Erol Mujanović je direktor i osnivač Udruženja “Marathon” Sarajevo, lidera u promociji rekreativnog trčanja u našoj zemlji. Udruženje “Marathon” već deceniju i po pomjera granice i promoviše zdrav način života, šireći svoja iskustva i resurse širom naše zemlje. Sa Mujanovićem smo razgovarali o tome kako je počeo da trči, koji su sve benefiti ovog sporta, govorio je o raznim utrkama na kojima je bio širom svijeta i sa nama podijelio savjete mladim trkačima.
Prošlo je već 15 godina od organizovanja prvog polumaratona i registrovanja Udruženja “Marathon,” a kasnije i Škole trčanja “Klix”. Odakle je potekla ideja za sve to?
Ideju razvoja i pokretanja rekreativnog trčanja u BiH, inicijalno putem Sarajevo polumaratona, a kasnije i putem Škole trčanja Klix, dobio sam nakon što sam širom EU, a pogotovo u Francuskoj vidio moć rekreativnog trčanja. Prije svega kao alata za dobro zdravlje, ali i za rušenje barijera među ljudima putem sporta. Treća vrlo snažna činjenica koja nas je sve motivisala je bio sjajan uticaj na lokalni ekonomski razvoj i turizam. Naime, “Sarajevo Run Fest” u septembru donese oko 1.000 noćenja za BiH, uz potencijal da se dosegne i 5 do 10 hiljada noćenja.
Sve to ne bi bilo moguće bez mojih partnera za razvoj rekreativnog trčanja u BiH (Franjo i Tomo), te bez fantastičnog tima u Udruženju “Marathon”, ništa od uspjeha i kvalitetnih društvenih inovacija ne bi bilo realizovano.
Škola trčanja “Klix” je bila jedan veliki, i na kraju fenomenalni, socijalni eksperiment jer smo željeli ući u što veći broj domaćinstava u Sarajevu i ponuditi im dobrobiti rekreativnog trčanja, pozitivu i super druženje. Imali smo preko 1.000 članova u prvih osam godina postojanja Škole trčanja “Klix”, a aktivnost se danas uspješno nastavlja putem SRC-a (Sarajevo Running Club).
Fizička aktivnost i vježbanje su tvoj način života. Zašto ti je ovaj životni stil blizak?
Sve je počelo davne 1996. godine u Francuskoj. Prvo trčanje mi je trajalo 10 minuta. Krenuo sam da trčim, da vidim mogu li izdržati deset minuta. Imao sam sve pogrešno tada i patike i odjeću (pretoplo obučen), ali kada se osvrnem, taj početni period je bio skroz cool. Svidjelo mi se i polako sam produžavao dužinu i povećavao intenzitet treninga, pa sam ubrzo nakon toga istrčao i prvi polumaraton i prvi maraton 1998. godine. Tada još nisu postojale finišerske medalje, tako da nemam nikakav opipljiv suvenir sa mojih početaka trčanja.
Šta za tebe lično znači trčanje?
Trčanje mi je glavni adut za izvrsno fizičko i mentalno zdravlje kao i za upravljanje stresom i stalno dobro raspoloženje. Danas, dan ili sedmicu bez bavljenja sportom, gdje trčanje zauzima 80% programa, više ne mogu da zamislim.
Na jednoj malo široj razini, trčanje mi je pomoglo u svakoj sferi života. Putovao sam širom svijeta i upoznavao fantastične ljude, imao sam priliku da stalno radim na sebi i gradim izuzetno vrijedne osobine i karakteristike kroz trčanje. Teško je nabrojati sve dobro što mi se vratilo u životu nakon ulaganja vremena u trčanje i generalno u bavljenje sportom. Primjera radi, na prethodnih nekoliko veoma važnih razgovora za posao za prestižne strane organizacije, uključujući i mog trenutnog poslodavca, pored samih poslovnih vještina poslodavcu je jednako je bilo zanimljivo sve oko maratona, Ironman triatlona i mog načina života.
Da li bi mogao da podijeliš neko nezaboravno iskustvo ili projekat, koji je imao značajan uticaj na tvoju trkačku karijeru, ili lični rast?
Kroz dosadašnjih skoro 20 godina aktivizma koliko imam u oblasti promocije zdravog života i rekreativnog trčanja, dvije su velike kategorije aktivnosti koje me čine izuzetno ponosnim i koje imaju poseban uticaj na mene.
Prvo, izuzetno sam ponosan na sve društveno-odgovorne događaje koje smo napravili i sve kampanje namicanja sredstva kroz prodaju kilometara na našim trkama. Sve je to pomoglo na desetine osoba i organizacija, koje pripadaju različitim ranjivim skupinama u BiH. Jedan od brojnih primjera je iz aprila 2019. godine, kada su trkači samo na jednom našem događaju prikupili 18. 000 KM u kampanji “Trčim za nekoga sa autizmom”.
Druga kategorija aktivnosti, koje su za mene posebne, nezaboravne i koje me čine ponosnim, su one koje su osnažile i pomogle naše drugare i kolege širom BiH, da u svojim gradovima i zajednicama organizuju prvi trkački događaj. To me posebno raduje jer zajedno činimo puno više nego što svaki pojedinačni organizator trkačkih događaja može uraditi. To je nešto što smo svi u timu Udruženja “Marathon” rado radili, provodili transfer znanja i vještina, te pomagali u namicanju sredstava ili omasovljavanju prve trke u određenom gradu.
Koje utrke pamtiš?
