Stotinjak ljudi, od čega desetak stočara s čak pet hiljada ovaca, stanovnici su najvišeg naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini, autentičnog i sačuvanog bosanskog sela, Lukomira. U ovom nacionalnom spomeniku i kulturnom krajoliku na skoro 1.500 metara nadmorske visine sudaraju se starinski i moderni načini života, ali daleko od civilizacijskih dostignuća.
Lokalci će reći: “Ovo smo mi, ovo je naše, ovo je Bosna!” A, turisti? Njih je mnogo više, ali najmanje domaćih. Dolaze sa svih strana svijeta i dive se ljepotama.
Hodža za sevap
Vlasnik stada od oko 300 ovaca je i Halil Čomor. Za sebe kaže da je stočar, po profesiji, jer od toga živi. No, on je i lokalni hodža u ovom selu, ali kako on to pojašnjava – radi sevapa. U Lukomiru, kao i njegove komšije boravi od 1. maja do kraja oktobra. A, prije nego snijeg prekrije brijeg, svi silaze u niže krajeve.
“Ovo je mjesto koje je Bog dao tako da je baš idealno za stočarstvo, za sitnu, pa i za krupnu stoku, ovih nekih šest mjeseci koji mi budemo ovdje”, ocjenjuje hodža koji sa suprugom brine o svojim ovcama.
Ovaj vid stočarstva, prema njegovom mišljenju i nije posao za nove generacije, ozbiljan je i težak, a mladi žive instant kulturu. “Ne može seljak biti instant, seljak mora biti seljak ili jest ili nije. Nema instant. Težak je to život, zaista, ali i lijep život. Ja se ne bih mijenjao, ipak su ovo moji izbori”, jasan je Halil.
Osim za stočarstvo Lukomir je idealan i za ruralni turizam, a kojeg nema bez domaćih proizvođača, kako mesa, mlijeka i sira, tako i povrća. Jer, kako to ovaj hodža objašnjava – čemu sve ako nećeš iz bašče ubrati pa napraviti čorbu i poslužiti turiste.
Domaća hrana
A, šta posjetioci traže, najbolje znaju ugostitelji u “Ljetnoj bašti”. Za 11 godina, koliko postoje, od nekoliko stolova ispred kuće, dostigli su 100 sjedećih mjesta u sad već reprezentativnom objektu i 32 kreveta za spavanje. Minina pita je odveć nadaleko poznata, a i janjetina je vrhunska. No, ponuda je daleko veća.
“Od standardnih, najpopularnijih pita ispod sača, pa teletine, janjetine, uštipci, čorbe razne, standardna bosanska stara kuhinja što se odvijeka na Lukomiru i koristila”, priča nam Nersid Malseša, vlasnik ovog ugostiteljskog objekta.
Prije i za vrijeme rata, ovo selo je brojalo 500 stanovnika, a radila je i osnovna škola. Posljednjih 12 godina ovdje niko ne ostaje preko zime.
“Zadnji put kad su ostali, osmero ljudi, većinom je to bila stara populacija, to je bilo kad je bio veliki snijeg u Sarajevu, kada ništa nije radilo i tad su im helikopterima dovlačili lijekove i hranu i spuštali i od tada niko više ne ostaje”, kaže ovaj ugostitelj.
Ali, se zato u nižim predjelima, tokom zimskog perioda, pripremaju za prve proljetne dane kada ponovo izlaze na Lukomir. Tome svjedoči i Saima Čomor koja svojim izlogom ručnih radova privlači znatiželjne oči turista. Pape, čarape, džemperi, trake, staze…sve je od domaće vune.
“Što se tiče ovih ručnih radova, ja to nemam vremena ljeti raditi jer radim u bašti, radim u kući, imam goste uvijek, imam dvije sobe izdajemo, tako da želim njima da udovoljim. Ali zato pripremim vunu ljeti i zimu provedem pletući. Tako kad dođem ovdje imam gotovo”, pojašnjava Saima za Agroklub.
Zimi plete, ljeti prodaje – sve je od domaće vune
A proizvode, kako objašnjava, kupuje onaj kome trebaju. Cijene debelih vunenih čarapa su između pet i 10 maraka. Raspoložena, nasmijana i vitalna domaćica, kaže da je za njen izgled zaslužna upravo priroda koja je okružuje.
