Rak dojke sam otkrila u 39 godini. Karcinom je po svemu izgledao kao dobroćudni, pa su čak i ljekari bili šokirani kada je potvrđeno da je maligni. U tom trenutku život vam se okrene u svakom pogledu. Kada dobijete rak, mislite da je kraj. Imam dvoje djece, kojima sam trebala objasniti da je mama bolesna, zašto sam ostala bez kose, zašto sam slaba. Otežavajuća je okolnost bila što sam ja i tada radila na Odjelu za rak u Kantonalnoj bolnici u Zenici i što sam znala da se od raka umire. Znala sam šta me čeka, koliko je liječenje teško i znala sam da možda neću preživjeti. Ali je sreća bila u tome što sam kroz svoj posao upoznala žene iz Udruženja „Život“. Žene koje su preživjele karcinom prije 15 ili 20 godina i to mi je bila motivacija i nada da i ja mogu preživjeti. Sebi sam rekla kad su se one izborile sa ovakvom bolešću, zašto ne bi mogla biti ja jedna od njih. I onda sam odlučila. Rekla sam sebi kad završim liječenje i ja ću biti jedna od tih žena koja će pružiti podršku ženi koja se suoči sa ovakvom bolešću. I zato danas i radim ovo što radim.
Ovo je iskustvo suočavanja sa rakom dojke Dijane Jerković, koja se sa karcinomom dojke bori od 2017. godine. Prošla je operaciju odstranjivanja dojke, kemoterapije, zračenja. Danas je na hormonalnoj terapiji, svjesna da ima hroničnu bolest koja nikada neće biti izliječena. Ali sretna jer je živa. Jer ima priliku da gleda svog sina koji je imao 4 godine kada joj je dijagnosticirana bolest kako odrasta. Gleda svog drugog sina koji je tada bio tinejdžer kako postaje odrastao čovjek.
Dijana je danas predsjednica Udruženja građana „Život“ Zenica i glavna sestra na Odjelu za bolesti dojke u Kantonalnoj bolnici u Zenici. U Udruženje ju je dovela sudbina, ali je tamo ostala sa željom da pomogne svim drugim ženama koje se suoče sa dijagnozom karcinoma dojke, da im pruži podršku u trenucima kada pomisle da više nema nade. Jer za oboljele od karcinoma, podrška je najvažnija.
Žena bez dojke se ne može vratiti kući
„Mi smo nažalost sredina u kojoj je bolest još uvijek sramota, tabu, nešto o čemu se ne priča. Ženu koja se suoči sa karcinomom dojke okolina počinje drugačije doživljavati. Ona sam se osjeća nesigurno. Njen izgled se mijenja, gubi dio tijela, gubi kosu zbog kemoterapije. Boji se da neće biti prihvaćena. Često opravdano, jer imamo situacija kada suprug ne dozvoli ženi da se vrati kući nakon odstranjivanja dojke“, ističe Dijana.
U Udruženju „Život“ žene mogu dobiti svaki vid podrške. One tamo razmjenjuju iskustva, razgovaraju jedna sa drugom, ali imaju i psihologa sa kojim mogu podijeliti svoje strahove. Psihološke sesije mogu biti individualne i grupne, a nerijetko u njima učestvuje cijela porodica. Jer kako kaže Dijana, karcinom ne dobije samo žena, karcinom dobije cijela porodica.
„Vi svaki put, za svaku kontrolu iznova prolazite taj strah da će vam se dijagnoza vratiti. Živite u stalnom strahu. Bojite se metastaza. Život vam se svede od kontrole do kontrole. Kad prođe ta kontrola, bude sve u redu, vi se opustite, malo zaboravite na to. Međutim svaka naredna vas ponovo vraća na početak i tako u krug“, objašnjava Dijana.
Udruženje je nastalo prije 20 godina. Trenutno ima 30 članica, kojima uz psihološku osigurava i materijalnu podršku kroz nabavku ortopedskih pomagala, grudnjaka, proteza, elastičnih rukavica koje su neophodne u procesu liječenja, kao i suplemenata za jačanje imuniteta. Godinama organizira ulične akcije u kojima ukazuje na važnost ranog otkrivanja raka dojke. Osigurava podršku u liječenju, a svake godine posebne aktivnosi provodi upravo u mjesecu oktobru – mjesecu borbe protiv raka dojke. Članice Udruženja su i redovne učesnice Trke za život – Race for the cure.
