Nekada prosperitetna višenacionalna općina s 22.000 stanovnika, Vareš je ratom i poraćem spao na oko 7.000 stanovnika i utonuo u propadanje i siromaštvo. Stvari bi se mogle preokrenuti novim rudarenjem, ali to sa sobom nosi i neka neugodna pitanja
Ilustracija: Lejla Ahmedspahić, Naratorium
Postoje gradovi u koje je nemoguće zalutati. Dobro, osim ako slijepo ne pratite uputstva Google Mapsa koji vas, tražeći prečac, može makadamom odvesti u dubine šume usred noći. Ako se nalazite u Varešu, to uglavnom znači da ste tamo i krenuli. Do ovog gradića u srcu zemlje vodi regionalna cesta, a dalje, do Kaknja ili Olova, moguće je doći samo makadamom i to u pravo doba godine.
Bogatstvo okolnih brda i planina metalnim rudama privlačilo je ljudske zajednice još od kako je sapiens naučio kako da obrađuje metal. Prvi historijski tragovi eksploatacije metalnih ruda vode do rimskog perioda. Vareš je bio značajan i u srednjem vijeku, posebno za trgovačke veze Dubrovačke republike i bosanske banovine, a kasnije i Kraljevine Bosne. Rudno bogatstvo ovog kraja u srednjem vijeku je privuklo i saske rudare koji su razvili naprednije tehnike rudarenja. Ovo mjesto je ostalo važan rudarski i zanatski centar i nakon osmanskog osvajanja Bosne. Prvu visoku peć ovdje je izgradila Austro-Ugarska, a puni zamah rudarstva i metalurgije ostvaren je u SFRJ. Grad se značajno razvijao do 80-tih godina prošlog stoljeća, sve dok nije iscrpljena kvalitetna željezna ruda. Studija British Steel Company je pokazala da je po tadašnjim uslovima prerada željeza postala neisplativa jer je postotak željeza u rudi iskopanoj na površinskim kopovima prenizak za komercijalnu obradu. Krajem osamdesetih je počelo i restrukturiranje organizacije metalurškog sektora, ali sve je zaustavljeno ratom. Proizvodnja više nije ponovo pokretana, a općina je zbog izolacije, mutne privatizacije i nedostatka alternativnih industrija zapala u dugogodišnju dekadenciju. Demografski pad pratio je cjelokupne lokalne prilike. Od predratnih preko 22.000 stanovnika, prema zadnjem popisu stanovništva iz 2013. godine u ovoj općini su živjele 8.892 osobe.
Spomenik rudarima
Kirija kao u Sarajevu
– Nažalost, po popisu smo ostali na 9.000, a realno možda sada živi 7.000 ljudi. Niko tada nije digao glas da kaže kako mi ovdje živimo, kako se prehranjujemo, a vjerujte – ja ovdje učestvujem u politici u dva mandata na poziciji predsjedavajućeg vijeća i dolaskom za načelnika prije šest godina – da je bilo takvo vrijeme i da postoje ključevi grada i da ih imam nekome predati, ja bih ih odnio, predao i rekao: “Mi više ovdje ne možemo živjeti”, za Naratorium je opisao tadašnju očajnu atmosferu aktuelni načelnik Zdravko Marošević.
Iako su istraživanja Energoinvesta iz osamdesetih godina pokazala da postoje značajna nalazišta i drugih metala na području općine, poput cinka, olova, barita, pa i srebra i zlata u manjoj koncentraciji, političke strukture na entitetskom i kantonalnom nivou okretale su glavu od Vareša kao od leproznog komšije. Desetak godina poslije rata iz općine je izmješteno i sjedište lokalne šumarije u Zavidoviće, što je rezultiralo gubitkom poslova i u drvoprerađivačkom sektoru, koji je bio druga najznačajnija grana lokalne privrede. Mjesto je postalo idealno za “ruin tourism”.
Ipak, atmosfera se počela mijenjati prije 11 godina kada je britansko-australska kompanija Eastern Mining, odnosno Adriatic Metals, počela istraživanja na dvije lokacije na prostoru općine. Dolazak ove kompanije godinama je u medijima praćen naslovima koji najavljuju “zlatnu groznicu”. Naratorium je prošle godine objavio istraživački članak u kojem je opisana hronologija nepropisnog dodjeljivanja koncesija ovoj kompaniji od strane tri različita saziva Vlade Zeničko-dobojskog kantona, a čiji glavni akteri su bili Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska zajednica. Na kraju je kantonalna vlada odredila da Adriatic Metals plaća 3,9 KM po toni rovne rude koncesionih naknada (70 posto ide općini, 30 posto u kantonalni budžet), bez obzira da li se radi o teškim ili plemenitim metalima.
Željezara prepuštena zaboravu
Kako radovi na infrastrukturi za rudnik napreduju, Vareš izgleda sve življe. Osim Adriatic Metalsa, u Varešu je nekoliko stranih i domaćih kompanija koje djeluju kao podizvođači radova za ovu kompaniju.
– Za opstanak bilo koje općine ili regije postoji motorna snaga. Mi nismo Dubrovnik, nismo Azurna obala, mi imamo to što imamo. Šta nam se pokazuje? Kad je izašla prva informacija o analizama ove rude, pa su mediji upotrijebili ono što najviše upija informaciju, to je zlatna groznica. Naravno, nema zlata nigdje na kamari. I onda je meni ovdje počelo pristizati sa svih strana, iz regije, iz Slovenije, zainteresirani ljudi koji žele da uđu u taj sistem jer rudnik je kompleksna materija. Kompanije iz Rumunije, Bugarske, Slovenije, Srbije, Makedonije, mimo Australije i Engleske, plus domaće iz cijele BiH. Slovenija npr. isporučuje kompleksnu opremu. Sada je u Varešu jedan cijeli mali svijet, kaže načelnik Marošević euforično.
U Varešu trenutno radi i turska kompanija Nova Mining and Construction, koja je podizvođač za podzemnu eksploataciju. Zahvaljujući prilivu stranih radnika, cijene nekretnina su otišle u nebo. Prazne stanove, koji su se prije nekoliko godina mogli iznajmiti za 50-100 KM, danas je skoro nemoguće naći. Kirija iznosi i do 500 KM za običnu garsonjeru, a bolje uređeni stanovi se iznajmljuju i za 1000 KM, što je na nivou najskupljih gradova u zemlji.
Ostatak teksta pročitajte na prometej.ba
