam upoređivao nekih godina tamo da su naše plaće u rudniku Banovići dosta niže nego u rudnicima koncerna. To je bio period 2016-2018. kada su vođeni pregovori oko kolektivnog ugovora. Ja sam tada, kao poslovođa građevinske operative, zarađivao 850 KM, a moj kolega Sinan Husić, koji je isto tako poslovođa, predsjednik sindikata rudara, on je tada zarađivao 600 KM. Moj kolega Suad, isto tako mašinski poslovođa, u Đurđeviku je duplo više od mene zarađivao.
Novi predsjednik „većinskog“ sindikata sada je Mirnes Mujkić, predsjednik Općinskog odbora Socijaldemokrata Banovići. Član sindikata postao je i, vjerovali ili ne, Bego Gutić.
Prijestolnica kantona
– Nijedan čovjek u Banovićima ne može obećati koliko Bego Gutić može, druga je stvar koliko može ispuniti. Ljudi su stali uz njega i on je određene stvari koje je uradio, uradio je samo prema svojim stranačkim dužnicima i dužnicima iz SBB-a, objašnjava nam Mirnes Modrić, lokalni hroničar, novinar po nuždi, pravnik po obrazovanju, s kojim se upoznajemo u lokalnom kafiću.
Modrić na portalu Banovićki Tribun (tribun.ba) često satirično dokumentuje lokalnu korupciju, a zbog javnih kritika mu je više puta prijećeno. Nuđeno mu je i da „stavi pero u službu“ nove vlasti. Kao kandidat Demokratske fronte, Modrić se odlučio kandidovati na posljednjim lokalnim izborima, ali zbog izolacije u kojoj je bio za vrijeme kampanje i nepostojeće stranačke infrastrukture, nije uspio ući u lokalno vijeće.
Sportskim žargonom, objašnjava nam kako je SDA nastavila vladati Banovićima nakon shizme.
– Sve se okrenulo preko noći. Prvi tim je izgubio u trci, to je današnji PDA, Mirsad Kukić; drugi tim je Bego Gutić koji je igrao u drugom timu, ali nije bio taj koji je vodio. On preuzima uz pomoć Bijedićevih socijaldemokrata, SDP-a, koji je pukao na dvoje, i uz pomoć SBB-a pravi rezultat, i ja počinjem da dokumentujem stvari koje je radio, prisjeća se on.
A zatim su došle prijetnje i uvrede na društvenim mrežama. Modrić smatra da se u Banovićima jedno jednoumlje, ono iz ere Kukića, samo zamijenilo novim.
– Ovo je Divlji zapad, ovdje ne važe nikakvi zakoni. Ovdje ona stranka koja ima rudnik pogoduje. Objavio sam listu primljenih rudara, odnosno rudnik je to objavio, a ja sam samo povukao paralelu ko je koji čovjek, na kojoj je funkciji i u kojoj partiji je bio kad je dobio posao. Onda sam završio u MUP-u zbog tih stvari jer su počele prijetnje. Dokumentovao sam da je današnji predsjednik Beginog sindikata, zelenog sindikata, predsjednik Bijedićevih socijaldemokrata. Drugi sindikat vodi Mirsad Kukić i njegovi ljudi. Ta dva sindikata su, ustvari, stranačka mašinerija koja donosi pobjedu na izborima. Ko ima veće članstvo, veća je šansa da će pobijediti na izborima i na taj način se vrše pritisci. Ti si jednostavno prinuđen da glasaš za nekog jer ti je omogućio posao za 500-600 KM, kaže Modrić, koji je na svom portalu objavio i platne liste iz RMU Banovići, koje ukazuju na golemi jaz između zaposlenih.
Kolika politička moć je skoncentrisana oko ovog rudnika najbolje oslikava Modrićeva dosjetka da su „Banovići glavni grad Tuzlanskog kantona“.
– Banovići su dali dva ili tri premijera TK od Dejtona do danas. Ko vlada rudnikom, vlada opštinom, vjerovatno i kantonom. Ako vam kažem da je SDP 2018. dobio deset zastupnika u kantonalnoj Skupštini, a Tuzla je takva kakva jeste i zna se ko tamo vlada i ima 100.000 stanovnika naspram 20.000 u Banovićima, oni su dali deset, a PDA sedam, od kojih je pet iz Banovića. Dok je SDA bila kompaktna, davali su po 12-13, od kojih su većina bili iz Banovića, prikazuje nam on političku sliku kantona kroz omjer brojeva.
Zanima nas šta on misli o dekarbonizaciji općine, koju je najavio aktuelni načelnik.
– To je razvlačenje pameti ovo malo naroda koji je ostao u Banovićima. Od popisa, više od 4.000 ljudi otišlo je iz Banovića. Živinice su za nas Zapad. Ovdje djeca prije nego što progovore „mama” i „tata”, progovore „Bego” i „Kuko”. To je jeziva stvarnost u kojoj ja živim. Ako vas interesuje život u Banovićima, samo treba da prođete subotom. Subota je pazarni dan, to je najveći kulturni događaj u Banovićima, gorko nas uvjerava on.
Ni naši utisci nisu daleko od njegovog iskustva. Iako smo u ovu općinu došli s namjerom da saznamo kako ovdje zamišljaju budućnost bez uglja, nismo mogli pobjeći od lokalnih intriga, političke korupcije i priča o namještenim tenderima kao višedecenijskoj praksi u RMU Banovići, koji, kako direktor kaže, godišnje izdvaja 70 miliona KM na nabavke. Sve su to prethodno dobro istražili drugi novinari i nevladine organizacije. Vidjeli smo deklarativnu načelnikovu opredijeljenost za novu budućnost i duboku jamu između izrečenih namjera i njegove političke moći tijesno vezane za ugalj. U Banovićima se potreba za skorim prestankom eksploatacije uglja doživljava kao „pritisak Zapada, zelenih agendi i jačanje drugih energetskih lobija“, a ne kao nužna mjera za tričarije poput čistog zraka i spasa klimatskog balansa. Donosioce odluka u ovoj općini posebno „brine“ gubitak radnih mjesta u energetskoj tranziciji, za koju strahuju da će biti nepravedna. Istovremeno, oni imaju i do deset puta veće plaće od tih istih radnika o kojima govore. Bolan će ovdje biti rastanak od uglja, jer zar bi na vjetru i suncu svi oni mogli steći svoja mala bogatstva?!
*Melancoalija je riječ na koju smo nadošli boraveći u melanholičnom ambijentu gradića koji živi od uglja (engl. coal).
