Dok se borio s rijekom, pred očima su mu prolazile slike majke i sestara. Vraćale su mu se uspomene na djetinjstvo, na rodnu kuću u Afganistanu. Jasno je vidio lice majke, izborano brigom, a suze sestara dok su ga grlile na rastanku još je osjećao na obrazima. Mislio je na snove koje su zajedno sanjali, na bolji život koji je želio osigurati za njih.
Ali, hladna Drina nije imala milosti. Voda je postajala sve dublja, a struja jača. Svaki mu je pokret bio sve teži. Prije nego što ga je voda potpuno prekrila, pomislio je na to da se barem mrtav vrati kući, da ne ostane u hladnoj rijeci ili u bezimenom grobu u nepoznatoj zemlji.
“Molim te, Bože, vrati me mojoj porodici“ – ponavljao je posljednjim dahom.
Nikada nećemo saznati je li baš ovako razmišljao 17- godišnji Amer iz Afganistana, dok se borio sa hladnom Drinom te 2021. godine. Nije mogao tada znati da će Tuzlak, Nihad Suljić, nekoliko godina kasnije započeti potragu za njegovim tijelom kako bi ga konačno vratio kući.
„Amer je imao 15 godina kada je ostavio porodicu, roditelje i sestre u Pakistanu, izbjeglice iz Afganistana i krenuo u Evropu, za boljim životom. Bio je još dječak, ali je na tom putovanju prošao mnoge teškoće. Bio je žrtva trgovine ljudima i na kraju se utopio u Drini u pokušaju da uđe iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu“, ispričao nam je Nihad Suljić, aktivista i humanitarac koji posljednih godina pomaže porodicama utopljenika da njihova tijela budu vraćena porodicama.
„Meni su izbjeglice inspirativne jer su simbol otpora, simbol hrabrosti jer mijenjaju svoj život time što mijenjaju mjesto prebivališta. Na tom putu su žrtve politike i okrutnosti onih koji odlučuju i koji pred njima zatvaraju granice. Ali uprkos patnji kroz koju prolaze oni su i dalje nasmijani, raspoloženi, vedri. Zato i to groblje gdje su sahranjeni, nije obično groblje. To je groblje ljudskih prava, groblje demokratije, ali i groblje najljepših snova koji se, nažalost, nisu ostvarili.“ – Nihad Suljić, aktivista iz Tuzle.
Nihad je za Amerovu sudbinu čuo nedavno. Ali je mnogo ranije postao svjestan da su brojne izbjeglice/migranti baš poput Amera, život izgubile u hladnoj Drini. Mnoge je voda odnijela u nepoznato, a neka tijela je izbacila na obalama Drine i ona su sahranjena u NN grobovima. U bijeljinskom naselju Hase je 17 takvih grobova, dva su na drugom groblju u Bijeljini, tri u Bratuncu i oko 20 u Karakaju kod Zvornika. Do Nihadovog dolaska, ovi grobovi su bili napušteni, skoro zaboravljeni.
Afganistanac Ajmal vraćen porodici
Nihad Suljić već sedam godina pomaže migrantima koji se na svom putu ka boljoj budućnosti nađu u Tuzli i okolini. Tako mu se prije dvije godine javio Afganistanac i zamolio ga za pomoć da pronađe njegovog prijatelja koji je nestao na granici između BiH i Srbije.
„ Ja sam otišao u Zvornik i uz pomoć tamošnjih portala, objavio mladićevu fotografiju, tražeći bilo kakve informacije. Nakon nekoliko dana, javio mi se jedan pripadnik Civilne zaštite i rekao da je pronađeno tijelo koje odgovara fotografiji. Tijelo je bilo u mrtvačnici u Bijeljini i dugo je trebalo da se završi identifikacija, ali smo tog mladića, Ajmala, uspjeli na kraju vratiti njegovom ocu i majci“, prisjeća se Nihad kako je počeo pomagati porodicama da pronađu svoje najmilije.
Dok je tragao za Ajmalom, Nihad je prvi put čuo da u Istočnoj Bosni postoji 50-ak grobova sa oznakom NN u kojima su sahranjene izbjeglice/migranti koje, žene i muškarci koji su se utopili u Drini pokušavajuću da odu u Zapadnu Evropu. Kada je posjetio groblje u Zvorniku, trebao mu je cijeli dan da pronađe te grobove. Oni su bili u zabačenom dijelu, skoro da se grobna mjesta nisu ni vidjela, sa drvenim daskama na kojima je stajao samo datum i godina kada su tijela pronađena. Tu su bili grobovi iz 2018., 2019., 2020., 2021., i te 2022. godine.
„Kada sam vidio u kakvom su stanju ti grobovi, znao sam da nešto moram učiniti. Htio sam da postavim mermerne spomenike koji će trajati, umjesto drvenih daski koje su propadale. Mislio sam da ako neko dođe da ih traži da se zna gdje su sahranjeni. Ali čak i da se niko ne pojavi, želio sam da im barem mrtvima vratim dostojanstvo“, objašnjava Nihad, kako je počeo potragu za neobilježenim grobovima u Istočnoj Bosni.