Ovo je zaista teško pitanje jer trčim već skoro 30 godina. Svaka finiserska medalja, kojih već odavno ima preko 100 podsjeća me na određeni događaj, odnosno utrku. Trčeći od Evrope, preko Azije, Amerike pa do Bliskog Istoka, događaje odnosno iskustva koja pamtim djelim u četiri kategorije.
Sarajevo pod broj jedan, koje će uvijek imati posebno mjesto, jer je u svom gradu najljepše, ali i najteže trčati, jer je teško biti u isto vrijeme i organizator i učesnik jednog dogadjaja.
Zatim dolazi Beirut, marathon čiji sam Ambasador dobre volje za ovaj dio Evrope. Radi se o još jednom događaju koji ima dušu i koji je u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji zovu i Parizom Bliskog Istoka.
U narednoj kategoriji, utrka koje su na samom vrhu onih koje pamtim jesu one koje moji prijatelji organizuju i gdje svaka posjeta znači nezaboravno druženje sa prijateljima. Tu spadaju i Dubrovnik polumaraton, Kula Trka prijateljstva, Mostar i Banja Luka polumaratoni, te naravno Split kao i mnogi drugi. Svaki od navedenih događaja nastojim trčati svake godine.
Tu je još nekoliko drugih posebno dragih trkačkih dogadjaja i prijatelja, ali nemoguće je sve spomenuti.
Za kraj, u tu listu, od top deset najdražih ili najboljih utrka koje pamtim, spadaju naravno vrhunski “World Major” maratoni, a prije svega “New York City marathon” i “London marathon”. Na svakom od navedenih maratona, imate par miliona stanovnika koji su u publici i koji vas bodre tokom svakog metra maratona. Kad mislim o organizaciji tih događaja i posvećenosti detaljima, “Tokyo marathon” je nešto što nisam ranije vidio i fascinantno mi je uvijek vidjeti japanski um i kulturu na djelu.
Kako početi, za one koje ovaj tekst motiviše da se pokrenu?
Kroz Školu trčanja “Klix”, odnosno “Sarajevo Running Club” kako se danas zove, imao sam priliku raditi sa trenerskim timom, sa oko 1.000 rekreativnih trkača i podijeliću sa vama neke od najboljih svjetskih praksi i odgovora na vaše pitanje.
Većina osoba odustane od trčanja zato što počnu trčati prebrzo, ili što žele određene rezultate u previše kratkom roku. Potrebno je napraviti realistične ciljeve i u skladu sa njima fokusirati se na važnost dolaska na svaki trening koji je u planu. Nijedan trening pojedinačno neće donijeti neke začuđujuće rezultate, ali suma od naprimjer 100 običnih treninga godišnje će već napraviti malo čudo od rezultata koji u tom slučaju ne može da izostane. Često je najbolji početak trčanja mješavina brzog hoda i trčanja. Nakon dva ili tri treninga samo brzog hoda za početnike, idealno je ubacivati intervale trčanja u brzi hod pa tako krenuti sa 5 minuta brzog hoda i jednom ili dvije minute laganog trčanja, i to ponoviti nekoliko puta. Ako osoba koja nikada nije trčala odmah krene trčati 30 minuta, male su šanse da će uspjeti, a pri tome može i da se povrijedi. Sve to stvara iskustvo koje nije posebno prijatno, jer je preteško i obeshrabrujuće. Takođe, ishrana i trening su dvije nerazdvojne cjeline i nemoguće je raditi na jednom, bez da se bavimo i drugim. Svima koji počinju uvijek sugerišem “Sarajevo Running Club” jer su u timu osobe koje su zaista i dobri ljudi i dobri trkači, tako da su dobro druženje i ugodno trčanje zagarntovani.
Navici treba oko 2 mjeseca da se ustali u našem ponašanju, tako da je potrebno da svi koji počinju budu istrajni na početku, a nakon toga će pozitivni efekti trčanja sami učiniti svoje i osoba će jedva čekati naredni trening.
Ima li nešto novo, što želiš da podijeliš sa nama?
Najsvježija vijesti je da sam prije nekoliko dana saznao da ću 15.04.2024. imati veliku i istorijsku privilegiju da trčim “Boston marathon”. To će ujedno biti moj šesti i posljednji “World Major marathon”, te ću na taj način ući u istoriju Bosne i Hercegovine, jer se “World Major Marathons” finišeri iz BiH mogu izbrojati na prste jedne ruke.
Kada razmišljaš o generacijama mladih ljudi koji su prolazili kroz školu, sigurno misliš i o benefitima koje nose kroz život.
Kroz školu trčanja je do sada prošlo preko 1.000 ljudi, škola je namijenjena za odrasle osobe, koje žele promijeniti životne navike. Benefiti trčanja, koji se kumuliraju kroz život, su nam bili jedna od glavnih vodilja i motivacija. Imali smo slučajeve ljudi koji se osjećaju toliko bolje da su im nestajale određene zdravstvene poteškoće zbog bavljenja sportom. Mnogi su takođe postajali još uspješniji na poslu jer su se dešavali i benefiti na drugim životnim planovima, odnosno jačanje karaktera, snage volje, i brojne druge stvari koje aktivno bavljenje sportom donosi.
Kako javnost reaguje na školu trčanja, na koji način vas podržavaju, šta je ono što vi dajete njima zauzvrat?
„Sarajevo Running Club“ postoji preko deset godina. Komentari su išli od podsmjehivanja i ismijavanja na početku, do velike podrške sada, jer svi su svjesni šta donosi gradu i građanima.
Međutim, generalno, javnost nam nije previše važan akter i sudionik u procesu, jer smo fokusirani na pojedince (polaznike) i na partnere koji podržavaju sve aktivnosti Udruženja „Marathon“.
Piše: Anđelka Matijević
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