“Aktivna sam zato što sam na Lukomiru, a da sam u Hadžićima ne bih bila. A, sad iskreno ću da kažem, pa sad da li vi to meni vjerujete ne znam, meni su 63 godine, to su godine sa Lukomira.”
Ima svega osim Bosanaca
I zaista, teško ćete ovdje naići na mrguda, izuzev možda u dva filma koji su ovdje snimani – “Ljeto iznad krajolika” i “Gluhi barut”, ali o tome se najmanje govori. Da li je do klime ili neke magije, ko će znati?!
No, hiljade turista ovdje hrle svake godine. Naš poznati fotograf Dženad Džino, već drugo godinu je u ulozi vodiča za Poljake. U njegovoj grupi planinara su inženjeri, doktori, ljubitelji prirode….
Turisti u najzabačenijem nasaljenom mjestu u BiH
“Ovaj vid turizma, ja mislim da je to naša budućnost, budućnost BiH sigurno. Sve je više i više turista, evo vidite danas ovdje Česi, Poljaci, Talijani, baš ih dosta ima. Bosanaca ja još nisam sreo, osim domaćina ovdje, evo i vas”, priča nam Džino kojeg zatičemo sa grupom koja je iz Umoljana pješačila tri sada do ovog najzabačenijeg naseljenog mjesta u državi.
Kako su sir, med i divlji konji spasili grad kojem je prijetio egzodus?
Zamjerka se može naći samo do ovog sela, a to je put, koji je katastrofalan s koje god strane dolazili – iz Konjica ili Sarajeva. Bez terenca skoro pa je nemoguće proći.
Titov bunker
Lukomir geografski pripada Konjicu i to nije jedina atraktivna lokacija kojom se može pohvaliti. Poznat je kao grad bogatog kulturno-historijskog naslijeđa, a najposjećeniji objekat je Atomska ratna komanda (ARK D-0) poznatiji kao – Titov bunker.
“Samo 2022. godine objekat je posjetilo preko 26.000 turista, najviša zeinteresovanost je naravno turista iz bivše Jugoslavije, posebno iz Slovenije kojih je negdje 50 posto od svih ukupnih posjetilaca objekta”, priča Eldin Bubalo, projektni menadžer u Razvojnoj agenciji “Prvi korak”.
“Turizam je u svim strateškim dokumentima grada”, kaže Bubalo
A, tu je i Neretva, na kojoj se razvio nadaleko poznati rafting, zatim Jablaničko i Boračko jezero koje pruža turistima osvježenje u toplim mjesecima
“Konjic je poznat i po ovčijem siru koji je jako popularan među turistima, također imamo pastrmku iz naše Neretve, imamo jedan ribnjak od prije rata koji ima dugu tradiciju, a i ovih malih privatnih”, dodaje Bubalo.
Poznati po drvopreradi
U gradu poznatom po metalnoj industriji i drvopreradi, posljednjih godina je turizam dospio u prvi plan i u svim je strateškim dokumentima. Od 2019. ovdje egzistira i muzej drvorezbarstva, tradicije koja je na ovom području prisutna više od 100 godina. Nikšići i Mulići su dvije familije koje se najčešće vežu za nju.
Svu muzejsku zbirku ovdje zapravo donose stanovnici, kaže Rajić
“Najzanimljivija stvar koju imamo je originalni poklopac od jednog od prvih drvorezbara s područja općine Konjic Ilije Logarića, a druga možda najzanimljivija stvar koju imamo je fotografija na kojoj se nalazi bivši predsjednik svih 6 republika, Josip Broz Tito koji drži kutiju koja je njemu poklonjena za vrijeme posjete u Sarajevu 1977.”, navodi Maja Rajić, kustosica Muzeja drvorezbarstva u Konjicu.
Svu muzejsku zbirku ovdje zapravo donose stanovnici ovog grada i to su sve stvari koje su prošle kroz ruke konjičkih drvorezbara. Ulaz se plaća 5 KM po osobi, dok je za djecu besplatan.
Izvor: akta.ba