Prevencija, prevencija, prevencija
Rak dojke je najučestaliji rak među ženama. Oko 1,67 miliona novih slučajeva dijagnosticira se širom svijeta i više od 500 000 žena umre od te bolesti …U BiH se od 2013. godine bilježi stalni rast oboljelih žena. Ali kada tumor otkrijemo na vrijeme (veličine do 1 cm), izlječiv je u 98% slučajeva. Upravo zato Udruženje „Život“ veliki dio svojih aktivnosti posvećuje prevenciji.
„Ove godine organizirane su edukacije u srednjim školama, na kojima smo mladim djevojkama govorili o važnosti ranog otkrivanja raka dojke. Objašnjavali smo im kako da urade samopreglede, koji su to faktori rizika, jer nažalost dobna granica za oblijevanje od raka dojke se sve više spušta. Zato je važno da i mlade djevojke na vrijeme obave preglede i da znaju na šta trebaju obratiti pažnju“, naglašava Dijana.
Edukacije se provode i u saradnji sa drugim udruženjima u Zenici, kako bi što više žena bilo uključeno u taj proces. Ali bez redovnih pregleda i mamografije nema ni adekvatne prevencije. Nažalost, mamografija je za mnoge pacijentice luksuz, posebno u udaljenim, ruralnim sredinama. Zato Udruženje „Život“ nastoji što češće omogućiti ženama preglede mobilnim mamografom. Prošle godine je zahvaljujući ovom Udruženju i organizaciji THINK PINK mobilni mamograf stigao u Vareš, kao najudaljeniju općinu Zeničko – dobojskog kantona.
Ali i pored toga mnoge žene se jednostavno ne žele pregledati i otkriju tumor kada već bude kasno.
„Sve dok se žene ne počnu javljati u ranoj fazi karcinoma, dok ne postignemo da žene na vrijeme otkriju bolest, nismo dovoljno pričali ni uradili“, izričita je Dijana.
Ono što je porazno, jeste da nerijetko medicinske sestre lično zovu pacijentice i mole ih da obave pregled. Često i to bude uzalud. Dijana smatra da je razlog za to naš mentalitet. Žene se boje same dijagnoze, boje se da će im ljekari „nešto naći“.
„ Mi radimo svakodnevno na tome da razbijemo taj tabu, jer je jako bitno da se ovakav karcinom otkrije na vrijeme. Ja sam jedan od primjera. Hvala Bogu, živa sam, zdrava sam i radim“, naglašava Dijana.
Rak dojke nije kraj
Rak dojke nije kraj, on se može liječiti. S njim se može živjeti. Možete proći sa manjom operacijom, čak i bez kemoterapija. Ali samo ako je bolest otkrivena u ranoj fazi. Problem je što mi obično ne idemo ljekaru dok nas nešto ne zaboli. A rak dojke ne boli. U početku čak nema nikakvih vidljivih simptoma. Zato i jeste važno barem jednom mjesečno obaviti samopregled, jednom godišnje otići na mamografiju ako imate više od 40 godina ili ultrazvuk ako ste mlađi.
Ranije su od raka dojke obolijevale žene iznad 50 godina, sada često obolijevaju i žene od 25 godina. Mit je da morate imati historiju bolesti u porodici. Dijana nije imala nikoga ko je imao rak dojke, pa je opet oboljela. Mnoge mlade žene koriste hormonsku terapiju. I to je jedan od faktora rizika. Sve manje žena doji. Sve kasnije žene rađaju. Svi smo pod stresom. Zbog posla, obaveza u porodici, užurbanog tempa. Neredovno se hranimo, ne jedemo zdravo. Ali čak i bez tih rizika, da biste oboljeli od raka dojke dovoljno je samo da ste žena.
Ružičasti oktobar
Ružičasti oktobar je mjesec borbe protiv raka dojke. Obilježava se od devedesetih godina kako bi se podigla svijest o važnosti prevencije i rutinskih ranih dijagnostičkih pregleda za rak dojke. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u Evropi koja nema screening program, koji podrazumijeva pregledanje zdrave populacije bez simptoma u svrhu prevencije, odnosno radnog otkrivanja bilo koga oboljenja, uključujući rak dojke. Bez tog nacionalnog programa, građani su osuđeni na svoju savjest o važnosti preventivnih pregleda. Zato je i dalje najveći broj onih se ljekaru jave kada je već kasno. I kada su šanse za ozdravljenje mnogo manje. Kada je liječenje mnogo teže i skuplje. Ponekad čak i nemoguće.
Već godinama onkološki pacijenti u Federaciji BiH imaju problema sa nabavkom citostatika. Mnoge žene su čekajući na „listama smrti“ izgubile bitku za život. Baš zato je važno karcinom dojke otkriti na vrijeme.
Jer rano otkrivanje bolesti znači ŽIVOT.
Piše: Vedada Šećerbajtarević
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