Nakon mnogo borbe uspio je konačno dobiti sve dozvole i postaviti mermerne ploče. U Bijeljini je uz grobove zasađen i drvored sa 20 stabala, za svaku sahranjenu osobu, te postavljena ploča sa natpisom :
„Nikada nećemo zaboraviti vas i vaše prekinute snove u Drini“.
Dva stranca – isti cilj
Dok je pokušavao identifikovati mladog Afganistanca Ajmala, Nihad je sreo čovjeka u Bijeljini koji je razmišljao na isti način. Patolog Vidak Simić, u bolnici “Sveti Vračevi” u Bijeljini radi skoro 40 godina. A posljednjih desetak godina je pažljivo izdvajao i čuvao DNK uzorke utopljenika. Iako mu to nije bila obaveza, nije želio da se sutra pojavi neka porodica koja traga za svojim sinom ili bratom i da nema sa čime uporediti DNK uzorak.
„ Ja se trudim da budem dobar hišćanin, jer svako zaslužuje da nađe svoj put kući. Nedavno je otac jednog mladića došao i čekao da mu predam uzorak njegovog sina. Taj momenat nikada neću zaboraviti, njegovu bol i njegov pogled pun zahvalnosti kada sam mu to predao. Ne govorimo isti jezik, ali smo se razumjeli“, ne skriva emocije dok nam govori doktor Simić.
Prve obdukcije doktor Simić je uradio 2015. i 2016. godine. Kako kaže, tih prvih godina to je bilo sporadično, jedan ili dva utopljenika godišnje. Onda se njihov broj naglo povećao 2018. i 2019. godine kada je otvorena balkanska ruta. Tada ih je bilo po osam ili deset. Najviše tijela je pronađeno 2022. godine. Ove godine su pronađena dva tijela, jedno je sahranjeno u Zvorniku, a drugo u Bijeljini. Tijela su sahranjuju u onom gradu gdje su pronađena, ali doktor Simić za sve radi obdukciju.
Baza podataka sa DNK uzorcima
Obzirom da su DNK analize skupe, a da su porodice izbjeglica/migranata uglavnom siromašne, kao i da se uzorci ne mogu čuvati vječno, Nihad i doktor Simić su počeli razmišljati o formiranju baze podataka DNK. Njihova ideja je bila da se svi DNK uzorci koje je tokom godina prikupio doktor Simić, pošalju na analizu. Rezultati bi se čuvali u bazi koja bi bila dostupna porodicama i na drugom kontinentu. To bi olakšalo identifikaciju NN tijela. Prije dva mjeseca u taj proces su uključili i Međunarodnu komisiju za nestale osobe – ICMP.
„Tužilaštvo je dalo saglasnost Zavodu za sudsku medicinu RS-a da pripremi uzorke sahranjenih u NN grobovima, a ICMP će ih poslati u Hag na analizu. Time ćemo imati podatke za svih 45 sahranjenih NN osoba koje će samo trebati usporediti sa uzorcima koje dostave porodice koje tragaju za nestalim“ kaže Nihad.
U proteklih nekoliko godina, Nihad je zabilježio brojna svjedočanstva o utapanju izbjeglica/migranata. O cijeloj porodici iz Turske, roditeljima i troje djece koji su nestali u Drini, o majci kojoj je tek rođena beba ispala u rijeku, o paru iz Burundija koji je sa istim narukvicama sahranjen u Zvorniku. Jedan mu je mladić ispričao da je jedini on preživio u čamcu u kojem ih je bilo petorica.
„Za mene oni nisu samo brojevi, već ljudi koji su hrabro slijedili svoje snove o boljem životu. Mnogi od njih su pobjegli od rata, od smrti, a smrt ih je dočekala tamo gdje su očekivali da će pronaći sigurnost. Da se nisu postavili ovi spomenici, za godinu ili dvije ne bi se ni znalo gdje su sahranjeni“, ističe Nihad.
Neobilježeni grobovi od Zvornika do Bihaća
Neobilježenih grobova ima i u Bihaću, Prijedoru, Banja Luci, Tuzli… Ali samo su u Istočnoj Bosni svi sahranjeni u njima, stradali utapanjem. Prema svjedočenjima izbjeglica/migranata, oni uz pomoć krijumčara na pretrpanim čamcima pokušavaju preći rijeku, koja je nepredvidiva. Ima i onih koja za sebe vežu flaše i na taj način pokušavaju doći na drugu stranu. Koliko se ljudi utopilo do sada, vjerovatno se nikada neće saznati.
Sedam tijela je vraćeno porodicama. Ostalih 45 čeka rezultate DNK analize. Kada ICMP izvrši analizu uzoraka koje je sačuvao doktor Simić, možda se utvrdi da je među sahranjenima u NN grobovima i dječak Amer. Možda Amerova duša konačno nađe smiraj, a njegovo tijelo bude vraćeno u njegov rodni Afganistan. Bez Nihada Suljića i doktora Vidaka Simića to ne bi bilo moguće.
Ova priča napisana je zahvaljujući velikodušnoj podršci Američkog naroda kroz program “Snaga lokalnog” Američke agencije za međunarodni razvoj u BiH (USAID). Za sadržaj priče iskljucivo je odgovoran autor i “Mreža za izgradnju mira”. Stavovi izneseni u priči ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Americkih Država.
