Mlada Emina Ćatić, jedna je obična, a opet sasvim neobična djevojka. Za razliku od vršnjakinja i vršnjaka koji svoje slobodno vrijeme provode uz društvene mreže, u kafićima i na druge načine, ona se druži s svojim posebnim ljubimcima – bikovima. Velika ljubav od djetinjstva ali i hrabrost, izdvaja Eminu od drugih. Za nju ovo nikako nije posao i teškoća, nego ljubav.
Gareša, Medonja, Jelenko, Roni i niz drugih, imena su nekih od 10 bikova koliko ih je u vlasništvu porodice Ćatić, a Emina je ona koja se najviše brine o njima, iako joj pomažu i drugi članovi porodice. Neki od bikova su već u penziji poput Jelenka, ali kako kaže Emina, kod njih će biti dok je živ.
Ljubav prema ovim životinjama opisuje jednostavno riječima:
– Pa meni su svi dragi, svaki na svoj način. Roni i Gareša su mi najdraži, jer su mirni, jer su uz mene, imaju nešto posebno i to je to – uz osmijeh priča Emina. Pri pogledu na njih, ja vidim da su posebno veliki, i možda opasni, ali ljubav prema ovim životinjama Eminin pogled čini drugačijim.
Uz svakodnevnu brigu o bikovima, Emina ih i trenira, što je naučila od članova porodice. Za to treba dosta znanja ali i hrabrosti.
– Pa treba se svakoga bika čuvati. Moj Roni je odrastao uz mene i nije nikada, hvala Bogu, okrenuo se na mene da me pokuša ubosti, ali uvijek se treba čuvati i paziti, nikada se ne zna, u sekundi se može desiti – pojašnjava Emina.
Ipak ljubav je jača od svega. A borba bikova ili popularna korida poseban je izazov. Pobjede, poraze, povrede, Emina je nekada doživljavala emotivno. Danas to prihvata kao sastavni dio života.
Kada je pred vama ljubimac od 600, 800 kilograma, čije ponašanje nije uvijek jednostavno kontrolisati, logično je razmišljati i o opasnostima. Ipak, Emina tvrdi da su znanje i ljubav jači od toga.
– Dosta smo volova imali. Prvog vola kojeg smo imali, on je htio svakoga ubosti, osim mene. I od tada se ta ljubav pojavila. Nije mi se desilo da se neki bik „zaletio na mene“. Nisam ugrožena, znam sa njima – pojašnjava Emina.
Dok sa sigurne udaljenosti gledam kako vodi svog ljubimca, pitam- da li je lakše s bikovima ili s ljudima?
Emina odmah odgovara – s bikovima!
A kako ljudi reaguju na ovo njeno neobično zanimanje? Njeni vršnjaci slobodno vrijeme provode uz društvene mreže, u kafićima i na druge načine.
– Neki vole izlaske, provod ili nešto slično, ali meni to nije toliko bitno. Mogu ja izaći s društvom, ali nije mi to „to“. Ja volim uraditi trening s bikom. Ima ih par koji mi govore i pogrdne riječi, jer ne vole to. Ali to mene ne dotiče nimalo jer ja volim ovo i niko me ne može od ovoga odgovoriti. Ja ovo radim iz ljubavi, da radim zbog koristi, onda bih ih odavno samo preprodavala. Ja njih čuvam, što volim. Ima i par drugarica koje me podržavaju u tome, a ima ih koje ne žele o tome da pričaju – pojašnjava Emina.
A ni onaj dio muške populacije, kakva se najčešće susreće na koridama nemaju povjerenje prema ženama koje vode bikove.
– Neki misle šta će sad ona tu. Par puta, kada sam bila u areni govorili su mi – bježi mala, ubost će te vo. A moj babo im je rekao da se ne brinu, da sam sposobnija od njih – priča s ponosom Emina.
Izdvaja „koridaše“ koji znaju kakav je to sport, i kako kaže, ako to voliš, uzgajaj bikove i oni te prihvataju onakvu kakva jesi.
Iako je dosta posla oko brige o bikovima, treninzima, uz školske obaveze, Emina uz podršku , prije svega oca od koje je i naslijedila ljubav prema bikovima uspijeva uskladiti sve obaveze, a budućnost ne razdvaja od uzgoja bikova. Smatra da je bolje baviti se uzgojem životinja i raditi nešto korisno, nego, kako to neki čine, novac trošiti na kocku ili neke druge stvari.
Žena, za koje to nije uobičajeno baviti se ovim zanimanjem pojašnjava ovo neobično zanimanje.
– Malo nas ima u ovom koridaškom sportu. Više je tu muškaraca. Ko god ima hrabrosti, ko god ima volje, što da ne. Što nas je više u ovom sportu, bolje – ističe Emina.
I dok posmatram Eminu i bilježim ovu priču,(s „sigurne“ distance), ne mogu se oteti utisku, da istinski uživa, ali i da ljubav prema onome čime se bavite može premašiti sve granice
– Ja sam žena i kao što vidite, žene su za sve sposobne. Sve mogu uraditi i kao muškarci. Svaka žena ima dovoljno hrabrosti i snage, a ljubav prema životinjama je ono što mene pokreće – naglašava Emina Ćatić. I vjerujem joj, jer ona to praktično pokazuje i radi ono što voli, što je, složit će se mnogi, recept za sreću.
A Emina izgleda sretno dok mi šalje pozdrav s ledja svog ljubimca teškog 800 kilograma.
Piše: Eneida Alibegović
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
